Hotchkiss H35

Hotchkiss H35
Svojstva
Posada	2
Dužina	4.22 m
Širina	1.95 m
Visina	2.15 m
Težina	11 tona
Oklop i naoružanje
Oklop	40 mm
Osnovno naoružanje	37 mm top
Sekundarno naoružanje	mitraljez 7.5 mm
Pokretljivost
Pogon	Hotchkiss 1935 6-cilindrični benzinski motor 75 KS
Suspenzija	torzijske poluge
Brzina na cesti	28 km/h
Domet	129 km

Hotchkiss H35 je bio francuski laki tenk razvijen prije početka Drugog svjetskog rata. Uveden je u operativnu upotrebu 1936. godine i korišten je sve do 1952.

Razvoj

Razvoj ovog tenka je započet 1933. godine pod okriljem kompanije Hotchkiss u Francuskoj, a prvi prototip je bio gotov 1935., da bi serijska proizvodnja ovog modela krenula 1936. pod francuskom oznakom Char leger modele 1935 H. Međutim novi tenk je bio razočarenje za pješadiju. Pored skromne brzine van puta, novi tenk je imao velikih problema sa upravljanjem i kretanjem na nizbrdici, te je ubrzo prepušten konjici. Buduci da maksimalna brzina od 28 km/h nije zadovoljavala kao ni kratki top SA18 od 37mm, ovaj tenk je modifikovan ugradnjom snažnijeg motora od 120 KS i moćnijeg topa SA38. Novi model je imao puni naziv Char leger modele 1935 H modifie 39, ili kraće i uobičajenije H39. Zbog ugradnje snažnijeg motora zadnji dio vozila je dobio drugačiji izgled, a također i oklopna zaštita je povećana sa 35 na 40 mm. Također postojala je i podvarijanta Char leger Hotchkiss modèle 38 serie, a riječ je o modelima koji su imali novi snažniji motor ali i stari kratki top. Ovi tenkovi su jako slični modelu Renault R35, koji je imao isti tip kupole model APX. Najstariji modeli H35 mogu se prepoznati po jako zakošenom zadnjem dijelu oklopnog tijela, a model H39 po zaravnjenom zadnjem dijelu, zbog ugrađenog većeg motora. Ovi tenkovi su mogli savladati rov širine 1,8 m, okomitu prepreku visine 50 cm, kao i vodenu prepreku dubine 85 cm. Do sloma Francuske armije isporučeno je 1092 tenka svih modifikacija.

Opis tenka

Izvana gledajući H35 se nije bitnije razlikovao od Renault R35, ni po veličini ni po izgledu. Bio je to mali tenk dužine samo 4,22 metra. Po ugledu na sve dotadašnje francuske tenkove visina (2,15 m) mu je bila veća od širine (1,95 m). Sličnost oba tenka proizlazila je i iz upotrebe iste kupole - APX R.

Međutim, što se dublje gledalo razlike su postojale sve veće. Iako je Hotckiss u početku predlagao da se cijelo tijelo dobiva lijevanjem u jednom komadu praksa je pokazala da bi to bio tehnološki presložen postupak. Umjesto toga odlučiti su tijelo tenka raditi od čak šest izlijevenih sekcija koje su spajali varenjem. Po tome je H35 bio lošiji od R35 čije se tijelo radilo od samo tri odljevene sekcije. Naime, umjesto traženih 40 mm debljine oklopa H35 je imao samo 35 mm (neki izvori navode podatak od 34 mm). Osim toga, zbog nemogućnosti Hotchkissa da sam proizvede cijeli tenk u proizvodnju je uveo veći broj kooperanata. Jedna od posljedica je bila upotreba premekanog čelika. Kombinacija premekanog čelika i premale debljine učinila je od H35 tenk kojeg je bilo lakše uništiti od Renault FT-17, a to svakako nije bila dobra preporuka za sukob s najsavremenijim njemačkim tenkovima. Osim toga kooperanti su isporučivali robu nejednake kvalitete, tako da jedinica nikada nije mogla znati koje su jedinstvene slabe točke na pripadajućim tenkovima. Zajednička odlika im je bila da su češće bili pokvareni nego ispravni.

Uporno njegujući tradiciju lakih tenkova sa samo dva člana posade, francuska kopnena vojska je odlučila da će i posadu H35 činiti komandir/nišandžija/punitelj topa i vozač. Jedna osoba je istodobno trebala biti komandir vozila, otkrivati ciljeve i usmjeravati top na njih, te ga puniti. Zato ne čudi da je u praksi to bila nemoguća misija. Ali to je bio zajednički problem svih francuskih lakih tenkova između dva rata. Ono što je bio specifikum H35 u odnosu na R35 i FCM36 bilo je teško upravljanje. Zapravo su vozači često tvrdili da H35 vozi njih a ne oni njega. Hotchkiss nije mogao ugraditi Cleveland diferencijal u H35 jer ga je Renault već ugradio u svoj R35. Zbog toga je razvio vlastiti diferencijal koji se pokazao krajnje nepouzdanim i nepredvidljivih reakcija, posebno tokom skretanja. Taj se problem djelomično mogao kompenzirati kočnicama, da su bile dovoljno snažne. Ali nisu. Zbog toga je posebno opasna bila vožnja (i najmanjom) nizbrdicom, što je bilo itekako "pohvalno" za izvidničko vozilo. Ništa pouzdanija nije bila ni mjenjačka kutija. Vozači su se posebno žalili da ne mogu "ubaciti" u petu brzinu, što je u praksi značilo da H35 nije mogao voziti brže od 20 km/h. Kako su kočnice bile preslabe vozači i nisu imali previše želja za "jurnjavom". Vozači su upravljanje H35 opisivali kao spoj umora i suza. Umora jer su se morali boriti s vozilom i suza radosnica jer su ostali čitavi nakon još jedne vožnje.

Operativna upotreba

Panzerkampfwagen 38H

Njemački Hotchkiss H35 u Splitu 1943.

I dok za H35 niti jedan strani kupac nije pokazao zanimanje, pojava H39 odmah je privukla pozornost, prije svega Poljaka. Tako je već u julu 1939. u Poljsku poslan jedan H39 radi detaljnijih testiranja. Taj je tenk, zajedno s još tri Renaultovih R35 dodijeljen u, na brzinu formiranu "polučetu" pod komandom poručnika J. Jakubowicza, koja je formirana 14. septembra 1939. u Kiwerceu. Iako velika većina izvora navodi da su tenkovi uništeni u borbama s Nijemcima, najnovija istraživanja tvrde da su ih zapravo uništile sovjetske snage koje su okupirale sjeverni dio Poljske.

Nakon njemačkog napada na Norvešku u aprilu 1940., Francuska je kao dio vojne pomoći poslala i 15 tenkova H39, koji su prvobitno bili namijenjeni Finskoj za borbu protiv sovjetske vojske. Svi su ovi H39 zapravo bili H38 i zbog toga su imali slabu borbenu vrijednost. Tenkovi su stigli u Narvik 7. maja, da bi, nakon kratkotrajnog oslobođenja grada 8. juna bili prebačeni u Veliku Britaniju. Tako su dodijeljeni snagama Slobodne Francuske koja je od njih formirala 1e Compagnie de Chard de Combat da le France Libre (CCC). Tijekom 1940. i 1941. 1e CCC sudjelovala je u borbama protiv višijevskih snaga u Gabonu i Siriji.

Do početka njemačkog napada na Francusku u maju 1940. Hotchkiss je uspio dovršiti 890 H35 i H39 (neki izvori navode podatak o 1097 dovršena tenka), ali je samo 640 došlo u francuske jedinice. Od 300 H 35 dodijeljenih oklopno-izviđačkim snagama 232 ih se nalazilo u jedinicama, 44 spremljena u skladištima, osam je bilo u tvornici na remontu, a 16 raspoređeno u Sjevernu Africi. Od stotinu H35 dodijeljenih pješašadiji devedeset ih je bilo u jedinicama (u dva tenkovska bataljona) šest u materijalnoj pričuvi, a još su se dva koristila za obuku vozača. Preostala dva vjerovatno su bila na popravku ili su u međuvremenu otpisani.

Na žalost francuske vojske najveći broj H39 koji su prije njemačkog napada isporučeni u jedinice bio je naoružan topom SA18 Što se tiče H39 podaci su nešto nejasniji. Naime, u trenutku njemačkog napada proizvodnja H39 se tek "zahuktavala". Po planu francuskog ministarstva obrane iz 1939. francuska kopnena vojska je trebala dobiti čak 1200 H 39. Dio izvora navodi da je u maju 1940. šesnaest H39 bilo u sjevernoj Africi, šest u skladištu, dok je 180 raspoređeno u četiri motorizovana bataljona. Kako je 1939. H39 bio najbolji francuski laki tenk tamošnje ministarstvo obrane je odlučilo sve proizvodne kapacitete podrediti njegovoj proizvodnji. Pritom su se namjeravali osloniti i na isporuke dijelova iz Velike Britanije i Portugala (isporuke sekcija tijela vozila). Naime, H39 je trebao biti nositelj planirane jesenske ofenzive 1941., koja se naravno nikad nije ostvarila. Zbog toga je planirana početna mjesečna proizvodnja od čak 300 H39, koja je trebala do marta 1941. narasti na 500 primjeraka. Za usporedbu, planirana proizvodnja Renautlovog R40 bila je "samo" 120 komada mjesečno. Zanimljivo je da je s britanskom vladom postignut sporazum o isporuci 75 sekcija H35 za devet tenkova Char D1. Nakon što su francuski generali vidjeli njemačke oklopne snage na djelu u Poljskoj konačno su priznali da njihova zastarjela taktika kombiniranja pješadije i tenkova neće zaustaviti njemačke snage. Zbog toga su početkom 1940. započeli brz preustroj svojih snaga i formiranje što većih oklopnih jedinica. U takvom ustroju spori H35 su dodijeljeni za djelovanje s tenkovima SOMUA S35, a brži H39 s tenkovima Char D1. Bio je to još jedan "čudan" izbor francuskih generala jer je H35 bio znatno sporiji od S35 (čak 15 km/h), dok je H39 bio za 18 km/h brži od D1. Zbog činjenice da je velika većina H35 i H39 imala top SA18 njihova učinkovitost u protivtenkovskoj borbi bila je zanemariva. Dovršetak većeg broja tenkova H39 s topom SA38 (122 primjerka) bio je u maju 1940., u trenutku njemačkog napada. Da stvar po francusku vojsku bude još gora na proizvodnoj traci je stajalo još 1092 tenka u raznim fazama dovršetka.

Nakon okupacije njemačka vojska je uzela 550 i označila ih kao Panzerkampfwagen 35H 734(f) i Panerkampfwagen 38H 735(f). Ovdje treba napomenuti da oznaka 35H ne mora automatski značiti da se radi o H35 jer je njemačka vojska označavala H35 i H39 po nekoj svojoj logici, ovisno o namjeni. Osim toga veći broj H35 i H39 naknadno je prenamijenjen za vuču topova, samohodne lansere raketa, lovce tenkova ili samohodne topove i haubice. Iako je većina 3H5 i 38H ostala u Francuskoj samostalna 211 Panzerbteilung je, neposredno prije početka operacije Barbarossa (napad na Sovjetski Savez) prebačen u Finsku. U junu 1943. njemačka vojska je imala 361 operativnih H35 i H39, da bi u novembru 1944. taj broj pao na 60.

Tijekom 1943. Bugarskoj je isporučeno 19 H39 gdje su korišteni kao tenkovi za obuku. Iste godine 15 ih je isporučeno Mađarskoj. Navodno je nekoliko tenkova dospjelo i do Nezavisne Države Hrvatske. Dvadeset i sedam tenkova (13 H39 i 14 H35) prebačeno je u sjevernu Afriku u višijevsku 1e Regiment de Chasseurs d'Afrique. Ovi su tenkovi u novembru 1942. sudjelovali u operaciji Torch pokraj Kasablanke. Očigledno su bili neugodno iznenađenje za američke snage jer su posade francuskih tenkova uspjele uništiti čak četiri M3 Stuarta, koji su bili neusporedivo bolje naoružani i snažnije oklopljeni. Ista je jedinica potom prebjegla saveznicima te je prenaoružana tenkovima M4 Sherman. Zadnja borbena djelovanja H39 je imao u prvom Arapsko-izraelskom ratu. Naime, tokom 1948. Francuska je novonastaloj izraelskoj vojsci isporučila 10 H39, točno na vrijeme da se uključe u rat. Izraelski H39 ostali su u operativnoj upotrebi do 1952. godine.

Izvori

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet iz internetskog izdanja časopisa Hrvatski vojnik. Vidi Dopuštenje Hrvatskog vojnika.