Koalicijska vlada
Koalicijska vlada, odnosno vladajuća koalicija ili, rjeđe koalicija, je izraz koji u najširem smislu označava izvršnu vlast u nekoj državi koja se sastoji od predstavnika dvije ili više različitih političkih stranaka ili blokova. Najćešće se pod time podrazumijevaju vlade u parlamentarnim sistemima. One nastaju nakon što u predstavničkom tijelu, odnosno parlamentu, nijedna stranka nema većinu, odnosno za sastavljanje i/li povjerenje vladi je potrebna suglasnost više njih.
Takve koalicijske vlade gotovo uvijek nastaju u državama gdje se za biranje parlamenta koristi proporcionalni sistem koji bitno otežava jednoj stranci da samostalno ostvari natpolovičnu većinu. Stranci koja na njima osvoji najviše glasova i/li mandata u parlamentu je, stoga, potrebna podrška drugih stranaka ili članova predstavničkog tijela. Ona se najčešće postiže tako što im se obećava udio u izvršnoj vlasti kroz imenovanja na ministarske ili upravne funkcije, odnosno preuzimanjem dijela njihovog predizbornog programa.
Poseban oblik koalicijske vlade su tzv. velike koalicije koje tvore dvije najjače (i tradicionalno suprostavljene) stranke. One obično nastaju u posebnim situacijama.
Sličan je slučaj i s manjinskim vladama koje ne predstavljaju koalicijske vlade u užem smislu riječi, odnosno predstavljaju tek privremeni aranžman kojim se najvećoj stranci omogućava da samostalno vlada bez natpolovične većine u parlamentu.
Koalicijske vlade su, pak, rijetkost u državama koje koriste većinski izborni sistem, odnosno u kojima postoji dvostranačje. Jedan od izuzetaka je Ujedinjeno Kraljevstvo nakon izbora 2010. godine, kada su koalicijsku vladu sklopili konzervativci i liberalni demokrati.
Na prostoru bivše Jugoslavije su od uvođenja višestranačkog sistema 1990. godine gotovo sve vlade - uz izuzetak Srbije pod SPS-om (1990-1993) i Hrvatske pod HDZ-om (1990-2000) bile koalicijske.
Među dijelom političkih teoretičara koalicijske vlade - pogotovo u slučajevima kada predstavljaju trajnu političku instituciju u nekoj zemlji - su predmet kritike zbog toga što inzistirajući na konsenzusu obeshrabruju donošenje teških odluka, odnosno malim strankama o kojima ovisi većina daju neproporcionalno snažan uticaj na političko odlučivanje.