Aleksandar III, car Rusije
Aleksandar III (ruski: Алекса́ндр III; 10. mart 1845 - 1. novembar 1894) je bio car Rusije,[1][2] kralj Poljske i veliki vojvoda Finske od 1881. do smrti 1894. godine. Pošto je bio veoma konzervativan preokrenuo je neke od liberalnih reformi svoga oca Aleksandra II. Tokom njegove vladavine Rusija nije imala ratova, pa je dobio nadimak mirotvorac (ruski: Миротво́рец).
Mladost
[uredi | uredi izvor]Aleksandar je bio drugorođeni sin cara Aleksandra II i carice Marije Aleksandrovne.
Tokom njegove mladosti dvor je ulagao sve napore u školovanje prijestolonasljednika Nikole, Aleksandrovog starijeg brata, dok je Aleksandar uvijek ostajao po strani. Do promjene njegovog statusa dolazi prekasno da bi se obrazovni nedostatak mogao nadoknaditi, pošto mu je brat Nikola umro od tuberkuloze 1865. godine. U to vrijeme budući car je već imao 20 godina, što ga je činilo prestarim i previše nestrpljivim za ozbiljno nadoknađivanje znanja. Jedine konkretne kvalitete koje je tada imao su velika fizička snaga i prilično dobro poznavanje muzike, ali ni jedno niti drugo mu nije mnogo pomoglo u kasnijem životu. Tokom svoga djetinjstva i mladosti Aleksandar nije čak stekao ni dovoljno dobro poznavanje stranih jezika, čemu se uvijek na ruskom dvoru poklanjala velika pažnja.
Odnos s ocem
[uredi | uredi izvor]Kako nije uspio na vrijeme steći prikladno obrazovanje, budući car je pao pod utjecaj konzervativaca koji su se protivili modernizaciji. Svojim javno iskazanim mišljenjem o jedinstvu ruske crkve, ruskog naroda i autokracije on se više puta sukobio s ocem Aleksandrom II zbog tradicionalnih veza dinastije Holstein-Gottorp-Romanov s Njemačkom. Tokom francusko-pruskog rata 1871. godine on naginje Francuskoj, a njegov otac Pruskoj. Gotovo identična situacija će se ponoviti s rusko-turskim ratom iz 1877. godine. Prvobitna oduševljenost princa se raspršava kada na bojnom polju uočava stvarnu, a ne idealiziranu situaciju. Tada on ponovno postaje opozicija ocu i cijelom tom projektu. Događaji na Berlinskom kongresu 1878. bili su potpuno razočarenje i za oca i za sina.
Vladavina
[uredi | uredi izvor]
Očeva smrt u atentatu 13. marta 1881. godine i Aleksandrov dolazak na prijestolje bili su završni dokaz kako je sveukupna očeva politika modernizacije društva bila neuspješna.
Prva mjera novoga cara bila je ukidanje ukaza kojega je potpisao njegov otac na dan svoje smrti. Po toj nikada ispunjenoj zamisli ubijenog cara u Rusiji se trebalo započeti s postepenim ukidanjem apsolutizma, što je novom vladaru zvučalo gotovo bogohulno. Zajedno s tom odlukom, u proglasu povodom dolaska na prijestolje Aleksandar je dao jasnu poruku svima da do ograničavanja careve moći neće doći tokom njegove vladavine.
Za vrijeme Aleksandrove vladavine došlo je do prisiljavanja Litvanaca, Poljaka, Finaca i drugih da se školuju u ruskim školama na ruskom jeziku. Jevreji su prošli još i gore pošto im je bilo zabranjeno živjeti u naseljima s manje od 10 hiljada stanovnika.
Općenito, kako bi se posebno ukazalo na razliku u načinu vladavine oca i sina, za Aleksandra III se najčešće navodi kako je provodio antireforme. Očajno stanje vojske upoznao je kao oficir 1877. godine. Nakon toga, tokom cijele svoje vladavine, Aleksandar je zastupao politiku mira s istovremenim jačanjem vojske. Ekstremni primjer Aleksandrove vanjske politike su dobri odnosi s Njemačkom, dok je istovremeno nedaleko od granice držao prijeteće vojne snage upitne spremnosti. Bez obzira na sva ograničenja njegovog načina vladanja, industrijski kapacitet Rusije se našao u porastu, koji je ipak bio nedovoljan za dostizanje nivoa na kojem se nalazio ostatak razvijenog svijeta.
Smrt
[uredi | uredi izvor]Kao i na njegovog oca i prethodnika, tako su i na Aleksandra III bili organizirani atentati. Zbog izbjegavanja nepotrebnog šetanja ulicama niti jedan od njih nije došao do trenutka samog pokušaja ubistva. Bez obzira na to, najveću pažnju privlači pokušaj atentata 1887. godine, kada je uhapšen veći broj zavjerenika iz pokreta Narodna volja.
Još prije navršene 40. godine života zdravlje mu se počelo postepeno, ali sigurno kvariti. Kao razlog za to u ruskoj se historiji navodi željeznička nesreća iz 1888. godine, tokom koje je carska porodica na prvi pogled prošla bez ozljeda. Međutim, car se počeo žaliti na bolove. Tokom sljedećih godina stanje mu se polagano pogoršavalo, ali niko još uvijek nije smatrao da je carev život u opasnosti. Do promjene dolazi tek 1894. godine, kada je zbog naglog pogoršanja stanja uspaničeni dvor poslao po doktora iz Berlina. Bez obzira na minimalne šanse za uspjeh, zdravstveni stručnjak u posljednjem pokušaju za spas života savjetovao je odlazak na Krim kako bi tamo u pogodnijoj klimi car možda ozdravio. Ta mjera je ipak bilo nedovoljna i prekasno izrečena tako da je Aleksandar na Krimu ubrzo i umro, 1. novembra 1894. godine. Naslijedio ga je najstariji sin, Nikola II.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ liamfoley63 (10. 3. 2020). "March 10, 1845: Birth of Emperor Alexander III of Russia". European Royal History (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 9. 2023.
- ^ "Alexander III | Biography, Reign, & Parents | Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). 3. 8. 2023. Pristupljeno 27. 9. 2023.
| Prethodi: | Car Rusije | Slijedi: |
| Aleksandar II | Nikola II |
|  | |
