Slavko Löwy
| Slavko Löwy | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 7. 8. 1904. Koprivnica, Austro-Ugarska Monarhija |
| Smrt | 1. 4. 1996. (dob: 91) Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Etnicitet | Židov[1] |
| Državljanstvo | Hrvatska |
| Zanimanje | arhitekt |
| Suprug/a | Terezija (Rakić) Löwy |
| Djeca | Miroslav Löwy |
| Roditelji | David Löwy Jelka (Graf) Löwy |
| Rodbina | Danijel Levan (unuk) Maja Levan Löwy (unuka) |
Slavko Löwy (Koprivnica, 7. 8. 1904 – Zagreb, 1. 4. 1996), jugoslavenski arhitekt.
Slavko Löwy je rođen je 7. 8. 1904 godine u Koprivnici u porodici Davida i Jelke Löwy.[2] Potječe iz ugledne i dobrostojeće porodice koprivničkih Židova koji su se bavili trgovinom. U Koprivnici je polazio gimnaziju, a 1923 godine, nakon mature, upisao je Visoku tehničku školu u Beču. Nakon četiri odslušana semestra i tri položena ispita, 5. 10. 1925 godine, ispisao se s Bečkog sveučilišta jer zbog prvih naznaka antisemitizma tamo više nije mogao normalno studirati. Uste godine se vratio u Zagreb gdje je upisao studij na Arhitektonskom odjelu Kraljevske tehničke visoke škole. 1926 je osnovao knjižnicu u Koprivnici i objavljivao tekstove u "Koprivničkom Hrvatu" i "Športskom listu". 1927 godine nastavio je školovanjem u Drezdenu, gdje je i diplomirao 1930 godine u klasi profesora Martina Dülfera kod kojeg je diplomirao i Drago Ibler.[3][4]
Nakon diplome Löwy se vratio u Zagreb gdje se zaposlio u arhitektonskom atelijeru Ignjata Fischera. 1931 godine, u suradnji s Vladom Antolićem, radio je na natječajnom projektu za Gradsku štedionicu u Sarajevu. Iste godine prešao je u arhitektonski biro Stanka Kliske. 1932 godine postao je ovlašteni arhitekt, te je osnovao vlastiti biro "Löwy". Iste godine izveo je svoju prvu samostalno izvedenu kuću u Petrićevoj ulici 7, na prostoru nekadašnjeg zagrebačkog Zakladnog bloka. 1933 realizirao je svoje najznačajnije ostvarenje, deveterokatnicu u Masarikovoj ulici, koja će biti nazvana i "prvim zagrebačkim neboderom". 1934 godine arhitektonski biro "Löwy" je počeo djelovati na posljednjem katu nebodera u Masarikovoj. Do Drugog svjetskog rata je u njemu radio i spavao jer je smatrao da mu je 40 četvornih metara prostora više nego dovoljno za profesionalni i privatni život. Od 1934 do 1941 godine Löwy je u Zagrebu realizirao čitav niz značajnih stambeno-poslovnih objekata koje pripadaju samom vrhu hrvatske moderne.[3][4]
Nakon svršetka Drugog svjetskog rata, 1945 godine, radio je na rekonstrukcijama robnih kuća NAMA u NR Hrvatskoj, NR Sloveniji i NR Bosni i Hercegovini. 1946 godine prisilno je bio premješten u Arhitektonski projektni zavod (APZ) gdje je radio na tipovima "racionalnih stambenih zgrada". Od 1950 do 1953 godine prisilno je boravio kao stručni suradnik u NR Makedoniji, gdje je radio u birou "Projektant" u Skoplju. Godine 1950 bio je nagrađen Republičkom nagradom Vlade NR Makedonije. 1953 godine vratio se u Zagreb, gdje je obnovio svoj "Arhitektonski biro Löwy" u kome je radio do penzionisanja 1966 godine. Tom prilikom vlasti FNR Jugoslavije su mu u vlasništvo vratile stan u Masarikovoj ulici. 1957 godine otišao je na tromjesečni rad u Rim u tvornicu sladoleda "Algida" "kako bi zaradio za automobil". 1962 godine "Arhitektonski biro Löwy" se spojio s "Tehnoprojektom". 1966 arhitekt Löwy je otišao u penziju. 1970 godine dodijeljena mu je nagrada Viktor Kovačić za životno djelo, a 1977 godine i nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.[3][4]
Arhitekt Slavko Löwy se 1932 oženio za Tereziju Rakić sa kojom je 1933 dobio sina Miroslava. 1942 godine rad njegova biroa je prekinut odlukom ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a većina projektne dokumentacije je bila uništena. Njegove roditelje su ustaše odmah deportirali u sigurnu smrt koncentracijskih logora, a sam Löwy je nekako preživio skrivajući se po Zagrebu. Preživjeli članovi porodice tvrde da je Löwy u tom razdoblju promijenio čak 17 lokacija u gradu, ali Zagreb nije napustio sve do kraja rata.[3] Preživio je Holokaust skrivajući se u krovištu Umjetničkog paviljona.[5] Uspostavom FNR Jugoslavije stvari nisu bile puno bolje za Löwya, koji je opet imao problema zato što je Židov. No njegovo poznanstvo s kiparom Antunom Augustinčićem ga je donekle spasilo. Arhitekt Slavko Löwy je bio iznimno skroman i jednostavan čovjek s nepogrešivim moralnim instinktom. Tomu u prilog ide i činjenica da nikada nije projektirao nijednu zgradu mimo javnog natječaja. Prezirao je podilaženje investitorima i uvijek je odbijao pozive na druženje i večere s njima. Arhitekt Slavko Löwy je umro 1. 4. 1996 godine na devetom katu svoje zgrade u Masarikovoj 22.[3]
- Stambeno poslovna zgrada Grünsberg, Petrićeva 7, 1932 – 1933.
- Stambeno poslovna zgrada Schlenger, Bogovićeva 4, 1932 – 1933.
- Kuća Hirschler, Gornje Prekrižje 2, 1932 – 1933.
- Kuća Nossan, Zvonimirova 23, 1932 – 1933.
- Stambeno poslovna zgrada Radovan, Masarykova 22, 1933. – 1934.
- Kuća Polak, Tuškanova 15, 1936. – 1937.
- Kuća Lebinec, Ribnjak 20, 1936. – 1937.
- Kuća Federbuš, Novakova 19, 1936. – 1937.
- Stambeno poslovna zgrada Schlenger, Boškovićeva 7b, 1936. – 1937.
- Kuća Wiener Bankverein, Bulićeva 4, 1936. – 1937.
- Stambeno poslovna zgrada Jadranskog osiguravajućeg društva, Draškovićeva 13, 1936. – 1937.
- Stambeno poslovna zgrada Radovan, Savska 8, 1937.
- Kuća Beck, Vinkovićeva 8, 1937.
- Kuća Prpić, Solovljeva 22, 1938.
- Kuća Löwy, Mandrovićeva 12, 1938. – 1939.
- Bukovačka 149, 1941.
- Kuća Pichler, Grškovićeva 7, 1941.
- Majstorska radionica Vanje Radauša, Zmajevac 8, 1949.
- Majstorska radionica Antuna Augustinčića, Jabukovac 10, 1949.
- Stambene zgrade tvornice Rade Končar u Gajnicama, 1949.
- Stambene zgrade, Galjufova 4 – 12, 1949.
- Kuća Steiner, Grškovićeva 25, 1955.
- Studentski dom „Cvjetno naselje“, Odranska 8, 1955.
- Starački dom „Lavoslav Švarc“, Bukovačka 55, 1955. – 1956.
- Ekonomski institut, Kennedyjev trg 7, 1957. – 1963.
- Restaurant „Trnjanka“, Trnjanska cesta 31, 1959. – 1960.
- Studentski dom „Ante Starčević“, Ljubljanska avenija 2, 1961.
- Studentski dom „Stjepan Radić“, Horvoćanska cesta/ Jarunska cesta 2, 1961.
- Uređenje židovskog groblja, Koprivnica, 1930.
- Spomenik palim Židovima u Prvom svjetskom ratu na koprivničkom groblju, Koprivnica, 1930.
- Grobnica obitelji Löwy, Koprivnica, 1930.
- Preoblikovanje sinagoge, Koprivnica, 1930.
- Upravna zgrada Elektroprimorja, Viktora Cara Emina 2, Rijeka, 1953. – 1955.
- Centralna trafostanica, Grohovčeva 2, Rijeka, 1960.
- Studentski dom, I. G. Kovačića 4, Osijek, 1962.
- Studentski dom Podmurvica, Čandekova 4, Rijeka, 1963.
- Izletište šumarskog gospodarstva „Crna Gora“, Koprivnica, 1970.
- Obiteljska kuća Švarc, Krešimirov trg 5, Koprivnica, 1973.
- Spomenik židovskim žrtvama Drugog svjetskog rata na Židovskom groblju u Koprivnici ( preinaka spomenika iz 1930.)
- Gradsko kupalište, Skoplje, NR Makedonija, 1950. – 1951.
- Studentsko naselje, Skoplje, NR Makedonija, 1950. – 1951.
- Administrativni centar, Skoplje, NR Makedonija, 1952. – 1953.
- Dom invalida, Skoplje, NR Makedonija, 1953.
- Gradski hotel s urbanističkim rješenjem šetališta uz Vardar, Skoplje, NR Makedonija
- Robna kuća, Skoplje, NR Makedonija, 1957.
- Savezna građevinska komora, Beograd, NR Srbija, 1958. – 1965.
- ↑ Robert Bajruši; Marina Biluš, Viktor Zahtila (15. 2. 2005). Židovi koji su izgradili moderni Zagreb. Nacional. Arhivirano iz originala na 4. 7. 2012. Preuzeto 13. 9. 2015
- ↑ Snješka Knežević, 2011, str. 182
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Mali neboder za velikog čovjeka. Jutarnji list (7. 1. 2009). Preuzeto 13. 9. 2015
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Löwy, Slavko. Hrvatska enciklopedija. Preuzeto 13. 9. 2015
- ↑ Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Aleksander Laslo, Nataša Maksimović Subašić; Graditelji novog Zagreba; stranica 22; broj 108, siječanj / veljača 2009.
- Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8
- Željka Čorak- U funkciji znaka- Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata, IPU, Zagreb, 1981.
- Radovan Ivančević- Blok Zakladne bolnice u Zagrebu, Čovjek i prostor, br. 6, Zagreb, 1983.
- Aleksander Laslo- Izgradnja javnih objekata u Zagrebu do 1940., Čovjek i prostor, br. 3, Zagreb, 1983.
- Aleksander Laslo- Zagrebačka arhitektura 30 – tih, Čovjek i prostor, br. 1 – 4, Zagreb, 1987.
- Tomislav Odak- Hrvatska arhitektonska alternativa 1945 – 85., Arhitektura, br. 196 – 199, Zagreb, 1986.
- Vladimir Potočnjak- Arhitektura u Hrvatskoj, Građevinski vjesnik, br. 4 – 5, Zagreb, 1939.
- Tomislav Premerl- Pobjeda moderne, Arhitektura, br. 156 – 157, Zagreb, 1976.
- Tomislav Premerl- Hrvatska moderna arhitektura između dva rata- nova tradicija, NZMH, Zagreb, 1989.
- Darja Radović Mahečić- Slavko Löwy- elegancija jednostavnosti (intervju), Čovjek i prostor, br. 11 – 12, Zagreb, 1994.
- Darja Radović Mahečić- Slavko Löwy- humano mjerilo stanovanja i rada, Život umjetnosti, br. 56 – 57, Zagreb, 1995.
- Darja Radović Mahečić- Slavko Löwy 1904 – 1996., Čovjek i prostor, br. 1-2, Zagreb, 1996.
