Lydia Koidula

Lydia Koidula
Lydia Koidula
Rođenje	24. decembar 1843.; Vändra, Ruska Imperija
Smrt	12. august 1886 (42 godine); Kronštat, Ruska Imperija
Zanimanje	Književnica, pjesnikinja
Jezik	Estonski jezik
Djeca	3

Lydia Emilie Florentine Jannsen (24. decembar 1843 – 11. august 1886), poznata pod pseudonimom Lydia Koidula, bila je estonska pjesnikinja. Njen pseudonim na estonskom znači "Lidija od zore". Poklonio joj ga je pisac Carl Robert Jakobson. Često je nazivaju i Koidulaulik – "Pjevačica zore".

U Estoniji, kao i drugdje u Evropi, pisanje se nije smatralo prikladnom karijerom za uglednu mladu damu sredinom 19. vijeka. Njena poezija i njen rad u novinama za njenog oca populiste Johanna Voldemara Jannsena (1819–1890) ostali su nepoznati. Uprkos tome, bila je velika književna ličnost, osnivač estonskog pozorišta i blisko povezana sa Carlom Robertom Jakobsonom (1841–1882), uticajnim radikalom i Friedrichom Reinholdom Kreutzwaldom (1803–1882), piscem estonskog nacionalnog epa, Kalevipoeg (bosanski: Kalevov sin). Vremenom je stekla status nacionalne pjesnikinje Estonije.^[1]

Biografija

Rođena je u Vändri (Fennern), Ruska Imperija, današnja Estonija. Porodica se 1850. preselila u obližnji županijski grad Pärnu, gdje je 1857. njen otac pokrenuo prve lokalne novine na estonskom jeziku i gdje je Lidija pohađala gimnaziju na njemačkom jeziku. Jannsensi su se preselili u univerzitetski grad Tartu 1864. Bilo kakav izraz nacionalizma, uključujući objavljivanje na lokalnim jezicima, bio je osjetljiva tema u Ruskoj Imperiji, međutim vladavina cara Aleksandra II (1855–1881) bila je relativno liberalna i Jannsen je uspio uvjeriti carsku cenzuru da mu dozvoli da izda prve novine na estonskom jeziku sa nacionalnom distribucijom 1864.^[2] Lokalne i nacionalne novine u Pärnuu zvale su se "Postimees". Lidija je pisala za svog oca u oba lista pored toga što je samostalno objavljivala sve radove. Godine 1873. udala se za Eduarda Michelsona, vojnog ljekara, i preselila se u Kronštat (rusku pomorsku bazu na ostrvu u blizini Sankt Peterburga). Godine 1876–78. Michelsonovi su posjetili Bratislavu, Strasbourg i Beč. Koidula je živjela u Kronštatu 13 godina i iako je za to vrijeme provodila ljeta u Estoniji, navodno nikada nije prestala osjećati neutješnu nostalgiju. Bila je majka troje djece. Umrla je od raka dojke 11. augusta 1886. Njena poslednja pjesma bila je "Enne surma — Eestimaale!" ("Prije smrti, u Estoniju!").

Djela

Njeno najvažnije djelo, Emajõe ööbik, ("Slavuj rijeke Emajõgi"), objavljeno je 1867.^[2] Tri godine ranije, 1864, Adam Peterson, farmer, i Johann Köler, moderan estonski portretista koji živi u Sankt Peterburgu, molili su cara za bolji tretman njemačkih zemljoposjednika koji su vladali baltičkim provincijama, jednakost, te da jezik za srednje i visoko obrazovanje bude estonski umjesto njemački. Odmah potom privedeni su u policiju gdje su ispitani povodom zahtjeva koji je "sadržavao lažne informacije i bio je usmjeren protiv države." Adam Peterson je osuđen na godinu dana zatvora. Dvije godine kasnije, 1866, cenzurne reforme iz 1855. koje su dale Koidulinom ocu mogućnost da započne Postimees su poništene. Ponovo je uvedena cenzura prije objavljivanja i ograničenje književne slobode. To je bila politička i književna klima kada je Koidula počeo da objavljuje. Ipak, to je bilo i vrijeme nacionalnog buđenja kada je estonski narod, oslobođen kmetstva 1816, počeo da oseća ponos zbog svoje nacionalnosti i da teži ka samoopredeljenju. Koidula je bila najizrazitiji glas ovih težnji.

Njemački uticaj u Koidulinom djelu bio je neizbježan.^[3] Baltički Njemci su zadržali hegemoniju u regionu od 13. vijeka, tokom njemačke, poljske, švedske i ruske vladavine, tako da je njemački bio jezik nastave i inteligencije u Estoniji 19. vijeka. Kao i njen otac (i svi drugi estonski pisci u to vrijeme), Koidula je prevodila mnogo sentimentalne njemačke proze, poezije i drame i postoji poseban utjecaj Biedermeier pokreta. Biedermeier, stil koji je dominirao "buržoaskom" umjetnošću u kontinentalnoj Evropi od 1815. do 1848, razvio se u jeku potiskivanja revolucionarnih ideja nakon Napoleonovog poraza. Bio je jednostavan, nepretenciozan i karakteriziran pastoralnim romantizmom; njegove teme bile su dom, porodica, religija i prizori seoskog života. Teme Koidulinog ranog Vainulilled-a (Livadsko cvijeće; 1866.) su svakako bile proto-biedermeier, ali njen delikatan, melodičan tretman prema njima ni na koji način nije bio rustikalan ili nesofisticiran, kao što je pokazano u neobuzdanim patriotskim izljevima Emajõe Ööbika. Koidula je reagovala na historijsko potčinjavanje estonskog naroda kao na ličnu uvredu; govorila je o ropstvu i jarmu podređenosti kao iz ličnog iskustva. U vrijeme nacionalnog buđenja 1860-ih, Estonijom su više od 600 godina vladale strane sile – danska, njemačka, švedska, poljska i ruska. U tom kontekstu, bila je svjesna svoje uloge u sudbini nacije. Jednom je napisala finskom dopisniku: "Grijeh je, veliki grijeh, biti mali u velikim vremenima kada čovek zaista može da napravi historiju".

Estonska književna tradicija koju je započeo Kreutzwald nastavila se s Koidulom, ali dok je Bard iz Virua pokušavao oponašati narodne tradicije starog estonskog regivärsa, Koidula je pisala (uglavnom) u modernim, zapadnoevropskim metrima krajnjih rimova koje su do sredine 19. stoljeća, postali dominantna forma. To je njenu poeziju učinilo mnogo dostupnijom popularnom čitaocu. Ali glavni značaj Koidule nije bio toliko u njenom omiljenom obliku stiha, koliko u njenoj snažnoj upotrebi estonskog jezika. Estonski je, još 1860-ih, bio u baltičkoj provinciji Carske Rusije kojom je dominirala Njemačka, jezik potlačenog autohtonog seljaštva. Još uvijek je bio predmet pravopisnih prepirki, i dalje se uglavnom koristio za pretežno pokroviteljske obrazovne ili vjerske tekstove, praktične savjete poljoprivrednicima ili jeftino i veselo popularno pričanje priča. Koidula je uspješno koristila narodni jezik za izražavanje emocija koje su se kretale od nježne pjesme o porodičnoj mački, u Meie kass (Naša mačka) i delikatne ljubavne poezije, Head ööd (Laku noć) do snažnog cri de coeur i okupljajućeg poziva potlačenoj naciji, Mu isamaa nad olid matnud (Moja zemljo, oni su te sahranili). Kod Lidije Koidule, kolonijalno gledište da je estonski jezik nerazvijen instrument za komunikaciju bilo je, po prvi put, očigledno suprotstavljeno.

Reference

^ Richard C. Frucht (2005). "Estonia". Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. I. ABC-Clio. str. 91. ISBN 1-57607-800-0.
^ ^a ^b Gunter., Faure (2012). The Estonians : the long road to Independence. Mensing, Teresa. London: Lulu.com. str. 145–146. ISBN 978-1105530036. OCLC 868958072.
^ "Estonica.org - Baltic German literature and its impact". www.estonica.org (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 25. 8. 2010. Pristupljeno 27. 3. 2018.

Dodatna literatura

Ots.L. The History of Estonian Literature. University of Tartu.
Olesk.S & Pillak.P . Lydia Koidula .24.12.1843-11-08.1886. Tallinn. Umara Kirjastus, P.14
Nirk.E. Estonian Literature. Tallinn Perioodika. 1987. pp73–77, 79–81, 366
Raun.T.U. Estonia and the Estonians. Hoover Institution Press, Stanford. 2001. pp 77–79, 188
Kruus.O & Puhvel.H. Eesti kirjanike leksikon. Eesti raamat.Tallinn. 2000. pp 210– 211

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Lydia Koidula

[1] Richard C. Frucht (2005). "Estonia". Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. I. ABC-Clio. str. 91. ISBN 1-57607-800-0.

[:0-2] Gunter., Faure (2012). The Estonians : the long road to Independence. Mensing, Teresa. London: Lulu.com. str. 145–146. ISBN 978-1105530036. OCLC 868958072.

[3] "Estonica.org - Baltic German literature and its impact". www.estonica.org (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 25. 8. 2010. Pristupljeno 27. 3. 2018.

[1]

[2]

[3]