Ujedinjenje Njemačke

Za članak o ujedinjenju Zapdne i Istočne Njemačke nakon Hladnog rata, pogledajte članak Reunifikacija Njemačke.

Ujedinjenje Njemačke u politički i administrativno integriranu nacionalnu državu se zvanično dogodilo 18. januara 1871. godine u dvorani ogledala Versajskog dvorca u Francuskoj. Svi vladari njemačkih država, osim Austrije, su se okupili u Versaju kako bi pruskog kralja Vilhelma I proglasili njemačkim carem (kajzerom) nakon francuskog poraza u Francusko-pruskom ratu. Međutim, prelazak većine njemačkog govornog stanovništva u federalnu organizaciju država se razvijala već neko vrijeme kroz zvanične i nezvanične saveze između vladara. Sopstveni interes različitih strana je otežavao postupak skoro jedno stoljeće autokratskim eksperimentima koji su započeli Napoleonovim ratovima što je dovelo do raspada Svetog rimskog carstva i porasta njemačkog nacionalizma.

Ujedinjenje Njemačke je bilo izloženo tenzijama zbog religijskih, lingvističkih, društvenih i kulturnih razlika među stanovnicima nove nacije, što ukazuje da je 1871. godina predstavljala samo jedan trenutak u kontinuumu velikog procesa ujedinjenja. Iako je car Svetog rimskog carstva često nazivan "carem svih njemaca", mnoge njemačke države su zbog negostoljubivih planinskih predjela razvijali vlastitu obrazovnu, lingvističku i religijsku kulturu što je dovelo do velikih razlika u dugom vremenskom periodu. Takvo veliko i različito Sveto rimsko carstvo, koje je uključivalo više od 500 nezavisnih država, se potpuno raspalo nakon abdikacije cara Franje II 6. augusta 1806. godine. Uprkos pravnom, administrativnom i političkom poremećaju koje je nastalo nakon raspada carstva, narodi koji su govorili njemački jezik su imali zajedničku lingvističku, kulturnu i pravnu tradiciju koja je ponudila intelektualnu osnovu za ujedinjenje osporavajući dinastičke i apsolutističke modele društvene i političke organizacije; liberalna njemačka manifestacija je naglašavala značaj tradicije, obrazovanja i jezičkog jedinstva. Ekonomski gledano, stvaranje pruske carinske unije 1818. godine i naknadno proširenje na države Njemačke konfederacije je smanjilo konkurenciju između država i unutar njih. Pojavom različitih načina prevoza robe olakšana su poslovna i rekreativna putovanja, što je dovelo do kontakta među narodima njemačkog govornog područja širom srednje Europe.

Model diplomatskih sfera uticaja koji je proizašao iz Bečkog kongresa 1814. godine je povećao austrijsku dominaciju u srednjoj Europi. Pregovarači u Beču nisu uzimali u obzir rastuću snagu Pruske među njemačkim državama pa su odbili stvoriti drugu koaliciju njemačkih država pod pruskim utjecajem. Ovaj njemački dualizam se mogao završiti samo na dva načina: ujedinjenjem svih njemačkih država bez Austrije (Kleindeutsche Lösung) ili ujedinjenjem svih njemačkih država sa Austrijom (Großdeutsche Lösung). Historičari raspravljaju o tome da li je glavni plan Otta fon Bismarcka bio da proširi Sjevernonjemačku konfederaciju na ostale nezavisne njemačke države ili da proširi moć Kraljevine Pruske. Ti su faktori, pored Bismarckove realne politike, doveli do reorganizacije političkih, ekonomskih, vojnih i diplomatskih odnosa kao reakcije na uspon danskog i francuskog nacionalizma. Njemački vojni uspjesi - naročito pruski - su stvorili entuzijazam i ponos koji su političari iskoristili u svrhu ujedinjenja, pa je političko i administrativno ujedinjenje Njemačke bez Austrije barem privremeno riješilo problem dualizma.

Njemačko govorno područje početkom 19. stoljeća

Glavni članak: Sveto rimsko carstvo

Do 1803. godine, njemačko govorno područje je uključivalo više od 300 država od kojih je većina bila u sastavu Svetog rimskog carstva ili Habsburške monarhije. Njihova veličina je varirala od malih i složenih teritorija kneževske dinastije Hohenloh do značajnih i dobro definiranih teritorija poput Kraljevine Bavarske i Kraljevine Pruske. Osim ovih teritorija, njemačko govorno područje je uključivalo i slobodne carske gradove različitih veličina poput moćnog Augsburga i malog Weil der Stadta, crkvene teritorije različitih veličina poput bogate opatije Reichenau i moćne nadbiskupije u Kelnu i dinastičke države poput Wurttemberga. Od 15. stoljeća, carski izborni kneževi su za cara Svetog rimskog carstva birali poglavare dinastije Habsburg jer su im omogućavali samostalno rješavanje sporova između seljaka i zemljoposjednika čime su konsolidirali svoje resurse i promovirali regionalnu i ekonomsku saradnju i vojnu zaštitu. Nakon poraza carskih i savezničkih snaga od Napoleona Bonaparte tokom rata druge koalicije (1799. - 1802.), Linevilskim mirom 1801. godine i njemačkim posredovanjem 1803. godine sekularizirana je crkvena svojina čime su ukinuti slobodni carski gradovi, pa su ove teritorije zajedno sa njihovim stanovnicima apsorbirale dinastičke države Wurttemberg i Baden. Nakon uspješne pobjede nad Pruskom u bici kod Jene 1806. godine, Napoleon je stvorio Rajnsku konfederaciju u čijem sastavu su bile sve manje njemačke države pa je car Franjo II raspustio Sveto rimsko carstvo.