iBet uBet web content aggregator. Adding the entire web to your favor.
iBet uBet web content aggregator. Adding the entire web to your favor.



Link to original content: http://www.rastko.rs/rastko-cg/umjetnost/ppnjegos-pisma.html
[Projekat Rastko Cetinje] Petar II Petrovic Njegos: Izabrana pisma
Projekat Rastko - Cetinje
Duhovnost
Zemlja
Elektronska biblioteka kulture i tradicije Crne Gore
UmjetnostLjudiKontakt
PovijestMapaPretragaPromjena pismaPomocNovo

Petar II Petrović Njegoš

IZABRANA PISMA
[hronološki pregled]

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 30. oktobra 1830.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
i mnogo visokopočitajemi Srbe
Jeremij Mihajlovič,

Čini mi se sit sam se već naplaka. Zato jedino što viđu da mi od plača nije nikakve koristi osim sama šteta i pogibelj očna, ali jošt mi ne da moje prežalosno srce ustavit se mojijema suzama za mojijem ocem i blagodjejom. Prvo, što sam se lišio milosti blagodjeteljske, drugo, što je narod izgubio svojega pastira i obranitelja, koji bješe nepokolebimi stoli vjere i slobode hristijanske i prevjerni sin i obranitelj otečestva i neotlučimi privjazanik k rosijskomu prestolu i do svojijeh posljednjijeh riječih koje mije govorio na umrli čas. Upitam ga: "Gospodaru, viđu da ćete umrijet, nego što ću ja sad?" A on se uspravi i sjedne na postelju, pa mi počne govorit: "Ja ti sad ne mogu pomoć ništa, no ti ove najposljednje riječi od mene: moli se Bogu i drž se Rusije." To izgovori i u istu minutu predade dušu u ruke gospodnje. No po svemu tome i po svoj toj žalosti koja me je postigla, imam prvo tvrdu nadeždu na vsemogućega stvoritelja i sirih utješitelja, pa na jedinorodnuju pokroviteljnicu i obraniteljnicu našu Rosiju da nećemo bit zaboravljeni ni visočajše njezine milosti lišeni, uz to i na Vaše sootečestvenoje k nam blagonastavlenije.

Ja sam se i od Turakah bojao da ne učine kakvu smutnju na krajinu đe, no mi se čini da neće zašto i ne mogu, no im se ona sila i ono tursko staro tirjanstvo počelo ukraćivati od rati koju su imali s Rosijom, koja je sve slavjanstvo proslavila, a sve turstvo unizila - Ros, glava Slavjan pod pokroviteljstvom vsevišnjago. Priloženoje ovdi pismo imaćete čest pročitat i obratno mi ga povratit, koji se uzdam u Vas da mi nećete zamjerit jerbo Vas mnogo obespokojavam s mojijem kratkoumijem i neučenošću mojom, ali možete bit istinito uvjereni da ću bit i prebivat

Vašego Visokoblagorodija
vseuserdnjejši počitatelj
i pokornjejši sluga
R. PETROVIČ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 22. novembra 1830.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič,

Jošt me je jedna velika glavobolja postigla. Naš gospodin gubernator Vukolaj Radonić pošao je u okolinu kotorsku, na Puč, notnjo bez znanja ničijega nego svojevoljno, ter se tu sastavao s nekakvijem generalom cesarskijem i s drugijema ljudima cesarskijema, imajući namjerenije predati im Černu Goru i na istu metnuti pokroviteljstvo njino, misleći on bez nikakva rasutka, kad je vladika umro da već nije ostalo sinovah otečestva u Černu Goru i privjazanikah k slavimoj Rosiji. Nego, po njegovomu velikomu neščastiju, nagnaše se neki Černogorci u Kotor, i tu čuju za njega a đe se nalazi, oni čas potrče u istu kuću na Puč đe se nalazio i tu ga nađu i s njime se povsuju; pa otolen brže dođu k nama i k nekijema glavarima koji se bjehu nagnali ovđen i kažu ni sve što je i kako je. Kad to glavari razumješe, te oni pišu i za druge glavare, te se ovđe okupi i pošlju za gubernatora da dođe među njima. I tako on dođe među njima. Zapitaju ga česovu je prešu ima u konobu Sima Oraovčanina na Puč, a op im odgovori: "Imao sam prešu moju, a i za narocku korist, ter sam pisa jednu knjigu konsulu u Dubrovnik". A oni mu jopet govore: "Da li ti mi nijesmo rekli da tvojega dobra nećemo? Pa i da smo dali tebe u ruke da za nas po svijetu pišeš, zašto ne bi pisa iz Černe Gore, nego iz Kotora?" Pak mu odmah uzmu pečat i čina ga liše i dođu da im ja dam pasport. I drugo pismo oni bjehu napisali svikolici da idu dva ili tri Crnogorca k Vama da Ve pitaju je li Vi što pisa, i ovako se pogode: ako bude Vama što pisa, da ga liše čina i da mu uzmu pečat, zašto je prestupio riječ svega naroda, jer je to napisa za njih kad mu oni nijesu rekli nikud da piše za narod; ako li pak ne bude Vama pisa, nego ih bude prevario, ano da ga ubiju i da mu ne ostave traga u Černu Goru od njegove familije. Nego, videći ja to da ne može biti bez smutnje, izidem pred glavarima i počnem ih moliti za sve što im je on sad učinio da mu oproste. I tako, blagodareći Boga, budet molenije moje uslišano i sve mu oproste. I tako se s našijem izmjenikom umirimo.

Bjehu svi glavari na skup kad me dopade knjiga od Vas, i ja im oni čas kako pročitah i razumjeh Vaše pohvale dostojne sovjete prikažem, i oni Vama svi zavazda ostaju obvezani i vseserdečno Vas pozdravljajući za Vaše preizrjadno nastavlenije i o njima popečenije.

Molim Vas oprostite mi jer Vas mnogo zaglušujem, koji ostajem s istinim mojim k Vam visokopočitanijem i s soveršenom predanosću

Vašego Visokoblagorodija
iskrenjejši počitatelj
i pokornjejši sluga
R. PETROVIČ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 20. decembra 1830.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič,

Prepočtenjejše pismo Vaše, pisatoje sego tečenija 13 (25), a pod ą 111m, imao sam čest ispravno polučit. U istomu što me pitate za dva manastira, to jest za Stanjeviće i za Maine, da Vam objavim kako su ograđeni i na čiju je koji zemlju. Manastir Maine jest sagrađen na zemlju (iliti u granicu) tader bivše respublike mletačke, a počet je gradit vladikom Rufimom Njegošem, ma s dopuštenijem venecijanskijem. Nego i ovo vjerujte da rečena respublika nije ni paru poharčila iliti pomogla manastir graditi ili zemlje štogođ dala da se isti sogradi, nako samo što je ta vladika kupio svu zemlju koja prinadleži manastiru za gotove novce, ma s pomoću mitropolije cetinjske. A manastir Stanjevići, koji ne prinadleže državi avstrijskoj, počeo je gradit pokojni mitropolit Danil Petrović, a dograđeni su pokojnim mitr. Petrom Petrovićem. I kako sva prava izgovaraju, granica je ispod vode koja istiječe ispod monastira Stanjevićah, koje i isti Avstrici znaju, nego oni drugo ne rade ništa nego da uzmu Crnogorcima svekoliko do vrh planinah koje mogu oni viđeti s mora, a to mi se čini neće nigda biti priđe [nego] Crnoj i kukavnoj Gori ime ne pogine i zatre se. A što opominjete, Vaše visokoblagorodije, da oni neće nepravdu učiniti, vjerujte mi da hoće i da drugo ništa vlast kotorska ne radi nego da pokolje Crnogorce s okolinom bokokotorskom, za što ne bih vjerovao da nijesam te prove vidio. Prestara je poslovica: "Čija je sila, toga je i pravda". Nego kako im drago, neka čine kako su počeli, a mi ćemo ih trpjeti. A mi, gospodine, nijesmo kadri ni ove naše jade držati a kamoli silnome cesaru njegovo otimati. To je grehota i pomisliti a kamoli reći. Ma jopeta, koliko je gođ silan i moguć, nije pravo da nas sirotinju pršti, pa i đecu velikoga oca ispod istoka, nego da ne bismo, bismo i mi naše branit radi bili su ovo malo siromahah golijeh i bosijeh isto ka da su ni ove glavice svaka puna svašta ka London, nego svakome je u svijet izvjestno ko nije igda jednom ime čuo da mi nemamo što nikome dat do kamena studenoga.

U drugom pismu, pisatom istoga 14ga (26) dek., što me pitate za koje sam Vam pismo ja pisa da Vi ga povratim, ja sam Vami pisao hoću li Vam povratit one dva, to jest što je Vama pisao g. gubernator i Vi njemu što ste odgovorili. Pismo Vam šiljem što su Crnogorci za gubernatora učinili, a one dva moja što su mi dali svjaščenici i narod ne mogu poslati, jerbo Sima nije doma.

Za bolijest i za bunu učinjenu u Poloniju molim Vas ne ostavte unapriđe siromaha da me ne izvijestite, jerbo sam za to veoma smutan. Za kneza srpskoga što mi prikričujete da imam po svaki način s njim snošenije, vjerujte odovuda nije sad moguće nikako, jerbo su veliki snjegovi u planine.

Ljubezno Vas pozdravlja iguman Mojsej, također i ja, koji prebivam na vazda Vaš ozbiljski počitatelj

i prepokornjejši sluga
R. PETROVIČ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 6. januara 1831.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar,

Razumio sam i iz Vašega pisma, pak i od našega Popovića, kako Vi zahtijevate da Vi ja pošljem dva potvrždenija koja su meni data od naroda, ali nijesam mogao i ne mogu zato jedino što potvrždenije koje su mi glavari dali jest propalo, a tomu je pričina: Simo naš ga je ponio kad je poša na Stanjeviće i tako ga je stopio, nego molim Vaše Visokoblagorodije, ako ste ga prepisali, da mi ga pošljete, pa ću Vi isto povratit kad ga prepišem. A naš Milutinovič uzeo je nečesovu slobodu otka se prestavio mitropolit, koja bi mu slomila vrat da se ne gleda na njegovo inostranstvo, pak n na Vaše pismo s kojijem ste ga propratili k mojemu po dondu.

Nego ja istinito znam da Vi jeste mislili da je on čojak, jerbo ja znam istinitoga mojega u Vas prijatelja, kako što ste bili i mojemu pretku. A on bio je poša pred svjatago Nikolaja na Stanjeviće i ja sam šilja za njega momke u dva puta. On nije ktio doć kad sam ja za njega šilja, nego kad je njemu drago bilo, pa po svemu tomu ja sam ga primio ka da nije ništa prestupio, zašto Vi znate ja nijesam imao česova učenija, niti sam nimalo svijeta vidio, pa misljah da će mi što pomoći u ovu našu žestoku muku, a on ne stade nego dva dana i pođe bez pitanja nekuđ put Boke Kotorske. Sada ja ne znam što će biti. Vi znate kako je on prestupio zakone carske kada je utekao iz Kotora, i oni ga ufatiše, hoće ga kastigat po zakonu. Ema neka lomi vrat kuđ mu drago.

Čest imam priložiti Vam pogodbe koje su meždu soltanom i našom ljubeznom Srbijom, a to jest ferman carski i antišerif. Može biti da ih imate ema, ako ih imate, a 'no ove čitati nećete, nego svakojako kada biste izvolili povratiti mi ih natrag.

Novosti odovuda: vezir mohur-seibija došao je u Đakovicu i tu uči soldate na ekzecir. Za skadarskoga ne čujemo ništa iznova. Preporučio mi je Ivančik da Vam prinesem od njegove strane vsenižajše poklonenije k Vama i k Vašoj familiji, također isto i naš iguman Mojsej Vasojević.

A ja jesam i biti ću vazda s istinim mojim k Vam visokopočitanijem i soveršenoju predanostiju

Vašego Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
RADIVOJ PETROVIČ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 4. februara 1831.

Vaše Visokoblagorodije
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič,

Imao sam čest polučiti Vaše visokopočitajemoje pismo, pisato prošloga januarija 19 (31)go, a pod ą 10i, i sve što mi u njemu pišete razumio...

Potvrždenija danas Vam ne mogu obratno poslat, ema ću što skorije. Neke stvari od mojijeh pisam ne tolkujete po sostojaniju žalostnoga naroda černogorskoga, nego po dužnosti kako bi valjalo daje, ali to se sve poznaje, osobito pašćenje o dobru svojego ljubimca i kako mu valja đe drugo u takvijema veščima postupati.

Ja sam prošlijeg nekoliko danah stajao na ribnik Olač blizu Žabljaka i tu, vjerujte, prinužden sam bio narodom da se stanem s vladikom danas suščestvujuščim v Skenderiji za proizvesti me arhimandritom. Potomu poslao sam k veziru da mi pošlje vladiku i poslao ga je u Kom, đe je Ivanbeg Černojević pogreben, i tu me je proizveo arhimandritom i preinačio mi ime s [Radivoja] na Petr, ema to mu je bilo jerbo su to ohćeli glavari koji su sa mnom bili na isto mjesto.

Potomu imao sam tri puta opisku s vezirom za utvrditi mir među Skenderijom i Crnom Gorom i on u svakom njegovom pismu piše mi da ima zbora tajnoga sa mnom, što mi je veoma strano bilo... Dakle, u najpotonje pismo govori: "Znam da si na ribnike i ja eto šiljem spahiju Lekića da s tobom moje tajne zbori svekolike i u isto vrijeme da mir utvrdite". I tako pođoše dva-tri Crnogorca i spahiju Lekića dovedoše i jošt deset Turaka na Oleč. Počeh ga ja nasamo upitivati što vezir i kakva razgovora sa mnom imade tajna, a on mi odgovori: "Poslao meje vezir i pozdravio ti se mnogo da utvrdite mir među sobom, zato jedino da sirotinja i vaša i naša živi u dobro i da ne biste vi što učinili kada se on pobije s muhur-seibijom". A ja mu odgovaram: "Moj dragi Muho, - takvo mu je ime - ti znaš da ja ne mogu obrnuti Crnu Goru ka i vezir Arbaniju u poslušanije, nego da ja ta mir učinim, može koji drago Crnogorac poštetiti ga, jerbo ja ne imam sablje niti konopca, a on to oboje imade. Ali po svemu tomu ja mislim: da dođe mene oli veziru muka, da mi ne bismo jedan drugomu činili pakosti, nego davali ruke pomoći". A on jopeta odgovori: "Mi sve to znamo, nego ovo ti se vezir pozdravio i reka mi da ti kažem kako će sad na njega muka panut od strane careve, a da je kriv, ne bi ni žalio... I ovo mi je reka da će s tobom držat prijateljstvo bolje nego li ga je itko od vašijeh starijeh drža i valan ni u koga ne ima uzdanicu danas u svijet nego u tebe, niti danas imade brata do tebe." A ja mu nijesam smio ništa odgovoriti, jerbo me je strah bilo da ne takne u politiku, nako samo što sam njemu ovo odgovorio: "Spahija, ti mi pozdravi vezira ljubezno i reci mu ovo: da ja ću njemu pomoć i bih mu rad bio pomoć ako mogah, jedno što je starinom mene i svakojemu Crnogorcu brat, a za drugo što mi je komšija". Mir s istijem zaključismo za godinu.

Sada ja ne znam, V[aše] V[isoko]blagorodije, činiti što ću bez Vašega nastavlenija. Vezir će teke im ovaj ramadžan izide oditi na vojsku protivu muhur-seibije i ja po svijema zborovima viđu da će uteć, ako ne razbi soprotivnika, i to nigđe drugo nego k mene. Sada me nastavite smijem li ga ja prifatit k sebe ali ne.

Čest imam neprestano nazivati se

Vašego Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
arhimandrit černogorski
PETR PETROVIČ

NZ. Molim Vas ljubeznjejše pozdravite od moje strane svu Vašu počtenuju familiju, kojoj želim kako i Vama svakog dobra i blagodenstvija...

 

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 9. marta 1831.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič Gagiču,

Pohvale dostojnjejše pismo Vaše imao sam čest ispravno polučit u prošasti ponedjelnik, koje je pisato prošloga ferfara 21/5go a pod ą 18m bjeleženoje, i vtoroje, u istom priloženoje, pisato 19/3go prošlog ferfara, koje se kasateljno do mene tiče.

Pak u Vašem notom označenom pismu čto pišete za vezira skadarskoga da smo mu obješčali se dat pokroviteljstvo, Vi budite uvjereni da se mi nijesmo njemu obješčali niti mu vjeru dali da on dođe u Crnoj Gori da ga odbranimo od njegova cara, nego je on nas molio, ako bi mu došla muka, može li uteć k nama da ga kuđ prepratimo. Nego mi po svijema njegovijema riječima nijesmo mu rekli da smo ga mi kapci sodržati i ubraniti od ljutoga i jarosnoga meča brata sonca, a rođaka mjeseca, nego ja sam i od Vašega V[isoko]b[lagorodija] bio sovjetovan, ter sam mir zaključio, zašto viđu da u tvojim sovjetima, kada bi se čovjek njih drža, ne bi pogrešnostih mnogo učinio. Nego i ovo Vas uvjeravam da nas mnogo meč otomanski ne straši, niti će ne ustrašit. Imamo tvrdu uzdanicu na vsevišnjega Boga i na našego cara. Ema po svemu tomu dobro je ne zadijevat boljeg a i jačega, kako, vjerujte, nećemo ga ni zadijevat za sada.

Jučer dođe ovđena momak gospodara Miloša nekijema poslima do mene... pak mi i jedno pismo dade za Vas da Vam ga pošljem i u isto ga prilagam, uzdajući se da će Vam sigurno doći.

Novosti. Vezir će u subotu prvu na vojsku na nizam, pa na mohur-seibiju ide, i kažuju da će od sve turske zemlje do Jedrene sve s njim na cara i da će moći on pod svojom komandom skupit 120000 hiljadah vojnikah. Mnogo slobodno Vi pišem, ema imam uzdanicu da ćete mi prostit, zašto Vi znate da sam ja u slobodi uzrasto, nego jopeta nikomu tako slobodno ne pišem kao Vama, zašto držim te u čislu prvijeh mojih prijateljah.

Koji čest imam naimenovat se Vaš istini počitatelj

i predanjejši služitelj
arhimandrit černogorski
PETR PETROVIČ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 26. maja 1831.

Visokoblagorodni gospodine
Jeremijo Mihajloviću Gagiću,

Danas sam došao iz Brdah na Cetinje, ali kad sam došao, sasvijem sam našao nečesovo volnenije, koje govore isti koji volnenije to požižu da ono proishodi od konta Mateja Perinovića iz Dobrote, a na njega je naslonjeno od avstrijskoga dvora, ali ja sasvijem to ne vjerujem da to dvor avs[trijski] čini. Nego po svemu tomu narod, kako i sami znate, prost je i neobuzdan i može ga smutiti i sam Perinović kako je počeo s novcima... nego se molim štogođ me sovjetujte, zašto mene pišu naši poslanici, tj. g. Ivan i Ma-go, da će doći do Đurđeva dne, nego da kažem narodu da se drži u slogi, miru i jedinstvu. I kaza sam. I tako su mi tri oli četiri puta pisali, ali sam svakom bio prevaren. Sad narod je ostao bez nadežde, a ja, kako i sam znadeš, troška ne imam da ustanovim takvo praviteljstvo koje bi narod dovelo do poslušanija, a narod je sasvijem siromašan, a naši neprijatelji daju novce za smutiti ga, a Vi znate da novci mnogokrat učine bunu i smutnju i u stolične gradove evropejske, kojizi imaju i novacah i vojske dosta, a kamoli neće u jedan siromašni narod.

Nego Vas jopeta molim, ako išta čujete za naše poslanike, objavite mene; ako li pak ne čujete, i tako mi objavite i pišite mi bih lija mogao poći do u Rusiju i kudijen bih, zašto drugojače ne valjadne, jerbo nastaje pogibelj narodnja.

Vezir mi piše da će i opeta na vojsku, ali pređe će se zatvarati nego li vojevati izvan grada.

Ostajući Vašego ljubeznoga otvjeta očekujući, jesam i biti ću

Tvoj bogomoljac
i pokorni sluga
arhi[mandrit]
čer[nogorski] i brcki
PETR PETROVIČ

P. p. Narod je jošt slava Bogu u slogu i pozdravlja Vas g. iguman Mojsej.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 20. juna 1831.

Vaše Visokoblagorodije,

Čest jesam imao Vaše dražajšeje pismo primiti od 15 (27) junija, a pod ą 91m označenoje. Ispravno sam ga polučio i pri njemu ono od gospodina Vukotiča, za kojega mi govorite i rasuždajete zrelo koja ga je pričina ustavila tere sada ne prebiva s nama u Crnu Goru, ali će brzo ako Bog da. Pak za moj put u Rosiju što me sovjetujete, mnogo Vi zahvaljam i na to isto ću ostati za neko vrijeme. A vjerujte mi da ja toliko i ne želim u ova smutna vremena tudijena hoditi: jedno, što me je strah u životu u ova velika narodnja vozmuščenija i bolijesti, a drugo, što ja nijesam iskusan u jezicima niti u drugomu učeniju evropejskom, a suviše toga što sam mlad ljetima isto kako i prosvješčenijem. Nego mi i ovo vjerujte da ću od svakog blagorazumnoga i prosvješčenoga čojka primati sovjete kako i od Vas, zašto Vi objavljam da se već na sve naše strane zna tvoja dobrodjetelj. Ali sam ja veoma uzeo svobodu pisati Vama, ali to je istino čistosrdečije, vjeruj, nego sve me je strah da Vas ne naijedim, isto pak da mi ne očitate onu rusku poslovicu: "Gordec'' ne terpit'' nastavlenja, glupec'' ne ljubit'' prosvešenija i tak'' lampadu ugasit'' želaja dobroj noči im''."

Pisao mi je vezir skadarski bi li mu moglo nekoliko familijah pasat preko Crne Gore u Cesarsku, ali i na to čekam što ćeš mi reći i odgovoriti, ema skorije što možete, jerbo će se on brzo, koliko ja mogu poznat, zatvarati u grad.

Mohur-seibina je vojska već došla u Gusinjsku nahiju i pokrila Peć i Prizren i sve do Gusinja, koji odstoji od Podgorice 16 sahatah a druga je vojska na Mat, blizu Skadra, i oni Skadranin presjeka je most na Bojanu koji je bio, pak zaista oće se zatvarat. Veće ne znam što će biti, ali za hristjane sve dobro.

Što me pitate tko mi je pisar, sada mene nije nitko do ja sam što pišem, nego što bješe došlo jedno momče, ja mislim Vama izvjestno, a imenom Stefan Vasič, ali je onomadne pošao k kući svojoj u predragu našu Srbiju.

Aja ostajem ljubezno pozdravljajući Vas i svu Vašu poštenorodnu familiju.

Jesam Vašego Visokoblagorodija

pokornjejši sluga
arhimandrit
černogorski i brcki
P. PETROVIĆ

Ne mogu ti perom izraziti koliko te pozdravlja i koliko te ljubi srdečno naš iguman Mojsej.

Tvoj isti arhim.
PETROVIĆ

R. R. U ovi isti čas dođe mi glas la vezir skadarski izide na vojsku na Lješ, koji odstoji od Skadra 5 sahatah.

Jeremiji M. Gagiću

Crmnica, 1. novembra 1831.

Milostivi gospodin
Jeremij Mihajlovič,

Imao sam čest polučiti pismo Vaše od 13 (25) prošloga okt., a pod čislo 124e označenoje, na kojemu nijesam Vam mogao odgovoriti pređe, jerbo sam bio u velikijema poslima među narodom, ali sada postavljam sebe u dužnost, ako sam i na putu, odgovoriti Vam.

Što mi spominjete za dinare koji su kod Vas da ih ne možete po mojemu prošenju poslati u ovomu vremenu bez vjerne prilike, zato Vas sada molim neka još za neko vrijeme kod Vas pristanu, doklen pošljem naročito čojka po njih. I zaisto jako sam uvjeren da je za Vas ta rabota mučna, ali trpite, jerbo ni za koga drugoga ne trpite do za svojega prijatelja i otečestvenika, koji Ve ljubi kako svoju dušu.

Objavljam Vam kako se je predao nevaljali i strašljivi paša skadarski velikomu veziru u prvu subotu, 24ga okt., a 31ga istoga okt. pošao je sa svojom familijom na brod pu g Carigrada da se caru pokloni. Budite uvjereni da se nije ovi nevaljatni ništa-čojak predao, da bi ga spasla Bosna, ako ne priđe, a ono bi vjerno na proljeće, zašto ovi vezir što je pod Skadar ne imade takve sile da bi uzeo ni manji grad na silu a kamoli tvrdi Skadar. Nevaljali Mustafa skadarski imao [je] 1300 ljudih u zatvor sa sobom, a imao je zahire i praha u grad najmanje reći za pet godinah, ali njegovo nevaljalo i strašljivo srce sve to učini za ništa. Ali sam i to uvjeren da neće živ do Carigrada doći, nego će se lišiti glave i svega svojega imuća, a to je i zaslužio.

Pozdravljajući Vas i svu Vašu familiju ljubeznjejše, ostajem želeći Vam kupno svakoga blagopolučija i dobra od svevišnjega stvoritelja. Jesam

Vam pokornjejši
arhimandrit crnogorski
PETR PETROVIČ

Jeremiji M. Gagiću

Cernica, 5. novembra 1831.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič,

Počitajemoje pismo Vaše od 31. oktombra (12. novembra), a pod ą 130m označenoje, imao sam čest ispravno ga polučit i vjerno ga razumjeti.

Što u isto opominjete za našega čovjeka što smo šiljali k mohur-saibiji za pregovor, mi toga čovjeka nijesmo šiljali kakvijem drugijem obrazom nego samo da mu vnuši i kaže da on piše i reče Turcima pograničnijema da se pasaju, da ne zadijevaju neka naša selenija (Kučah, Župe, Drobnjakah, Grahova i Seocah), zašto se oni nešto u tijema miješaju i prisvojaju ih da su njihova. I sekretar naš se je vratio, ali zato nije ničesova odgovora imao, nego je obećao veliki vezir, kada uzme Skadar da će na to odgovoriti. Sada on je uzeo Skadar, ne silom no srećom svojom i Mustafinom nevaljaštinom, a za višerečeno nama nije ništa odgovorio.

Imali smo toliko pisamah drugoga sodržanija... i hoćemo utverditi mir na granice, budite uvjereni. A drugo, budite i ovo uvjereni, Vaše [Visoko] blagorodije, da se mi toliko ne bojimo Turakah u sadašnje vrijeme da nam što učine, zašto su se oni i u stara vremena, kada su bili silni negoli danas, kajali kad su naše otečestvo polazili s vojskom. Zašto vjerujte daje naše otečestvo utverdio njegov sozdatelj žestokijem kamenom, kršom i stijenom, preko koje čojak koji se nije uz nju rodio mučno i miran ide pješki a kamoli kakvijem drugijem načinom, da njezine sinove iztrebljuje, a nekali danas da će ni učiniti što kada su iz čisla živijeh izišli, samo teke što se pomiču na kartu plajvazom napisanu. Ali i to, imamo uzdanicu, da će brzo sjever izbrisati, zašto se na sjeverne strane najviše rezine nalazi, ali sverh svega valja i onu srpsku poslovicu nabljudavati: "Ne boj se, a čuvaj se".

Pokorno Vas molim, otmjeno ljubimi moj Srbine, da mi oprostite, jerbo Vam veoma se jesam usudio slobodno pisati, ali vjeruj da je iz najvišega mojega userdija k tvojoj dobroti, kojoj navsegda ostajem počitateljem i pokornjejšim slugom

Vašego Visokoblagorodija
arhimandrit černogorski
PETR PETROVIČ

 

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 6. decembra 1831.

Visokoblagorodni gospodin
Jeremij Mihajlovič,

Počitajemoje pismo Vaše od 27. novembra (9. decembra) pod ą 148 imao sam čest ispravno ga polučiti i pri njemu ostala turska koja su Vi mnom bila poslata za preves g ih, ali viđu Vašim današnjim pismom da nijeste mogli moje prošenije i želanije ispuniti, niti ste imali vjerna slučaja učinit ga. Ja sam jako uvjeren, V[isoko]b[lagorodni] G[ospodine], da ste Vi veliki otečestvoljubec i da biste Vi radi bili sa svijema silama svoje mogućnosti poslužiti svoje drago otečestvo, ali i ovo mi vjerujte: ja da ne znam Vašu ljubov i pošteno srce, ne bih na Vas ni naslanja moje posle koji trebuju da se kriju, nego ja Vas znajući i Vaše blagorodno srce poznajući, ja ću gotov biti i posad ka i dosad na Vas naslanjati sve posle od naroda koji se tiču tijeh stranah.

Drugo Vama objavljam za velikoga vezira. On se nalazi u Skadru u kući Husein-age Čolaka. On veliki zulum čini po Skadru, a osobito od prijateljah pašinijeh. Vješa ih, siječe ih i nabija na kolje, a redžale Mustafine, koji nijesu s njim u Carigrad pošli, šilje ih u manastir u Urumeliju i tu ih lišava života različitijema mučenijama...

Mi se sada nalazimo u mir s mohur-seibijom, ali razumijem od nekijeh našijeh prijateljah daje počeo jedne stvari činiti koje se ne pristaju onakvoj osobi da radi i koje su niske za velike ljude i pomisliti a kamoli činiti. On je poslao nekoliko ljudih od svoje strane i dao im je velike novce za da čine mutnju u narod crnogorski i da ga prizivaju da uljeze pod njegovijem vladanjem, pak se tomu čudim kako on može to činiti i kako mu to njegov sultan dopuštaje, zašto ja znam da je Porta otomanska u tvrdomu svezu s našijema pokroviteljima... i kako on ne pomisli da mi možemo sjutra da hoćemo svu Arbaniju protivu njega podignuti i podbuniti, ali mi nećemo se u takve stvari miješati, no želimo, ako on oće, mir da je među nama. Drugo, razumjeli smo da se sprema da prođe preko Bjelopavlićah na Bosnu na silu bez pitanja ničijega, ali mi s pomoću božom ne bojimo se njega da na silu preko Bjelopavlićah na Nikšiće pasa doklen su ni neke kreposti Bogom sozdane i utrđene. Ali po svemu tomu ne bismo radi bili da se s njim ratimo i da se bez preše lije krv ljucka, nego, kako vidim, želja moja ne može se ispunit, budući da Turci bezprestano, kako i priđe, zadijevaju pogranične naše Crnogorce i ne hoće od njih mirovati.

Drugo, imam čest Vama objaviti kako se Crnogorci nahode u soglasiju među sobom isti kako su bili ovoga prošloga vremena od kako je blaženopočivšeg mitropolita zavješčanije proglašeno, ali sada je suviše stavljeno upravlenije narodnje, koje upravlenije sostovlja 180 ljudih, iz kojijeh su 16 sovjetnici (senatori), a 164 ispolnitelji (polizia), koje sluša narod dobro i kako je dužnost narodnja svoje starije slušati i sobom odabranima povinovat se. Mene se raduje srce i duša kada ja viđu moje otečestvo tako složno i kada viđu toliko njihovo počitanije k našemu carju i blagodjetelju i k njihovijema starješinama i glavarima, ali kakva će mi jošt i ovo radost biti kada viđu moje otečestvo đe napreduje u naukama i procvjetava prosvješčenijem i kada ga viđu da počne izlezati svoje prosvješčene i vjerne sinove, koji će ga umjeti braniti ne samo oružjem nego i perom umnim... kako što i drugi narodi evropejski takve ljude rađu i umnožavaju ih ko više može, jerbo je premudro izrečena ova riječ: prosvješčenije svjet... a neprosvješčenije tma. Nego sad se i ja mnogo radujem, zašto viđu da se sada omjerilo put ove cjelji koju Vama više opominjem, ali sve s pomoću svemogućega stvorenija i našega pokrovitelja v[elikoga] i[mperatora] Nikolaja I-ga, također i našijeh prijateljah, kojizi namjeravaju vozvisiti rod hrabrijeh Slavjanah i izbavit ga ispod teškoga i bezčelovječnoga i bogoprotivnoga jarma turskoga... i iri svemu moleći Vas da date sve ovo više pisano do svjedenija komu sljeduje.

Ostajem Bogu Vas i svu Vašu familiju preporučujući. Jesam i biti ću Vaš,

Visokoblagorodni Gospodine
pokornjejši sluga
arhimandrit černogorski
PETR PETROVIČ

Husein-Begu Gradaščeviću

Cetinje, 4. februara 1832.

Po poslanomu nama igumnu Mojseju imali smo radost primiti tvoje predrago pismo od 9. čisla prošastoga januarija, u koje vidim prijateljstvo i ljubav koje želiš da bude među nama. To nam je mnogo milo čuti, a osobito što si zborio na riječi s igumnom Mojsijem, mi sve to kabulimo i tvrdu ti božju vjeru dajemo da ćemo od sada unapredak biti ujedno i krv svoju prolijevati za vjeru i slobodu našu. Nego te molimo kako našega predragoga prijatelja da se držiš junački i da se čuvaš da te ne bi sadrijazem u čemu gođ prevario, jerbo znaš da sadrijazem nema velike jakote, ali ima naredbe jevropejske, i mi smo tvrdo uvjereni da će se sadrijazemova vojska prvi put jako pobiti s Vama, jerbo ne može biti jošt drukčije. Zato te mnogo molimo da narediš tvojima ljudima da se mudro vladaju i da s malim čislom vojske ne udaraju na nizam.

Mnogo se radujemo čujući od igumna Mojseja da si u svu zemlju tvoju pravi sud postavio za svakoga, budući da takvijem načinom možemo se nadati u Boga da će nam pomoći u ovome i u svakome drugome djelu.

Mi se često bijemo s nizamom sadrijazema i mislimo ovoga proljeća skupiti vojsku i udariti na nizam koji se nalazi oko Skadra. No za takvu vojsku ne imajući džebane, molimo te kako našega predragoga prijatelja da nam pošlješ jedno 100 tovara fišeka da taj nizam što je oko Skadra razbijemo i da ga otolen rašćeramo. To smo naumili ovoga proljeća po svaki način svršiti. Zato te mnogo molimo da nam tu ljubav i prijateljstvo učiniš. Ako li ne moga poslati fišeka, a ti nam pošlji aspri, da kupimo, ali mi radiji bismo gotovije fišeka.

Mi smo po svoj našoj zemlji dali znati o ljubavi i prijateljstvu sa tvojijem ljudima, ali ti dobro znaš da ima po krajinama ljudih hrđavijeh, koji bi mogli štogođ skriviti u tvojoj zemlji. Zato te molimo da ne primaš u rđavu stranu, no da nam za takve ljude napišeš i budi uvjeren da ćemo ih mi žestoko nakazati. Ali ti znaš da se mi s vama lasno ne možemo miješati, budući da nam Nikšići u tome smetaju i pobunjuju narod protiv vas i protiv nas. Zato molimo da pošlješ nekoliko vojske u Nikšiće da nakažeš te ljude koji ne slušaju zapovijed ni tvoju ni ničiju i da tu postaviš tvojega čovjeka da zapovijeda i tako ćemo se moći lasno miješati. No tako kako u Nikšiće nalaze se neki muselimi koji su odbjegli iz drugijeh gradova, to ako bi ti ljudi pobjegli u našu zemlju, budi uvjeren da ćemo ti ih svezane poslati. Bićeš čuo kako se misirski paša obratio protiv cara i kako je njegov sin Ibrahim-paša uzeo jedan pašaluk carev koji se zove San Đovani di Akri, tako isto i druge mnoge zemlje ustale su protiv cara, a za to ostalo ti ćeš znati, budući da čujemo da primaš novine bečke. I da si zdravo.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 19. juna 1832.

Vaše Visokoblagorodije,

Rad sam Vam pismeno predstaviti pričinu našega nesoglasija s Turcima albanskijema i ko je tomu početak, a pritom Vaše Visokoblagorodije može biti sovršeno uvjereno da sve ovo što ću Vi predstaviti jest istinito, koje bi i sami naši komšije Turci posvjedočili.

1. Bez ni najmanje pričine ufatiše Turci podgorički dvanaest našijeh ljudih, koji bjehu pošli da pazaruju i svezaše ih u sindžir i u avsu bačiše. A poslijed pisah ja Afiz-agi, koji bješe zabit u Podgoricu, i pušti višerečene ljudi, ali pošto ih nekoliko namuči u avsu i sindžiru. I za to naši ne učiniše nikakve osvete, nego sve gledahu da će ih nakazati zabit, koji bješe od velikog vezira poslat, no ih ne kće ni on nakazati, niti im moga ništa.

2. Poslijed toga digoše se Turci spuški po nagovoru podgoričkijeh, a sve za inat zabita spuškoga i podgoričkoga, i dođoše među Spužom i našijem selom Martinićima, te nađu neke ljudi koji su bili došli da zemlju rabotaju bez oružja. Počnu se Turci dogovarati i uložiše na iste rabotnike ni krive ni dužne. Pet ubiše a četiri raniše, a naši jošt njih nigđe ni u maloj raboti ne zađeli.

3. Isti Spužani po nagovoru podgoričkomu ufatiše u Spuž na pazar dvadestoro čeljadi siromaške i uzeše im svaku rabotu što bjehu kupili na pazaru i izbiše ih i sve ih spraviše onako grdne doma. Podbuni se naš narod da za to učini na Turke osvetu, ali mu mi nikako ne dadosmo, nego zavaravajući ga da će to djelo izviđeti carski zabiti koji su u oblast zecku, i tako se narod smiri i opet poče ulaziti u pazare nanovo.

4. Na sve to Turci ne pogledaše pišta što bjehu učinili tolike prestupke protivu pograničnog mira i tišine, nego nanovo, u isto doba kad bjesmo pošli s našom gvardijom u Brda, dočekaše na pazar jednoga Bjelopavlića od gvardije i ubiše na pazar. Potom toga narod se uzbuni i poče im iskat da im odgovore Turci za ono zlo što su im preko mira učinili, no Turci za to i ne obratiše glave, no se počeše jošt rugati s našijema. U tome se naši razjariše. Niti kćeše praviteljstvo, niti šta drugo slušati, nego napadoše na Spužane i Podgoričane i s njima se pobiše, a potom više putah udarali su kad naši na Turke, a kad ovi na naše do poslednjega udarca Namik Ali-paše na Martiniće. Pošto je to napadenije učinio su nekoliko tisućah vojske I d pošto je mnogo vojske učinio izgubiti, evo je i nama mlogo zla učinio ne jedanput nego pet putah. Pokušavajući svoju sreću na Pipere i Bjelopavliće, vratio se natrag s velikijem čislom mrtvijeh i ranjenijeh i više niti su naši na njih ni oni na nas napadali.

Pozdravljajući iskreno Vašu ljubeznu semeju, imam čest s istinim počitanijem biti

Vašega Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
arh[imandrit] černogorski
PETROVIČ

Mehmedu Rešid-Paši

Cetinje, 17. jula 1832.

Od nas arhimandrita crnogorskoga i Praviteljstvujuščega senata, veziru Mehmet-Rešid-paši, sadrijazemu i upravitelju od sve Rumenlije itd. itd.

Primili smo Vaše pismo, iz kojega vidimo da Vi držite bezrazložno i lažljivo sve ono što smo mi Namik Ali-paši, veziru skadarskomu, pisali i želite nam dokazati da Crna Gora pripada Porti otomanskoj i da rosijski dvor nije se nikad za nas uzimao, niti će se za nas kad postarati. Na ovo mi Vam odgovaramo.

Prvo. Jošt kad je carstvo srpsko na Polju Kosovu palo i nevoljno pod igo tursko došlo, od onoga doba do danas Crna Gora nepresječno je kako svoju nezavisimost tako i svoju vjeru sačuvala i krv svoju prolijevala samo radi slobode, nezavisimosti i svoje vjere, niti se ikad ikomu hoćela pokoriti, znajući ona dobro počitovati šta je to sloboda i predviđajući kakva bi to nevolja bila tuđima robovima biti.

Drugo. Za uvjeriti Vas tvrdo da je Rosija nas jošt odavno pod svojijem krilom držala i da je za nas mislila, nalazimo nuždno javiti Vam kako je jošt blažene pameti Petar Veliki, car rosijski, nama gramote šiljao kao jedinovjernomu i jednoplemenomu narodu i svoju milost i on i njegovi potomci, prejemnici prestola, evo za 120 god. nama ukazivao. Nadamo se, dakle, da nas neće u potrebi i sada zaboraviti.

A što Crnogorce nazivate hrsuzima i hajducima? Zar zašto brane svoju slobodu i nezavisimost i što znadu uvažavati i svoj zakon počitovati? To se ne zove biti hrsuzinom niti hajdukom, nego vjernijem sinom otečestva i istinijem bogopočitateljem.

Što li nas sada zovete da se Vama predamo i rajom turskom postanemo, ne vidimo nimalo da pravo na to imate, jer kako će tako najedanput tuđijema podanicima postati Crnogorci, koji su više od 400 godinah svagda mužestveno neprijatelje od sebe odbijali, a samo da slobodu i nezavisimost u ovijema bezplodnijema i pustijem krševima sačuvaju i da slobodno po zakonu svome žertvoprinošenija mogu sovršivati i gospodu Bogu prinositi, koji će svagda držati stranu pravednijeh i njima na pomoći biti.

Što li nam pak sada prijetite da ćete na nas silnu vojsku poslati i nas sve istrijebiti, to samo je u ruci svemogućega Boga, koji upravlja sudbom čovječijom i, koliko se god Vi uzdate na svoju silu, toliko se i mi uzdamo na božiju, koja nas je za toliko vrijeme branila da nas neće ni sada ostaviti.

I ovo imamo javiti Vam za uzrok što nam pišete sada daje Crna Gora turska čast, a Vi sami prošaste godine pisali ste nam kako jednome slobodnome narodu i da smo s Vama po komšiluku u prijateljstvu, a sada pišete protivu samoga sebe i protiv svojijeh pisama, koje svjedoče Vašu nepravdu protiv Crpe Gore, koja je mogla prošaste godine mnogo štete Vašoj vojsci u Skadru učiniti, ali nijesmo kćeli miješati se s hajinima cara Otmanovića, a Vi zato posjekoste nam osam Crnogoracah u Skadru na pravdi božjoj i posilaste tajno u Crnu Goru da se Vama Crnogorci predadu i da se bune protivu svoje zakonite vlasti.

A što velite da smo Husejin-kapetanu pisali i s njim pomiješani bili protivu Vas, na to Vam javljamo da smo mi, istina, njemu pisali, ali zašto? Samo zato da primi i da ne siječe raju koja je bila na granice crnogorske dobjegla i želila u Crnu Goru ući, koju Crna Gora nije mogla primiti, zašto ne ima dosta mjesta ni za svoje ljude, a mi nismo s njim ruku držali protivu Vas, nego jošt mi smo svagda radi bili da ga sultan osvoji i jaramaze da ugnjeti, kako što je bio isti Husejin-kapetan. Tako isto i iz Zete pribjegli su ovamo neki od zuluma i neki su se od ovijeh povratili, a neki i sad stoje i žele da se povrate, ali ne smiju, jer su nekom oca a nekom brata posjekli Podgoričani.

Mi Vam i sad opet predlažemo da se prođete svakoga na nas navojštenja, nego da u miru i ljubovi živimo, kao što se pristoji na komšiluku, i da niko nikom ništa ne otima. Ako li pak digoste vojsku, to znadite dobro da Rusija, koja nam je do sada 14 gramota poslala, neće nas tako ostaviti, osobito zato što uzroka ne imate nikakva da nas ne ostavite u miru, da po ovijema pustijema gorama brinemo se sebi za užitak. I ako Vi na nas napadnete, mi ćemo prinuđeni biti braniti našu slobodu i nezavisimost, koju su i naši prađedovi branili i mlogi žrtvom postali. Tako isto i mi svi jedinodušno prolićemo našu posljednju kaplju krvi za vjeru, slobodu i nezavisimost, i da znate dobro da Crnogorci radi su vi do posljednjega pogrebsti sebe pod razvalinama svojijeh kućah i so tijem ostaviti potomstvu svjedočanstvo grobovijeh krstah da su postradali za vjeru i otečestvo negoli potpasti pod igo tuđega ropstva.

I to Vam javljamo da ovo nije prvi put da se Podgoričani i Crnogorci biju nego može biti stoti, a sve za to što Podgoričani na tvrdu božu vjeru nevino sijeku Crnogorce.

Molimo Vas da nam odma odgovorite na ovo pismo šta mislite, da se i mi znamo vladati.

I da ste zdravo!

U bogohranimoj Crnogori.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 14. oktobra 1832.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Otkako ste Vi iz Crnogore pošli već dosada triput su turske čete na Crnogoru udarale. Prvi put popalili su staje Kučima, drugom napali su na pastire crničke, od kojih trojicu su ubili i dvije glave ponijeli u Skadar, a treći put zasjeli su Vranjinašima, koji su išli da beru svoje kukuruze, i ubili su dvojicu, te im glave ponijeli na dar veziru skadarskome.

Praviteljstvujušči senat pisao je Ali Namik-paši, veziru skadarskomu, moleći ga da svoje podčinjene odvrati od takvog rđavog postupka sprama Crnogoraca, no da živujemo na susjedstvu u miru i ljubovi. Obače vezir nije ktio našem Senatu ni rječce odgovoriti, no mi piše da on taj potpis, sirječ prezidenta i kavaljera g. Vukotića, ne poznaje i Crnogorce turskom rajom naziva. Sve ovo vidićete bolje iz priložene kopije.

Crnogorci pak niti su kad raja bili, niti će, ako Bog da, ikad biti, jer da oni žele biti tuđi podanici, već odavno ima tko bi ih primio i đe bi barem mogli biti sigurni životu i sovršivati slobodno svoje bogosluženije, a ne trniti, kao pod Turčinom, svako ugnjetenije i rizični život provoditi. Crnogorac kad izgubi svoju slobodu i nezavisimost, on više svoj život ne ščitava ni u što i radije svagda ovaj gubi no ono dvoje. Pri svemu tomu skadarski vezir ne prestaje truditi se kako bi ovaj narod u tursko podanstvo doveo. Najposlije počeo je potajno našijema pošiljati binjiše i berate. Jedan od ovi berata imam i u rukama i žao mi je što mi ga ne ima tko istolmačiti. Uzmite sada na Vaše blagorasuždenije sve predimenovate turske postupke, pak činite zaključenije: tko ima pravo tužiti se, Turci ili mi? Ja Vas molim imenom cijeloga ovoga naroda da biste po Vašoj udobnosti o tome izvolili javiti kome sljeduje, jer znam dobro da Vaša preporuka mlogo može učiniti, kakogod što ste i sada Vi uprav najviše sodjejstvovali da se to tri hiljade cekina naznače, inače Bog zna kad bi ti novci došli. - Hvala vam na userdiju i trudu koje za ovaj bijedni narod polažete.

Priđe nekoliko dana dolazio je ovđe g. Simo Milutinović od jego svjetlosti knjaza Miloša poslat s pismom kojega i pošiljem Vama da blagoizvolite pročitati a potom vozvratiti ga.

Užički episkop Nikifor došao je u Moraču, od kuda mi i piše da želi doći i stojati u Crnogoru, počem iz razni obstojateljstva nikako ne može ostati u Srbiju. Nešto soboljeznovanije sprama stradajućeg bližnjeg, a nešto i oskudnost duhovenstva u ovoj zemlji prinudilo me je da ga primim i da mu manastir u Crnici opredijelim za življenje i za obučavanje klirika, a pri tom i kažu mi da je dobri hristijanin koji se zdravo stara ukrijepiti narod u blagočestiju našem.

S čuvstvom otmjenog visokopočitanija imam čest nazivati se

Vašega Visokoblagorodija
milostivoga gospodina
pokornjejši sluga
arhim. černogorski
PETROVIČ s.r.

Vuku Stefanoviću Karadžiću

Petrograd, 1833.

Mnogopočitajemi Stefanoviću,

Jedva jutros sjetih se da sam ti obrekao pisati iz Petroburga. Prostranstvo grada, simetrija ulicah, veličestvenost strojenija i tisućama ovim podobna za mene nova pojavlenija uzrokom su tome mome zakašnjenju. No kako neću zakasniti i kako li ću sjesti pisati kad i ne znam da sam na zemlji, no mislim podignut Dedalovim krilima da iz vazduha smatram ili u snu da gledam stolicu jedinovjernoga i jedinoplemenoga cara slavenskoga, stolicu koja se u punom smislu nazvati može cara i to uprav velikoga. Sad sve to rasudi, pak ćeš i sam priznati da prije ti dosada nijesam mogao pisati.

Ovo ti jutros polusanljiv pišem iz glasovitog monastira Aleksandra Nevskoga, no teke imenom monastira, a svijem pročim palate, i javljam ti da sam zdravo putovao od Beča do dovde, zdravo došao i zdravo se sada nalazim u mon[astiru] Nevskom. Naslađujem se predivnijem pogledom i prekrasnijema zdanijama Petroburga, raznom iskusnom arhitekturom dvorovah carskijeh, hramovah svemogućemu uzdignutijeh i veličestvenima pamjatnicima vozdvignutijema osnovatelju ove stolice i prosvjetitelju Rusije, kakogod i drugima mudrima njemu posledovateljima-Svaki bezpristrasni ovđe došavši mora reći i reći će: "Ruski je narod velik, a cari ruskoga naroda veliki; svemoguća je ruka tvorca izlila blagodat na cara Rusije i na sav njegov dom, svemoguća je volja tvorca vozvisila Rusiju do ovoga stepena, svemoguća je ruka vladike izlila svoje bogate dare prosvješčenija i čovekoljubija na dvorjane".

Nemoj reći da ću ti poslije drugače kazati i da je ozad Mare sa svatovima; Mara ili je došla, ili prošla, ili je ozada. Doista je Petroburg među najljepšijema stolicama evropejskima. Ljubezno te pozdravljam.

Ako primiš koju čast od onijeh crnogorskijeh pjesanah, pošlji mi ovamo. Ja ove dvije mnozini čitam, a najviše ženidbu... Imadem i Homera na ruskom jeziku Gnjedićem prevedena. Srpskije Homer u narodnoj poeziji ko ju hoće razumjeti i kome je srpskost mila; a ko neće, zalud mu sva dobra kačestva prave poezije u narodnim pjesmama, u kojima se nalaze.

Dopuštaše li pečatati tu Glas kamenštaka? Ako su dopustili, daj ga pečatati i pošalji mi 12 egzemplara; ako li pak nijesu, a ti mi pošalji maticu (original), pak ću obist hoće li ga ovamo dati pečatati.

Za drugo ostajem tvoj pravi i iskreni dobroželatelj i sluga

Arhim. PETROVIČ NJEGUŠ

Hasan-Begu Resulbegoviću

19. marta 1834.

Ono tvoje prijateljstvo koje si bio sa mnom učinio na sastanku ti si sasvijem iskvario tvojijem rđavijem postupanjem protiv Župljana, koje si preko vjere činio posjeć i plijenit. A što mi sada pišeš da ja nagovorim Župljane da tebi dođu i da im ti razloge daš, ja nijesam ta čovek koji ću lude na dušu uzet kad ne mogu pouzdano znat hoće li se zdravo kući vratit, jer, da mi nijesi one na prijevaru posjekao, ja bi ih nagovorio nekako, no ovako ne mogu nikako. I vazde će mi žao biti što nijesi držao riječ, a ja sam moju držao i platio 20 talijera za ona dva Turčina što sam ih otkupio na tvoju riječ, za koje si mi ti obećao te aspre, a sad, ako hoćeš poslat ili nećeš, kako ti drago. Čuo sam da vojsku periš na Župljane da udariš; no ja te molim da se prođeš toga i da gledaš ljepši način, e moglo bi na ta način gore izać i za jednu i za drugu stranu.

Vasu Popoviću

Cetinje, 24. aprila 1834.

Sjutra uveče dođi ovamo da se učiniš sasvim žitelj pustinje cetinske.

Ti znaš kakvo je moje srce - dosta sam ratova, blaženi iže v raj vnidoša i raja ne uvidješa.

Hristos voskrese. Aliluja.

Vladika PETR PETROVIĆ

Petar II i Senat crnogorski podgoričkim i spuškim Turcima

Cetinje, 27. aprila 1834.

Vladika i Senat crnogorski pozdravljamo begove, age, spahije i sve Turke podgoričke i spuške.

Danas su nam došli Brđani Bjelopavlići i donijeli nekolike glave koje su vi posjekli kada ste udrili na naše selo Jaštreb. Smatrajući mi na vas, iako česta napadenija činite, kako i na drugo čelovječestvo, mi se nijesmo mogli pohvaliti s ovijema glavama, niti je naše srce u tome nesretnome đelu nikakva zadovoljstvija našlo. Zato vi i šiljemo glave vaše braće natrag i prijateljski vi govorimo da se ostavite udaranja na naše krajine, jer doista nas nije želja da s vama u nemiru živimo, koliko poradi nas i vas toliko više poradi vašega cara, kojega da oćete slušati, mi znamo, ne biste nikakva napadenija učinili na vama pogranične narode. I znadite dobro da smo mi kajil s vama biti u miru i u spokojstviju samo ako uzoćete vi s nama. Ako li ne kćeste, kakvom ni mjerom uzmjerite, onakvom ćemo vi i vraćati. A protivu volje našega pokrovitelja, njegovije sojuznika i vašega cara nikada nećemo oditi. Ostavimo stare budalaštine i sve što je dosad nevaljalo među nama bilo, a dovatimo se dobra i mira, jere mi oćemo ako ćete vi.

Tako znadite i zdravi budite!

 

Vuku Stefanoviću Karadžiću

Cetinje, 16. novembra 1834.

Osobito počitajemi
gospodin Karadžić,

Da sam Vam i priđe odgovorio pa Vaše pismo od 6a noembra, ne bi zgorega bilo, ali se mene dosta rano i danas čini. Sve će biti kako Bog uzoće, a za hartiju kako ja uzoću. Naručio sam 100 stopah onakve koju ste Vi odabrali. Za sada će dosta biti. Milaković kaže da je posla poslovice. Za slova ni glasa ni pojave. Bog da ih sačuva od svega zloga. Ne bih želio da popadnu u carstvu Amfitride, makar ako bi se njima štampavali i ukazi (fermani) Okeanovi.

Zasad kod nas ne ima boljega pojača od popa Jovana i popa Vasa. Oni se kod nas slave svojijem glasom kako Zontah i Katalani u Evropu, a unaprijed ako što bolje bude, čuće se i do Vas. Vjerujte mi da manje nijesam čeka (po Vašemu odlasku) da se preselim s poprišta svjeckoga u pokoj ujedinjeni nego Mojsej iz pustinje u objetovanu zemlju (idježe tečet med i mleko). Što bih vi duže pisa, sve bi zamršenije bilo, i zato nije potreba kojekakve besposlice u posa okrećati.

Zbogom ostaj, zbiljski Srbe,
hrani srpstva dušom grbe,
budi svagda one ćudi
da ti srpstvom dišu grudi
pa ćeš svakom mio biti,
dušom ću te ja ljubiti.

Vladika PETROVIĆ

Vuku Stefanoviću Karadžiću

Maine, 7. februara 1836.

Počitajemi gospodin Karadžić,

Vaše sam pismo primio 1ga febrara, u koje ne stoji zabilježeno kada je pisato. Vi zahtijevate da Vam na njemu brzo otpišem. Što znam ali Vi brzo ali pozdno otpisujem, jerbo ne znam koliko je Vaše pismo trajalo putom.

Vaše će "Poslovice" biti brzo gotove, a bi i dosada da nije bila mala premjena u štampariji. Što pišete za konat Milakovića, on Vi je ponio što ste mu pisali i eto ga k Vama da Vas lično polazi. Pjesmoznavca i pjesmotvorca Jovana Kovača nijesam moga dobavit, jerbo je on u turske ruke, ali sam dobavio Teodora Ikova Pipera, ni gorega ni gorevića- Ovi znade 120 pjesamah dosta dobrijeh i mi smo ih već više polovinu prepisali. Kada ih sve prepišemo, poslaćemo Vi ih na dar, no s tijem ugovorom da ih sve štampati date, da bude za udivlenije ljudima ovi prosti Srbin koji je ovoliko pjesamah moga upamtiti u svoju prostu glavu.

Moje prošenije koje sam da g. Tatiščevu za Vas jošt nije nikakvoga glasa proiznijelo, niti ja o njemu ništa znam. Ne znam jošte što će od toga da bude. Moglo bi što i biti, a lašnje ništa. Ja znam da sam Vi dužan odgovor iz Kotora, ali ste Vi oni koji ćete oprostiti. Koga gođe pozdravljate svaki Vas trostruko odpozdravlja (simovskije). Ja ljubezno Vas, svu vašu familiju pozdravljam, sve Vaše prijatelje i dobrotvore.

Zbogom ostaj, zbiljski Srbe,
hrani srpstva dušom grbe,
budi svagda one ćudi
da ti srpstvom dišu grudi,
pa ćeš srpstvu mio biti,
vječno će te spominjati.

Tvoj iskreni
V. P. PETROVIĆ

Jeremiji M. Gagiću

Maine, 17. februara 1836.

Vaše Visokoblagorodije,

Počitajemo Vaše pismo od 24. januara pr[ošlog] imao sam čest primiti. Dvije žalosti koje su posjetile Vašu dušu i koje su, ja mislim, pričina Vaše bolesti, budite uvjereni da su i mene teške i da su mi uvrijedile dušu, jerbo moja je duša takva da sa svojima prijateljima i pečal i radost dijeli. Priroda je Vas i Vašu familiju tu veoma uvrijedila, a još više našega dobroga patriota i prijatelja Frušića. Višnji je upravitelj dao u ruke premenu i plač i radost, a ono sa svojom smjelom rukom razdaje i jedno i drugo. Kada ste Vi ozdravili, Vi ćete, ako Bog da, sa onijema istijema te plačete i veselit se.

Čudo mi je đe se nije Milaković svratio u Dubrovniku da Vi kaže pričinu njegova putovanja; zar mu nije dalo vrijeme. On se otpravio put Rusije ni za kakvo važno djelo, nego za jednu malu stvar; uznaćete za koju.

Ljubezno mi pozdravite, molim Vas, gospođu Evstahiju i svu Vašu fami[li]ju kojoj želim da tvorac iza pečali posjeti dušu sa radošću.

Vas pozdravljajući ostajem s visokopočitanijem

Vašeg Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

NZ. Moj bratučed Georgije Petrović došao je i ljubezno Vas pozdravlja. Drugoga pa Crnogorca nije dolazilo.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 13. maja 1836.

Milostivi gospodine
Jeremija Mihailoviću,

Vaše počitajemo pismo od 14a pr[ošlog] aprila primio sam, iz kojega razumijem koliko je putah Vašoj dobroti dosađivao g. Marko Radonić da Vi za njega hodatajsvujete, to jest za njegov povratak u svoje otačastvo Crnu Goru, na koje Vi danas imam čest odgovorit. G. Radonić, da je bio čovjek kakav se Vami predstavlja i drugijema ljudima, on ne bi ni prognan bio sa svojom familijom iz svojega otačastva, nego bi u njem bio kako ostale poštene familije koje u njemu prebivaju, jerbo su on i njegova familija brojena i čestvovana među najprvijema familijama u Crnoj Gori, nego je g. Radonić svojega otačastva svagda bio vrag i vozmutitelj, ne samo on no svaki od njegove familije. Stoga su bili i prognani iz Crne Gore. Vi znate, milostivi gospodine, da su ljudi zli i mutni koji mogu buniti narod svuda opasni i đe su praviteljstva svoj temelj jako utvrdila, a kamoli među ovijem svobodnijem narodom, koji nije nigda privika uzdu praviteljstva vrh sebe držati. Ovđena lako onakvi ljudi kako što je g. Radonić mogu naći svobodnijeh nemirnijeh glavah koje ništa ne razumiju drugo osim ono kako im njima podobni kaže. Njima se ono najljevše i najpoštenije čini. Ja sam istinito uvjeren da bi isti g. Radonić jopeta, kako bi uljega u Crnu Goru, počeo mutiti i buniti narod i obraćati ga protivu onijeh ljudih koji u narod njegovo praviteljstvo sostavljaju. Uvjereni budite da njegovo obećanje i njegova zakletva ne bi ništa drugo bila do gola laž. Dakle, kada je otačastvo ostalo bez svojega vraga, što će mu se jopeta u domu uvoditi?

Što se pak tiče mene, budite uvjereni da ne samo jedan Radonić nego i stotina da i[h] onakvijeh dođe, oni ne bi mogli mene ništa učiniti, ali ono što se čini zlo mojemu otačastvu, ono je moje sobstveno zlo. Što pak kažete da nama više mogu učiniti zla s praga od Crne Gore negoli iz same Crne Gore, naprotiv toga oni nama ništa ne smiju niti mogu učiniti iz države avs-grijske, jerbo će biti nakazani zakonima avstrijskijema. Ako li bi nama pak štogođ učinili (što se ne nadam), pa ne bi bili nakazani zakonima državnijema, onda bi se javna neprijateljska djela među nama i Avstrijom otvorila. Veoma mi je žao, milostivi g[ospo]dine, što Vaše prošenije ne mogu ispuniti, ali ćete viđeti pričine koje mi ne daju u istome listu i nadam se da ćete mi oprostiti, jerbo Vi znate moje srce i dušu: oni Vas ljube i počituju kako mojega iskrenoga prijatelja, koji će svagda zanimavati u njihovome hramu mjesto prvoga otačastvoljubivoga Srbina. G. Savo i njegov sin G. Georgij Vas srdečno pozdravljaju. Ja Vas i Vašu familiju pozdravljajući iskreno, ostajem s počitanijem

Vašego Visokoblagorodija pokornjejši sluga vladika crnogorski

P. PETROVIĆ NJEGOŠ

Ali-Paši Rizvanbegoviću

Cetinje, 6. oktobra 1836.

Od nas Petra Petrovića, vladike crnogorskoga i brckoga, Ali-paši Rizvanbegoviću.

Primio sam tvoje pismo jošt popriđe, ali ti nisam ima kad odgovoriti na njem. Ti pišeš da ge čestiti Otmanović postavio vezirom od Hercegovine. To smo čuli otkako si postao tijem činovnikom. A što pišeš e je Grahovo u tvoj sandžakat, dosad nije bilo i ako si ga prijevarom opalio, to si moga krijući učiniti vazda, ali nikakvoga poštenja ni pred kim ne možeš dobiti za takve tvoje postupke. Ja ti kažem da je Grahovo moj đed naselio i ono je naše, a posad biće onoga kome Bog sudi. Što kažeš da si se mislio stati s zapovjednicima od Kotora i Dubrovnika pošto Grahovo smiriš za postaviti mir među vašom krajinom i ćesarovom, a poslijed i s Crnogorcima, to je sve bila tvoja prijevara, koju si i učinio nad Grahovljanima, no takvi tvoj postupak nije ti donio nikakvoga poštenja. - Zašto, kad si mislio harati Grahovo, nijesi napisa mene da ideš s vojskom harati moje ljude, da bi se i ja spremio braniti moje granice i ljude koji su moji? Ja znam veoma dobro da njegovo veličestvo sultan Mahmud nije ti reka da haraš pogranični narod, no si krijući udario, a krijući i pobjega- Ima boja nijesi ni s kim no s nekoliko Grahovljana pri pomoći trista i četrdeset Crnogoracah, koji su bili pandurima na svojoj granici.

Što govoriš da misliš e sam čuo da su dva cara u mir, - pa u mir njihov ko ima pravo metati prst u raju carevu? Ja moju dužnost veoma dobro znam na konat toga i naredbu koju sam ima od mojega visokoga pokrovitelja da sjedimo s mirom od svakoga- I ja bih s drage volje s podanicima visoke Porte otomanske u mir živio kako što živim s ljudima cara austrijskoga, ali ti tvoju dužnost ne znaš, no želiš slavu dobiti harajući narod koji nije podvlastan Porti otomanskoj, i to s prijevarom. - A znaj dobro da na Crnu Goru jošt niko nije dobio slavu. Nećeš ni ti, vjeruj mi, iako se povodom tvojega slavoljubija mnogo naše krvi prolilo, ma ni turske nije ništa manje.

Što govoriš da ne znaš je li to iz moje glave bilo da gvardija i nekoliko ljudi od Crne Gore dođu u pomoć Grahovljanima i toliko tvojijeh ljudi pobiju, ja sam ovo malo čislo ljudi posla u Grahovo kao pandure, a teke su došli, tvoja je vojska udarila na njih i Grahovo popalila, i oni su se dužni bili biti i bili su se koliko su mogli i toliko tvojijeh ljudih, što govoriš, pobili. I mene se među tijema Crnogorcima nekoliko momčadi od moje kuće nagnalo i tu je dvoje poginulo; nijesu imali no po petnaest godinah. Ja veoma sažaljivam da nijesam znava tvoje namjerenije, zašto bih skupio nekoliko hiljadah Crnogoracah da te junački sretem na svoju granicu, kako su se vazda naučili Crnogorci. -

Nego svrh svega toga pokolja i krvi koja je pala i s vaše i s naše strane, ja te molim da se prođeš od Grahova. Nećeš li se proć, a ti odgovori Bogu i tvojemu caru za sve što se dosad dogodilo i što će se posada oko njega dogoditi.

Milošu Obrenoviću

Beč, 15. januara 1837.

Presvijetli Kneže,
milostivi gospodaru,

Počitajemo pismo Vaše od 1-voga oktombra prošle godine imao sam čest primiti, iz kojega vidim Vaše dragocjeno raspoloženije k meni i narodu crnogorskome, za što prinosim Vašoj Svjetlosti moju čuvstviteljnjejšu blagodarnost i molim vsevišnjega tvorca da sohrani Vaše za svakoga Srbina dragocjeno zdravlje za pohvalu i sreću svega slavenosrpskago naroda.

Molim Vas, Presvijetli Kneže, da mi oprostite što nijesam ima vremena prije Vama odgovoriti pa počitajemo Vaše pismo, budući sam ono primio pred samim mojim odlaskom iz Crne Gore u Beču poradi nekih posalah s avstrijskim praviteljstvom crnogorskijeh đe se sada i nalazim.

Poslije dolaska mojega u ovome stoličnome gradu prvom dužnošću postavio sam sebe odgovoriti Vama, Svjetljejši Kneže, na preljubezno meni Vaše pismo i izjaviti u tome moje neograničeno želanije viđeti se s Vama lično i pregovoriti o mnogome što bi se ticalo do polze naroda slavenosrpskago, no opstojateljstva neka neće mi dozvoliti moju davnjejšu nelicemjernu želju ispuniti.

Presvijetli Kneže, Vi izvolite izjasnjivati u Vašemu pismu da u knjigopečatnji crnogorskoj jeste poznali neka pravila ortografičeska sasvijem protivna pravilima ortografije knjigopečatani crkovni slavenski knjiga našeg vjeroispovjedanija. Poradi mene bila bi neograničena radost da bismo svi Slavenosrbi učinili među sobom jedno pravilo knjigopečatanja, a osobeno Srbi i Crnogorci, no i to ostavljam do toga vremena doklen budem srećan viđeti se s Vama lično i pregovoriti kako o tome tako i o mnogijema drugijema stvarima koje bi se ticale do sreće podvlasnih nama narodah.

U zaključenju ovoga mojega pisma imam čest pozdravit Vas Presvijetli Kneže, nastupajućim Novim ljetom, kojega kako i mlogih drugijeh vsesrdečno želim Vama provoditi sa svom presvijetlom Vašom familijom u dobrome zdravlju, spokojstviju i blagodenstviju za pohvalu i radost srpskoga naroda.

S glubočajšim mojim visokopočitanijem i predanošću imam čest biti Vaše Svjetlosti milostivago gospodara pokornjejši sluga.

Vladika crnogorski i brcki
P. PETROVIĆ NJEGOŠ

Radovanu Mrčarici-Piperu

Varšava, 18. jula 1837.

Radovane,

Kako primiš ovo pismo, pisaćeš Vidu u Bjelopavliće da nađe troje četvoro momčadi, no koja su lijepa viđeti, koja će imati po dvije ledenice i nož i bijele šalove; tolicinju piši neka i Todor Mušikin iz Piperah izabere isto tako ođevene i oružane; neka budu gotovi kad im pošljemo da nas sretu, a ti izaberi crnogorskijeh pešestoro, kako na primjer Đura Prelova, Miška Nikova s Lipe, no neka budu lijepo ođeveni, jerbo ide sa mnom jedan čovjek stidan; rad sam da ih vidi. I neka ovo sve bude kako ti pišem, i nemoj da ko za ovo zna. I gledajte obijelite kuće, neka je sve lijepo i čisto kako smo vi pisali i iz Petroburga, i pozdravljam moje roditelje i srodnike, i strika Sava, arhimandrita Stefana, popa Nikolu i Filipa, Mihaila, i neka budu veseli. Ja sam zdravo i nijesam zaludu stoja ovoliko vremena.

Vladika PETROVIĆ

I one kamare na Stanjevićima iska obijele lijepo, to jest one dvije, i skla neka metnu ako je koje razbijeno.

Milošu Obrenoviću

Trst, 3. avgusta 1837.

Vaša Svjetlost,

Ima nekoliko danah da se bavim ovdi u Trijestu čekajući prilike otpraviti se u Crnu Goru, i baš na dva tri dni prijed mojega odlaska dopadnu mi odnekud u ruke sočinenija pokojnoga Obradovića, prepečatana u tipografiji Vaše Svjetlosti. Ja sam se tomu veoma udivio i začudio kako se dopustilo to u Vašu tipografiju prepečatat, u tipografiju iz koje su dužni istočnici slatki i pitatelni u narod pravoslavni istjecati, a ne gorki i otrovni.

Svjetljejši Knjaz, to je javno podruganije s blagočestijem, koje je koren ščastija slavenskoga sadašnjega i budućega. Ja znam istinito da Vaša Svjetlost, kako se u druge stvari umno vladate, tako biste i onaj razvrat od svojega naroda udaljili da Vam nijesu tu stvar naopako predstavili Vaši služitelji, kojizi to zlo sjeme nijesu namjeravali i posijali na štetu blagočestija ni iza šta drugoga do iz sopstvenoga interesa.

Takvi slučaj mene prinuždaje moliti Vas pokornjejše da zapovijedite višerečena sočinenija ne puštati iz Vaše tipografije i da ih zabranite u Vaše knjaževstvo svakome čitati i imati, kao što i druga sva praviteljstva zla i razvratna sočinenija zaprećuju.

Ja prosvješčenije ljubim, no ono prosvješčenije koje je polezno našemu narodu, koje je soobrazno današnjijem opstojateljstvama našijema i kojega je temelj blagočestije; a prosvješčenije razvratno, kojemu su zli osnovi učinjeni na podruganije svetinje slavenske niti ja ljubim niti će nijedan upravomisljašči Slavjanin.

Ja bih Dositeja počitova da je umio svoj dar duševni obratiti u korist našega naroda, ali ga obratiti nije umio, i zato ga prezirem kako čovjeka koji nije vidio u što se sadrži sreća naroda, što li mu može pričiniti nesreću, i kako čovjeka koji je bio nekome podlo orudije podsmjejanija nad blagočestijem.

Vpročem pozdravljajući Vas ljubeznjejše imam sreću biti s visokopočitanijem

Vaše Svjetlosti
predanjejši sluga
vladika crnogorski

P. PETROVIĆ NJEGOŠ

 

Fridrihu Oreškoviću

Cetinje, 25. oktobra 1837.

Blagorodni gospodine,
visokopočitajemi i ljubezni prijatelju,

Vaše počteno pismo od 13. ovog mjeseca milo mi je i povoljno bilo koliko ikakvo pismo što može biti čovjeku milo kad primi od svog sonarodnika koji s iskrenostiju svoga znanca ljubi. Ono me je u mnogotrudnim mojim poslovima, zbog koji pisam Vam mogao dosada odgovoriti, razveselilo, i ništa mi povoljnije ne bi bilo kao da me i unaprijed posjetite počesto, baš ako i ps prostranima, jer znam da Vam djela ne dopuštaju na to mnogo vremena, a oko barem kratkima pismima, i nadam se da ćete Vi ovoj mojoj prijateljskoj želji ugoditi.

Kad gdje uspišete Njihovoj ekcelenciji gospodinu gubernatoru dalmatinskomu, molim Vas izjavite im moje visokopočitanije.

U vreme moga i Vašega zajedno bavljenja pod Mahinama preporučivali su mi g[ospo]da Mitar Mikula i serdar Burović iz Budve da pišem i da molim njihovu ekcelenciju, za prvoga da mu sina Marka prime u Zadru u duhovnu seminariju, a za drugoga da mu odrede platu koja se daje drugima serdarima po Dalmaciji. Meni je teško bilo dosađivati njihovoj ekcelenciji, znajući napred da su im se i drugi molili za druge konkorente, pa svakome ne mogu ni njihova ekcelencija želji ispuniti. Pri svem tom želio bi srdcem i dušom da mogu pomoći i jednom i drugom, jer su obojica dobri i čestni ljudi, no opterećeni mnogobrojnom familijom. Iz tog uzroka molim Vas da biste imali dobrotu uzeti na sebe to breme - pre poručiti ih od moje strane Njihovoj ekcelenciji da blagosklono soizvole na moje prošenije.

Hvala Vam na dobroti što ste izvolili na pročitanije poslati mi nekolike n[ome]re "Srbskoga lista", koje Vam vraćam, a ovaj list i meni dolazi iz Pešte.

Evo Vam šiljem i pismo Vama pisano od g-na Karadžića, koga možete slobodno uvjeriti da gaja i sada isto kao i pre nego što je onu knjigu o Crnoj Gori izdao ljubim i počitujem. Pa i zašto bi ja na njega mrzio? On je čovjek naš revnostni spisatelj, koji čest svom narodu, a pokraj njega i sebi čini. Naprotiv toga, ja bi mu rad pomoći i podržati ga u njegovim poslovima, te kako jošt. O ovom ga možete uvjeriti slobodno i pozdravite ga.

Sad Vi primite iskreno-ilirski prijateljski pozdrav od onoga koji Vas srdečno ljubi, počituje, mnogo cijeni i s kojim se diči

Vaš
pokorni sluga i iskreni prijatelj
vladika černogorski

P. P. NJEGOŠ

Na poleđini ovoga pisma stoji: Primićete tu pastrvicu da probate kakva je riba crnogorska.

 

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 3. juna 1838.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Sljedujući mudrima nastavlenijama našega pokrovitelja Nj. V. imperatora vserosijskoga, kako sam posljednji put iz Rusije došao ovamo, taj čas obratio sam se k vezirima skadarskom i hercegovačkom s ponuđenjem mira i dobrog na obojudnoj polzi osnovanoga snošenija, no dni, mjesto da uvaže ova moja mirna podnošenija, klonivša se k ušteđenju prolivanja čovečeske krvi, odbacili su i s prezrenijem i jošt većma nastojali su bespokojiti Crnogorce, kao što se javno doznaje iz postupaka njima podvlastni žitelja. Od toga doba malo je kad vremena prolazilo da turski podanici nisu nakost činili Crnogorcima, čas paleći im jedno ili drugo, čas otimajući ili s namjerom da otmu životinju, čas iz prijevare sijekući i[h] i glave noseći. Najposlije su gdjekog i živa hvatali i u ropstvo vodili. Da, milostivi gospodine, živa u ropstvo vodili! Ovo nije izmišljenije za opravdanije moje ili Crnogoraca, nego ovo je djejstviteljno bilo. Nedavno su turski žitelji zarobili jednoga Crnogorca, pa jošt zarobili u austrijskom predjelu. Ovo ne podleži nikakvoj sumnji.

Ne pazeći na sva ta postojana turska zla, ja sam, imajući svagda u vidu svjato nabljudavati sovjete i nastavlenija velikodušnog monarha, kojim smo mi oblagodjeteljstvovani i u kojemu mi svu nadeždu i našu sadanju i buduću sreću polažemo, - ja sam, velim, koliko sam kadar bio, odvraćao i zaustezao Crnogorce da zlom ne vraćaju za zlo Turcima, nadajući se na poboljšanje ovi, no prepunivši se mjera turski bezčovječija, Crnogorcima nije drugog sredstva ostalo nego ili da im se svete ili da im predadu oružje. Dug česti, prezrevši posljedno, predizbrao je prvo i osvetu nad Korenićima učinio.

Što se tiče Grahova, za koje ste mi u Vašem počtenom pismu od 31. maja (12. junija) ov. g. za ą 62 izvolili pisati da se tamo govori da su Crnogorci njim zavladali i da se Turci kupe u Hercegovini da osvobode Grahovo i išćeraju Crnogorce iz svoji predjela, čest imam soopštiti Vam da Grahovo niti je danas tursko, niti je od preko sto godina njiovo bilo nego crnogorsko. Grahovljani su od sto godina više dijelili zlo i dobro s Crnogorcima ujedno. Oni su s ovima zajedno pomagajući i Rusima svoju krv prolijevali protiv neprijatelja. Njima su moji predšestvenici kao i ostalima plemenima crnogorskima šiljali starješine da im po običaju ovozemskom sude, i sudili su im. Također i otkako sam ja postao za upravitelja, vladajući se primjerom moji predšestvenika, moja im je gvardija vazda sudila i dan današnji sudi im. Istina da su oni Turcima davali ponešto, no to su davali od neki zemalja i pasišta koja su držali do grada Klobuka. Ja im to nisam nikad branio, niti im i sada branim to davati, samo da hoće Turci od njih mirovati. I otuda ne sljeduje da je Grahovo turska zemlja, kao što ste ga i Vi u predpomenutom Vašem pismu izvolili tako nazvati. I Drugi crnogorski plemena ima koja za gdjekoje zemlje austrijske plaćaju, no ona zato ne prestaju biti crnogorskima plemenima.

Osim toga, treba znati da je Grahovo, kakogod i ostala plemena crnogorska, često tuklo se s Turcima i opet se po običaju ovi zemalja s Turcima mirilo, pa Turci, bojeći se Crnogoraca, nisu do 1836. godine nikad smjeli veliku vojsku na nj dizati. Pomenute 1836. godine, istina, vezir hercegovački udario je prijevarno ka Grahovo, popalio ga i posjekao nekoliko Grahovljana i Crnogoraca koji su im u pomoć bili došli, kao što bi i svakome svom plemenu došli i dolaze kad Turci na koje udaraju. Rečeni vezir, svršivši zlo svoje djelo, pobjegao je taj čas iz Grahova, a pobjegao je jedinstveno zato što se bojao Crnogoraca, koji su i spremali da se s njim pobiju. I tako je Grahovo opet ostalo crnogorsko, ravno kao i druga plemena crnogorska koja su Turci kad palili, isto su ostala opet crnogorska, kojima su i naseljena.

Kad bi mi Turcima ostavili sad Grahovo, mi bi morali i sva naša plemena jedno po jedno ustupiti im, ako oni dobijaju pravo pritjažanija mjesto tim što ga popale. Na primjer, kad je pri svršetku 1837. godine vezir hercegovački imao namjerenije udariti s vojskom na naša dva plemena, Gornju i Donju Moraču, da ja zaranije nijesam to obaznao i da nisam otpravio dvije hiljade Crnogoraca onamo, on bi iz prijevare može biti popalio obje Morače, no zato ni po kakvom pravilu mi ne bismo dopustili da njima prinadleže dokle bismo kadri bili Moračane svojim oružjem podržavati. Paša skadarski viđeli ste šta mi piše za Crnicu da je njegova. Da mi hercegovačkome pustimo Grahovo, on bi sjutra opet iskao Crnicu.

Daja nisam kadar ratovati s Turcima, to i Vi sami znate, a da ne imam ni namjerenija nikakva na zavojevanija, o tom Vas uvjeravam iskreno. Pritom baš i da sam u stanju rat voditi s Turcima i da je mnom obladalo slavoljubije zavojevanija, opet ne bi ja do toga čak stepena nerazuman bio da preduzmem ono što bi mi pričinom bilo izgubiti milost velikodušnoga monarha vserosijskoga, koju milost ja daleko više cijenim nego velika kakva zavojevanija, niti bi njom žertvovao Bog zna kakvima zavladjenijama, a kamo li jednome bezplodnome i praznome Grahovu podobnome mjestu. No Grahovo je naše, a što nama prinadleži to lako doista ne pušćamo, kao što ni drugi niko svoje ne pušća, jer kad bismo počeli to puštavati, onda bi naše malo pleme iščezlo među mnogočislenima neprijateljima. A da je Grahovo naše, to je poznato i g. polkovniku Ozereckovskomu, koji je ovdje bio i o njemu na mjestu idući kroz Crnu Goru vjerno izvijestiti se mogao.

Ako što budete donositi o Grahovu ministerstvu, možete mu donesti iz ovoga što ja imam čest Vam soobštiti. A da je sve ovo istina što Vam pišem, ja stojim dobar i kadar sam svagda dokazati. U slučaju da ministerstvu bude soobšteno onako kako što naši neprijatelji žele i rade, ministerstvo bi se moglo za neko vreme protiv nas vooružati, no najposlije i u ovom slučaju znam da će se uvjeriti i ono o svemu ovom što Vama soobštavam i mene prava naći kao što sam i u ovom djelu prav.

S otmjenim visokopočitanijem i predanošću čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. PETROVIĆ NJEGOŠ

 

Vencelu Feteru Fon Lilienbergu

Cetinje, 12. avgusta 1838.

Vaša Ekselencija,

Počteno pismo Vaše od 17a avg. po r[imskom] puno ukora kao i svako na mene otpusćeno, imao sam čest primiti. I ovo je gotovo istoga sodržanija kao i ono od 12. čisla istoga mjeseca, samo što je u ovom pribavljeno da moja volja zanima mjesto prava i da ovo pred njom ne valja ništa. Kad bi to djejstviteljno tako bilo, onda bi bilo s moje strane suviše da se takovim pokazujem i sprema ravnog sebi, toli sprema Austrijske Imperije. Zaista, iako me tijem ukoravate, ja znam da i Vi sami ne možete to vjerovati, zašto znate da ja nijesam čak toliko glup čojek da ja takim sebe pokazujem pred činovnicima austrijskima.

Što Vaša Ekselencija spominjete da sam ja u Beču dao Nj. Svjetlosti knjazu Meternihu i Vama čestno slovo da ću ja raditi da se granice razdijele među Crnom Gorom i državom Nj Veličestva imperatora austrijskoga, to je istina. I zaista da je Vaša komisija s takvom spravedljivošću postupala u naznačeniju granica s kakvom sam ja, one bi se dosada bile i razdijelile; no s onim postupanjem i namjerenijem kako čini Vaša komisija dosadašnja trudno će se u tome djelu uspjeti.

A što Vaša Ekselencija pominjete ako ja želim promijenuti misao, ja je drugojačije promijenuti se mogu već ako bi sve one sobstvenosti crnogorske koje zahtijeva Vaša komisija ustupio, pa i s tim ne bi uspjeo nikakva dobra učiniti, samo bi protivu sebe vaskolik crnogorski narod vaoružio. Vašoj Ekselenciji poznato je dobro koliko ste me puta uvjeravali i Vi i Nj. Svjetlost knjaz Meternih da razdjelenije granica među Bokom i Crnom Gorom gledaće se svršiti najspravedljivijim načinom, da se ne učini ni jednome ni drugome pograničnome plemenu nikakve štete niti uzimanja sobstvenosti, to li ga lišiti i onoga o čemu živi i bez česa ne može suštestvovati. Ja znam doista da ste Vi i danas istoga mnjenija, no budite uvjereni da se ovamo na granici sasvim protiv toga postupa.

Na pitanje Vaše Ekselencije da kažem šta je moja želja, čest imam odgovoriti da bi Vaša Ekselencija, ako biste mogli, izvolili vidjeti očima sobstvenima kako ove pogranične stvari stoje, pa onda biste vidjeli jesu li svekolike tužbe pa mene spravedljive ili lažne. Ja se nadam zacijelo, kako biste Vi došli i stvar razviđeli, da bi se granice svekolike u kratko vreme razdijelile. U slučaju da Vašoj Ekselenciji važniji poslovi ne dopuste doći, a ono kogagod izvolili budite poslati ili narediti da tom stvari upravlja, ja sam gotov sa svijema mogućijema silama poraditi da se učini kakogod dobar dospjetak ovome djelu koje je teže meni isto ikome drugome.

S čuvstvom glubokoga visokopočitanija i predanosti čest imam biti

Vaše Ekselencije
predanjejši sluga
vladika černogorski

P. PETROVIĆ NJEGOŠ

 

Vencelu Feteru fon Lilienbergu

Cetinje, 29. oktobra 1838.

Vaša Ekselencija,

Davno sam ja Vama obećao poslati malo vina crnogorskoga. Moje obećanje, ako je i pozno, nego ispunjam. Ja bi i davno ovo ispunio, nego sam se nada da ćete Vi zaboravit da sam Vi ga obeća. Ja sam se pohvalio da imam lijepa vina, a sada viđu da ovaka vina nijesu za take osobe, nego je ruska poslovica: Čjam'' bogat'' tjam'' i rad''. Mi bismo radi bili da je priroda k nama tako raspoložena kao što je k Italiji i k Greciji, nego naša priroda, kako je sama po sebi ljuta, tako je i u svojima proizvodima.

S osobenim visokopočitanijem čest imam Vas pozdraviti i uvjeriti Vas o mojoj k Vama nepremjenoj predanosti, s kojom ostajem

Vaše Ekselencije
pokornjejši sluga
vladika černogorski

P. P. NJEGOŠ

Ferih-Hasan-Paši

1838. [?]

Od nas Petra Petrovića, vladike crnogorskoga i brdskoga, Ferik-Hasan-paši, zabitu skadarskome, prijateljski pozdrav.

Primio sam Vaše pismo, koje me veoma udivljava videći da se mećete u tuđe poslove. Što je Vama stalo do nas i do Primoraca ili mi naše granice [podijelili] ili ne podijelili. To je Vama stvar sasvijem tuđa, po kojoj se pokazujete da ne poznajete svoju dužnost. Vi kažete da Crnica prinadleži Vama. Ona, istina, da je prinadležala u staro vrijeme Vama, kako što je negda Vama prinadležala Arbanija i gotovo sva druga evropejska Turska. Ako je ovo uvreda, koju meni nanosite u Vašem pismu, i iz Vaše glave, to je znak da dobro ne znate kako stvari stoje. Ako li je iz čije druge glave, to oni, koji Vas je ovo učio da mi ovako pišete, nije to Vaš prijatelj, jer se s Vama smije. Ovo Vaše pismo drugojačiji odgovor ište, no ja želeći biti s Vama kao zabitom u prijateljstvu, udaljavam se od svijeh nelijepijeh stvari koje bi Vas mogle uvrijediti.

I da ste zdravo.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 10. jula 1839.

Vaše Visokoblagorodije, milostivi gospodine,

Poslije dugog mog spisivanja s vezirom skadarskim naposljedok uspjeo sam i s turskom Albanijom učiniti mir, no ovaj je mir tako slab u svojima osnovima da se vrlo lako pokolebati i narušiti mogne. Da nisu s druge strane pobuđivali Turke ne soglasiti se na moja česta predstavljenija o miru, on bi se, kao što i sami gdjekoji albanski Turci govore, i davno i temeljno učinio. Ne pazeći na slabi osnov ovoga mira, Crnogorci ga doista narušiti neće.

S Austrijcima nije jošt početo lani prekinuto naznačivanje granica, no i ako se počne, jedva li će što od toga biti, jer austrijska komisija nema rješiteljno nikakve vlasti da sama u dogovoru s našom komisijom zabilježi granice, nego se povodi za svojima, s Crnom Gorom graničećim žiteljima, a ovi Bog zna gdje unutra u Crnoj Gori kažu svoje granice. Vjerujte mi da bi ja srcem i dušom rad bio da se mogu oko granica lijepijem načinom s komisijom austrijskom nagoditi. No je li moguće na njena nepravedna zahtevanja, oslanjajući se na želju svoji žitelja, soglasiti se i lišiti neke Crnogorce onoga o čemu žive? Jednom riječju, granice među nama i Austrijcima nije nikako moguće razdijeliti što ne bi od austrijskog dvora komisija upunomoćena bila, jerbo ova dosadašnja nikakve vlasti ne ima jerbo jedan najposljednji seljanin austrijski da reče da ne pristajem na to što ste vi komisija razdijelili, austrijska komisija, ako ne dospije da ga ubijedi kano moleći ga da pristane, razdjelenije se oni čas prekida. Ovo je pričina koja čini ovoliko larme među nama. Ja baš i da hoću skloniti se na ovo ustupljenje i tako nespravedljivim biti k Crnogorcima, neće Crnogorci htjeti pustiti ono što su i oni i njiovi preci s krvlju dosada branili. Mene je i lani ne maloga truda stalo udržavajući Crnogorce od neprijateljski djejstvija protiv Austrij[a]ca, koji su nepravo napali bili na Crničane i popalili im staje, no sve jednako čini, na mene se sva krivica bača. Kada je bio boj među Crničanima i Austrijcima, ja sam više od dvije hiljade Crnogoraca u jednoj gomili zaustavio da ne udare na Austrijce. Također i po drugijema Crnici pograničnim plemenima dao [sam] naredbu da niko ne udara na Austrijce, govoreći da su oni naši prijatelji. Mene su ovome poslu svjedoci koji su sve ovo očima gledali gospoda K. Kovalevski, bivši moj učitelj Francuz Žom i austrijski oficer Hartlin.

Čujem, a ne znam hoće li biti istina, da su Austrijci namjereni da grade i zatvaraju vodu na crničkoj granici, kojom se vodom Crničani od preko 70 godina služe i bez koje neka plemena morala bi se iseliti. Može biti daje njihova namjera bila da tim samo dadu povod k svađi i neprijateljstvu, budući smo se u tom nalazili s albanskima Turcima, pa da nas jošt većma spregnu i kinje. Ako bude istina da će oni tu vodu graditi i zatvoriti, ja ne vjerujem da će to biti po naredbi praviteljstva, nego samo mjestnoga načalstva, jer ta zabrana vode nepremjeno morala bi iznova narušiti na crničkoj granici slogu i dobro snošenije.

Mi ovdje odavna ne imamo kiše, niti se nadamo da će što roditi žito. U svakom slučaju da bi sačuvao se narod od gladi, naručio sam s prošastom poštom u Trijest g. M. Vučetiću da za moj konat kupi i u Kotor pošlje 4000 mletački stara kukuruza.

S otmjenim visokopočitanijem i predanošću čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

 

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 19. jula 1840.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Imao sam čest primiti Vaše počteno pismo od 13 (25) julija pod ą59, kojim ste izvolili izvijestiti me da ste veksle prodali s rokom da se plate 29. julija. Po istečeniju tog roka izvolite, molim Vas, novce otpraviti po parohodu u Kotor na mog brata Pera Tomova Petrovića, od kojega ćete i moje rospiske dobiti.

Istina daje prošla već godina dana otkako Vam ja nisam ništa soobštio šta se događa u Crnoj Gori i na njenima granicama, al' tome je uzrok što nisam imao ništa novoga i važnoga soobštiti Vam, inače ja ne bi nikako propustio to. Što se govori u Vjeni i tu da smo mi, štono rek, u odkrovenoj vojni s Turcima ercegovačkijema i albanskima i što gazete razne koješta o nama opominju, to su samo izmišlenija naših neprijatelja, jer mi s Turcima nemamo ništa drugo osim obične vazdašnje stvari. Oni nas često, čas ovđe čas onđe, napadaju i štetu nam čine, a Crnogorci im svete se gđe i koliko mogu, a može biti katkad da im i u većoj mjeri zlo za zlo vraćaju. Biva često da samovoljni Turci ercegovački i albanski udare na koje selo naše i predadu sve što im do ruke dođe ognju i sablji, pa njiovi glavari, namjesto da ih za takova đela nakažu, a oni ih jošt pohvaljuju i darom darivaju. Ovo je pravi i jedini uzrok zašto Crnogorci moraju da istom mjerom vraćaju svojima susjedima kojom im ovi uzajmljuju.

Vi možete svobodno uvjeriti rosijsko-imperatorsko ministerstvo da ja sasvim nikakve namjere nemam pokušavati se pa zavojevanija tuđi zemalja, niti ja počitujem išta daje polezno meni i mojemu narodu što je protivno volji našega pokrovitelja. Ja se sveto držim sovjeta imperatora Nikolaja, koji se u to sostoje da sa svakim u miru i soglasiju živimo ko hoće s nama tako. Po ovima sovjetima ja sam sveto dosada postupao, pa i od sada postupaću, niti ću se i u što puštati što bi protivno bilo volji našega visokoga pokrovitelja. S Austrijcima u soglasiju i dobrom sporazumijevanju smo. Zemlje su na granici izmjerene i samo se čeka da dođe g. Čevkin, pa da dokončamo dijeljenje granica.

Pisma koja mi unapred budete pošiljati, molim izvolite rekomandovati: Al Sigr. Giovanni Bjeladinovich a Cattaro.

S otmjenim počitanijem čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 20. septembra 1840.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Od česti pogranični turski napadenija na nas posljedno koje se Ovi dana dogodilo vrlo je znatno za naš kraj.

Hasan-aga Hot, buljubaša albanski, Mehmed-aga, muselim podgorički, i Mehmed-beg, kapetan spuški, skupe krijuć 6 do 7 hiljada vojske, s kojom pođu na naše selo Dodoše, udaljeno od fortice žabljačke . vrstu i po, s tom namjerom da isto selo popale i porobe i da naša polja tu ležeća opustoše. Za turskom vojskom išla su i kola prazna, opredijeljena na vozenje iz naši polja kukuruza. Na sreću, našima dođe As prije nego što će neprijatelj udariti, te Dodošanima, kojih se broji do 120 pušaka, priskoči u pomoć iz drugoga obližnjeg sela jedno 100 pušaka. Ovo neznatno čislo ljudi dočeka Turke, koji su se već bili selu primaknuli, s njima se malo preko rijeke pobije, a zatim usudi se i rijeku preći i s Turcima potuku se. Poslije kratkog boja, koji je Trajao sahat, Turci nadadu bježati bez ozira kuda je koji mogao tako da su naši jedne sagnali u samu forticu. Mrtvi i ranjeni od naše strane iznosi čislo na 20, a na strani turskoj ima ih izvjesno preko stotine, Premda se govori da ih je i više. Među turskima ranjenicima i pomenuti muselim podgorički broji se, koji je jako obranjen. Ovaj je boj tako žestok bio da su se i rukama hvatali za puške jedni drugijema i nekolike turske puške donešene su mi onako iskrivljene, oko kojih su se čupali, a naši nijesu svoje ni jedne neprijateljima puštili.

Svi naši starci, pa štaviše i sami Turci priznaju da u ovima krajevima jošt nikad manja šaka ljudi protiv toliko velike sile nije se tako hrabro kao sada podnijela. I doista ovaj događaj ostaće ogledalom valjatnosti u ljetopisima crnogorskijema, kao što će u ljetopisima ruskijema ostati uzorom hrabrosti i samootverženija postupak štab-kapetana Lito protivu Čerkeza.

Želeći da ovi događaj izvolite soobštiti ministerstvu, s otmjenim počitanijem i uvaženijem čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Aleksandru Karađorđeviću

3. januara 1841.

Sijateljni knjaz
Aleksander Georgijevič,

Vaše sam ljubezno pismo od 8. okt. primio ispravno po g-nu Radu, također portret vašega besmertnoga oca. Nikakav dar na ovome svijetu ne bi meni prijatniji bio od portreta viteza i oca jedinoplemene meni Srbije, kojega su slavni podvigi jošt kada sam ja mleko maternje posao jako na tablici duše moje napisati i koji će vječno ostati ogledalo viteštva ne samo među malijem narodom srpskim nego i među velikijema narodima i u vsemirnoj istoriji.

Također za ono što ste preporučivali g-nu Radu, što je moguće bilo od moje strane učinio sam, i unaprijed sve ono što budem moguć nemojte me poštediti.

Vpročem čest imam Vas pozdraviti i ostati Vašega Sijateljstva k uslugam gotov.

 

J. A. Turskom

21. jula 1841.

Premda ste već razumjeli da smo blagopolučno razdijelili granicu između austrijske Albanije i Crne Gore, no ne mogu propustiti da Vam i ja o tome ne objavim, jer znam da je to Vama tako isto milo kao što je i meni.

Imao sam čest primiti od Vaše strane poslani mi mikroskop. Ovaj čudesni instrument zaslužuje svakojega vnimanija: črez njega ljudske oči jasnije vide prirodu i čoveka, u veliko voshiščenije dovode tvari velikoga stvoritelja, koji je kako u velikijema svojijema djelima tako i u najsitnijema životnijema svoje soveršenstvo pokazao. Na ovom Vašem daru mnogo Vam i serdečno blagodarim.

S istinim visokopočitanijem i predanostiju čest imam biti.

Ali-Paši Rizvanbegoviću

Cetinje, 18. oktobra 1841.

Od nas P[etra] P[etrovića], vlad[ike] crn[ogorskoga] i brd[skoga], Ali-paši veziru hercegovačkome, pozdrav.

Primio sam tvoje pismo, ne znam u kojemu je mjesecu pisano, zašto u njem mjesec nije postavljen. Ovoje tvoje pismo došlo preko Nikšića otpečatano. Ja ne znam ko ova tvoja pisma otpečataje. Iz njega sam sve lijepo razumio što mi pišeš. Prvo što ti se žali fukara pivska i drobnjačka na naše Uskoke da im veliki zulum čine, ja vjerujem da dosta od njih trpe, jerbo je taj zli i divlji običaj ostao među njima i Turcima kada nijesu graničari u miru, te jedan drugome svakim zlom dosađuju, ali ja ne vjerujem da je ovo pismo cijela fukara iz dogovora pisala i da želi da se Uskoci rasele, nego su ovo nekolika čovjeka pisali koji Uskoke mrze. A što kažeš da su ti Uskoci vazda davali danak od kako si ti vezirom [posta]nuo na Hercegovinu, a kada ti ga nijesu [dav]ali da su ti ga sve odjednom platili. Oni može biti da su ti neki put i davali ponešto, nego bez mojega znanja i od mene krijući, kako što ga i mene mnoga sela turska daju. A što kažeš da su ga plaćali odjednom kada ga nijesu šćeli lijepo davati, to znamo da su oni često puta plaćali i mnogo zla pretrpjeli, nego je i njima svak ko im je što činio potpuno platio. Za to što je dosada bilo ne može ih niko prekoriti. A što pišeš da tija čisto kažem ištem li ja carsku zemlju, ja nikakve carske zemlje ne ištem, razma što ti pišem, ako želiš mir na granici, kako što ja želim, da mi se prođeš od Uskoka i od zemlje, na kojoj Uskoci žive, jerbo evo pedeset i više godina od kako su Uskoci uskočili k nama i otadar su oni naši kao i ostala sva plemena crnogorska. I vjeruj mi dobro, moj prijatelju, da te svi ti ljudi lažu koji ti kažu da se Uskoci mogu s njihovoga očinstva raseliti, zašto dokle mi trajemo trajaće i Uskoci i ono ... svoje puštat nećemo nikome. Samo ti ljudi što ti to kažu rade o nemiru.

Tako znadi i da si zdravo.

 

Mehmed-Spahiji Lekiću

Cetinje, 7. marta 1842.

Od nas P[etra] P[etrovića], vladike crnogorskoga i brdckoga i kavaljera rusijskoga, Mehmed-spahiji Lekiću, kapidžibaši na konšiluku, prijateljski pozdrav.

Primio sam tvoje pismo, iz kojega sam sve lijepo razumio što mi pišeš. Ti znaš lijepo, spahija, da sam ja rad sa svakim živjeti po granici u miru i ljubavi ko hoće sa mnom, a posebno bih rad bio s tobom, s kojijem sam jošt kada sam bio dijete ufatio ljubav. Sada pišeš da si i ti rad da se naša ljubav ponovi. Ako si ti rad, i ja sam rad da iznova ljubav ufatimo i da krajine naše smirimo. Ovi će mir Bogu i carima mio biti, a našijema krajevima svijema rahatluk i dobro donijeti. Ako si kail miru, kako što se ja nadam da si, a ti otpravi tri-četiri tvoja čovjeka pod Žabljakom, a ja ću moja tri-četiri da se tu, ako Bog da, sastanu i robje razmijene i mir među sobom utvrde i proglase. I ako ti hoćeš da smo prijatelji na konšiluku dok smo živi, znadi dobro e ja hoću. I ovu mi knjigu po istoj sahiji otpiši da znam jesi li kail ka i što pišeš sa mnom prijateljstvo ponoviti.

I da si zdravo.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 21. avgusta 1842.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Primio sam Vaše počteno pismo od 15a avgusta, koje mi je žalosnu vijest donijelo da se moj mladi sinovac, imperatorski paž Pavel Petrovič Njegoš, jošt 20a maja ove godine prestavio. Ovaj tužni glas mene je sasvim porazio. Pa kako i ne bi kad ono što sam imao najdraže na svijetu, to sam izgubio, jer s njim je saranjena jedinstvena nadežda njegove kuće, njegovog strica, a i samoga otečestva. Kako sam za mene ovaj žalosni glas primio, ja bi odma pospješio dužnost rodstvenu učiniti uputiti se k grobu da ga zagrlim i nad njim se isplačem, u kojemu je moje mlado sunce zašlo, moj angel počiva, kojega sam ljubio više nego samog sebe i u kojemu je pogreben onaj na kojega sam najviše nadežde zidao za buduću sreću njegova otečestva i mene tužna, - ja bi, velim, pospješio tu dužnost učiniti da se ne bojim da moj polazak ne bi što protivan bio mojemu milostivome pokrovitelju. Zato molim Vaše Visokoblagorodije da izvolite izvijestiti se od Vašega načalstva i meni koliko je moguće skorije javiti mogu li ja taj žalosni put preduzeti ili ne.

S otmjenim visokopočitanijem i predanosti čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

 

J. A. Turskom

Cetinje, 23. juna 1843.

Vaše Visokoprevoshoditeljstvo,
milostivi gospodine,

Za znak mojega prijateljstva i odličnoga uvaženija k Vašoj osobi pošiljem Vam na dar jednoga od mojih hatova koji se naziva Gavran. Ovo je hat bio onoga u svoj Bosni i Albaniji turskoga u sadašnje vrijeme najslavnijega viteza Smail-age Čengića, pa kad su ovoga Crnogorci prije 2 godine dana posjekli, uzet mu je hat iskraj njegova šatora. Gavran je konj mlad, punan ognja i tako zgodan daje uprav veselo na njemu jašiti. Primite dakle, Visokoprevoshoditeljni gospodine, ovaj mali dar za znak najvećega uvaženija s kojijem Vam ga podnosi Vaš srdečni prijatelj i pokornjejši sluga

vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 29. jula 1843.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Odavno bi Vam pisao o stvarima našijema i Ali-pašinima, ali nijesam imao što dokle viđu što će se iz toga roditi. Vi znate kakva je pogodba lani među nama u Dubrovnik bila. Ja sam i onda gotovo znao, a sad viđu da ono nije ništa bilo osim jedna laž s njegove strane. Poslijed, pošto je primio odgovor iz Carigrada, pisao mi je jedno pismo, u kojemu ništa drugo kazao nije nego što me opomenuo da sam na carskoj zemlji podanik otomanski. Naravna stvar da sam se ja tom njegovom budalaštinom, iako me je uvrijedila, nasmijao, pa videći i on sam da sam se ja tijem podrugao, počelo se opet zboriti o našemu sastanku negđe na naše granice. Po kratkom vremenu kako je u narod izišla riječ o sastanku, počela su se otkrivati zloumišljenija turska da namjeravaju mene na sastanku ubiti pošto ih stalo da stalo. Utom dođe vrijeme i od sastanka, i ja pođem u Ostrog, a oni nekizi dođu u Nikšiće. Cijelijeh 5 dana varali su me i čekao sam ih kada će izisti na sastanku k meni, dok evo ti ih šesti dan đe idu, no ta isti dan, malo prije nego što će oni doći, meni se da črez jednoga prijatelja otkriti sve njihovo zlo namjerenije, zato ih i ne pustim k sebe, niti hćenem s njima stanka činiti, jer znam da ni o čemu drugome varalice ne rade, nego da pletu mrežu da u nju mene uhvate. Crnogorci, koji su čuli šta Turci rade, i oni su se o zlu turskome dogovarali, pa kad vide da ja Turke k sebi ne primam, onda oni te su oko mene bili i drugijeh nekoliko ljudi od obližnjega sela skoče na oružje da one Turke isijeku. Ja sam se svakojako starao da te stvari bilo ne bi, i polovinu Turaka učinio sam spasti, a 9 ili 10 od njih blizu same granice isijeku Crnogorci.

Tri puta smo mi dosada mir činili s prijevarnijem vezirom hercegovačkijem, i sva tri puta je nas na miru prevario. Jednom nam je posjekao tri čobana i uzeo oko hiljadu ovaca, drugom posjekao je trojicu, trećom znate koliko zla učini kada Grahovljane na mir porobi, posiječe i poplijeni, pa ni za jednu od ove tri nije nam udovletvorenija dao, i ova mu četvrta za rukom ne izide. Vi koji ste blizu granica i kao konsul našega pokrovitelja, i sami sve ove prijevare gotovo znate kao i ja. Ja ovoliko postavljam sebe u dužnost Vama objaviti, moleći Vas da dovedete ovo do znanja Vašega načalstva i da ga uvjerite od moje strane da sa zlijema i prijevarnijema Turcima od Bosne i Arbanije nikako nije moguće imati mira ni dobroga sporazumjenija, niti će se moći mir u ove krajine među nama i Turcima nikako ustanoviti priđe nego bi poslanici od dvora ruskoga i turskoga među nama mir utvrdili.

Ovo Vam objavljujući, s otmjenim visokopočitanijem i predanosti čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ, s.r.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 12. avgusta 1843.

Milostivi gospodine,

Drago Vas pozdravljam sa svom Vašom blagorodnom familijom.

Znam da Vas mnogo interesuje znati što se među nama i Turcima radi, ali Vi nemam što važnoga pisati, samo tu neki dan jedna 1,000 Arbanasa udarili na jedno naše pogranično seoce u kome se ne broji no 30 kućah, zažde dvije sionice i jednu kuću, koja je isto tako slamom bila pokrivena, no ono seoce s pomoću jednoga drugoga ništa manjega izaždenu Arbanase iz sela. Tu 40 Arbanasa padne mrtvijeh i ranjenijeh, a od našijeh nikakav ne bude mrtav, no 5, 6 ranjenijeh. Ovako su me uvjerili oni, po ovdašnjemu običaju, koji su nekoliko glava arbanaškijeh donijeli ovamo.

Mi smo u rat sa svijema Turcima okolo nas, kako gotovo svagda što smo. Oni su vazda složni na naše zlo, i Bošnjaci i Arbanasi. Veoma mi je za čudo, gospodine, da bi mnogi ljudi radiji da su Turci i ovi put, kako mnogo puta, prevarili Crnogorce, nego li e su Crnogorci svojijema varalicama zajam vratili. Čudo mi je da ljudi kažu da su Crnogorci protivu prava narodnijeh sada postupili, a niko ne kaže daje Ali-paša protivu prava narodnijeh postupio kada moje poslanike pohvata, tri na kolac nabi, a tri po godine u sindžir drža, i za druge mnoge nevjere koje je učinio mojijema krajinama, a i sada da su prevarili mene i moje Crno[gorce], za to ne bi piko ni riječi rekao, no bi sve ćutanjem prošlo, kako što je prolazilo i ovo do danas što je nama činio. U nas je običaj, koji se u ovi narod u zakon obratio: kojom mjerom ko nama zajmi, onom istom da mu zajam povratimo. Da nijesmo zlo sa zlom predusretali, davno bi se na ovu goru turska džamija poperila i ova šaka Slavjana svoje ime izgubila. - Istina da je mučno voditi rat 100000 naroda crnogorskoga sa 2 miliona Bošnjaka i Arbanasa, a osobito u današnje vrijeme kada im praviteljstvo carigradsko svaku nuždnu pomoć u izobiliju protivu nas daje. Može biti da će kazati ko da ovo ovako nije, ali ja najbolje znam koji svaki dan to očima viđu.

Duže nemam vremena pisati Vam, a imao bi šta dosta, ali kako bi što iznova bilo, objaviću Vam, moleći Vas da i Vi mene kako svojemu prijatelju što biste čuli objavite.

Molim Vas uzmite od tije dinara one 700 rubalja te namirite ruskoga generala za mojega bratučeda Georgija, a on će ovamo platiti.

Vpročem drago Vas pozdravljam

Vaš iskreni prijatelj i sluga
v[ladika] crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

Kotor, 24. septembra 1843.

Vaše Visokoblagorodije,

Postavljam u dužnost sebe objaviti Vama da sam jučer 23g sept. blagopolučno se povratio iz Grahova pošto smo s Turcima premirje učinili, i u idući četvrtak poslaću ja mojega sekretara Milakoviča i Ali-paša jednoga činovnika u Kastelnovi da se sastave i traktatom mir učine Hercegovinom i Crnom Gorom, od koga ću traktata, kako se načini, kopiju Vama otpraviti. Vi ste kuriozni znati šta je među nama i Turcima bilo na Grahovu. Turaka je po čistima izvjestijama bilo od 12.000 do 15.000, Crnogoracah najpre je bilo 4000 do 4500, no kako vezir skadarski i Arbanija počne udarati na pogranična njima naša selenija, ja budem prinuđen otpraviti 1500 ljudih po granici arbanaškoj da ostanove vezira skadarskog, koji je sam predvoditeljstvovao Arbanase. Hercegovci, kako su čuli da im pomaga vezir skadarski (kako što je običajno da uvek Arbanasi Hercegovcima pomažu, a oni njima u podobne slučaje), posokole se Hercegovci i počnu izlaziti gomilama u predjel grahovski. Ja nisam htjeo puštiti da se učini sraženije na granici turskoj, nego smo sve čekali da se našemu logoru povuče pobliže, da se snažnije s njim pobiju. Po 500 do 600 ljudi puštavao sam te su se s Turcima nekoliko luta udarali, no ne gledajući na prevoshodstvo Turaka, oni nisu, slava Bogu, uspjeha imali, kako sami čujete, niti su smjeli uljesti u ravninu grahovsku do 16ga sept. prošastoga. A ovaj dan udare okolo 1000 kavalerije turske i prospe se ravninom grahovskom, naše dva posijeku i nekolicinu rane, no poslije nekoliko sahati budu prinuđeni s Grahova s bjekstvom povratiti se, noseći sobom nekoliko mrtvijeh i ranjenijeh, i ostavivši na mjestu sraženija nekoliko mrtvih konja. Dok evo ti sjutradan više kavalerije no prvi dan i od 4000 do 5000 pješaca, i udare sasvim zorom na naše krilo lijevo. Od našijeh do 800 ljudi više nije bilo, ali su imali poziciju dobru. Četiri sahata su Hercegovci sa svom silom na njih udarili da ih izgnaju iz njihovih zasjeda, no su ovi hrabro držali svoje mjesto, nisu puštili da Turci ni naručje slame zapale. Naše desno krilo, kojim su senatori predvoditeljstvovali, nije se moglo s jednoga mjesta krenuti, jerbo se na njihovom mjestu najviši napor turski čekao. No pred sami večer pođe naši 1001"' drugah, koji su bili u rezervu na pomoć lijevome krilu. U to isto vrijeme Turci budu prinuđeni bježati, a ovi naši poženu do blizu krjeposti klobučke. U tome sraženiju pogine mnogo Turakah i koljah, i ranjenijeh mnogo bude ljudi i konja, i naši nađu nekoliko oružija i fišekah na mjestu sraženija, koje su Turci pobačali, i naših tek nekoliko bude ranjeno. U sve ove bojeve koje smo imali s Hercegovcima bilo je našijeh 11 mrtvih i okolo 20 ranjeno; Turakah je poginulo i ranilo se okolo 150 ljudih i uzeto im u ove bojeve 60 konjah, a toliko ih ima mrtvi. Ovo nauči Hercegovce te ne smedoše sa svom silom pa nas udariti. I poslijed ovi pokušenija počnemo se prepisivati ja i Ali-paša i vojske naše razdvojimo. U ovom slučaju Austrija se pokazala sprama nas i bijedni Grahovljanah velikodušno i blagorodno, za koje ću joj ja za svagda ostati priznatelan.

S otličnim počitanijem i uvaženijem čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
v[ladika] černogorski

P. P. NJEGOŠ

Aleksandru Karađorđeviću

Cetinje, 27. oktobra 1843.

Vaša Svjetlosti,

O kako mi je dobro došlo Tvoje pismo od 27a septembra ove godine! Opšta naroda srpskoga radost, moja je radost. Slavna i besmrtna djela Karađorđa oduševljavaće Srbe dovijeka. Tvoje je, srećni i dragi knjaže, narodu srpskome stupljenje na prestol knjaževski praznik najdraži njihovim dušama - bez isključenija cijelome Srpstvu od maloga do velikoga, a meni draže i milije od ijednog srpskoga sina. Božije su sudbe neispovijedime. Njegova je pravda nad tvojom glavom knjaže[v]skom zablistala za sreću i slapu cijela Srpstva.

Preporučujući se i unaprijed tvojoj blagonaklonosti i prijateljstvu, čest imam nazvati se

Vaše Svjetlosti [...]

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje 24. oktobra 1843.

Visokoblagorodni gospodine,

Znam da ste ljubopitni znati počisto što se dogodilo među nama i Turcima od Arbanije u ono vreme kada sam se ja bavio na Grahovu. Oprostite mi jer Vam nisam mogao dosada objaviti, budući nešto zanjat poslovima, a nešto dok doznam pravu istinu da Vam pišem. Albanci, zakleti naši neprijatelji, kako su čuli da se vezir hercegovački digao s vojskom na nas i da sam ja pošao i odveo Crnogorce protivu njega, 1a septembra udare na pogranično naše pleme Pipere su tri strane oko 8,000 Turaka, no poslije dugoga boja pritrči u pomoć kapetan martinicki su 50 druga. Taj mah obrate Turci pleća, misleći da viša pomoć Piperima dođe i naši ih poženu do u Podgoricu. S naše strane bilo je 12 ljudi ranjeni i mrtvi, a s turske preko 80. Istina je da su Turci nekoliko štete učinili u polju od žita i sijena piperska, nego su i naši u polju turska sijena popalili i mnoge vinograde turske ištetili. U ovome boju budu Arbanasi grdno posramjeni.

Šesnaestoga istoga mjeseca udare Turci na ostrov naš Vranjinu, kojih je bilo čislom 12,000 i koje je predvoditeljstvovao sam paša skadarski. Vojska udari na Vranjinu, jedna pregazi od turske strane, jerbo je u to vreme voda jako bila spličala od suše, a druga dođe jezerom u lađe; lađah je bilo vojeni turski s topovima 15, a bez topova od 50 do 60. Jedan se dan cio biše, i Turci ne mogoše ništa učiniti samo što blokiraše svojom flotiljom Vranjinu, te joj u pomoć od Crnogoraca niko doći ne moga, a u Vranjinu je tako malo čislo bilo naši da se nisu mogli turskoj sili održati. - I sve ovo vreme s turske strane grmjeli su topovi turski i lećele bombe protivu Vranjine, a najviše protiv moje kule koja je bila jedan osobiti kamen u vodi i u kojoj je bilo zatvoreno 25 ljudi. Oni su se hrabro branili i mnogo Turaka okolo sebe ubili, ali zaludu vodom nije im mogao niko u pomoć pritrčati od turske flotilje i topova. Turci kulu opašu, koja je nezgodno za boj bila napravljena, probiju joj zid gvozdenima polugama dok otvore jamu unutra u kulu i počnu u kulu ubačati bumbe, 7 Crnogoraca poginu na mjesto, a 18 ranjeni i ispečeni od bomba pohvataju Turci. Taj isti dan kad osvoje kulu na Lesendru udare Turci na Vranjinu. Oni su se i taj dan branili i ne mognu im Turci nikako odoljeti, no kako se smrači, videći da ne mogu ništa učiniti po svi izginuti, navezu se u svoje male čunove i između turske flotilje uteku tvrdoj zemlji crnogorskoj. Ovi isti te su utekli, kojih je bilo oko 200, na njih svi Crnogorci pljuju i postali su predmetom posmjejanija u svoj Crnoj Gori, jer tu ne izgiboše svi, ali šta će učiniti dvojica protivu stotina ili 200 ljudi protivu 10,000-12,000.

Sedamnaesti istoga mjeseca opališe Turci selo Vranjinu, u kojemu je bilo oko 30 do 40 kuća, kuće sve do temelja razure. Našijeh bude oko 60 ljudi mrtvi i ranjeni i uhvaćeni na Lesendro i na Vranjinu. Turaka je i više tri puta toliko bilo mrtvi i ranjeni, ali sve isto Turci ostaše pobjeditelji na ovome malome ostrvu.

Devetnaesti istoga mjeseca digne se paša skadarski sa svom tom vojskom s kojom je Vranjinu poharao i povuče sa sobom bumbe i topove. Topovi su mu neki jaki, do 12 funti kugla poteže. Učini okov pod naše selo Dodoše i počne topovima i bumbama gađati selo, ali na selo ne smjedne udariti jer suhijem mogahu naši u pomoć pritrčati Dodošanima; no poslije jedno dva sahata okupe se naši do 1,000 na Dodoše i pobiju se s Turcima. Turci pleća obrate i pobjegnu, a naši ih poćeraju dok i doćeraju do fortice žabljačke, koja nije no po sahata puta daleko od sela Dodoša. Turaka je tu mnogo poginulo, ali upravo ne znam koliko. Ovi isti dan razbježe se vojska turska, a paša pođe u Skadar.

Turci jošt stoje flotiljom oko Vranjine, na Lesandru ih ima oko 4 do 5 stotina od vojnika koji su na carsku platu. Imaju nekoliko topova ukraj sebe i grade forticu na Lesendru. - Mi flotilje nemamo s topovima, a suhom se do njih doći ne može, a topova dobri nemamo, ali, koliko uzmožemo i kako uzmožemo, s njim ćemo se ćerati doklen gođ ovi ostrovak ostave. I ako je mali, al' je nama u njemu velika šteta. Molim Vas da ovo dovedete do svidjenija Vašega načalstva. S čuvstvom mojega k Vam visokopočitanija i predanosti čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija pokornjejši sluga vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 19. novembra 1843.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Znam da Vas interesira zna ti š ga se događa sad na našim granicama, pa zato i ne propuštam izvijestiti Vas o tome.

Da sam s vezirom hercegovačkim ponovio i utvrdio mir, to sam Vam saopštio još u mom pismu 6ga ovoga mjeseca pod ą 67, i kakogod što sam rad da taj mir ostaje nenarušim i vječan, tako bi želio učiniti mir i s pašom skadarskim, no ovoga ne samo što nije bila želja da se među nama mir učini, nego je još prevarnim načinom zavladao crnogorskim malim ostrovom, zovomim Lesendro. Sva sredstva, u mojoj vlasti stojeća, ja sam upotrebljavao i upotrebljavam kako bi taj ostrov opet osvojio od Turaka, no priznati moram da zasad nikakve prilike nije, jer Turci dovezli su 15 s topovima snabdjeveni brodova i preko 40 prevozni lađa, pa s prvima svud unaokolo čuvaju ga i brane od napadenija naših, a s drugima promjenjuju i potkrjepljuju svoju vojsku na njemu. Istina i mi smo naperili dva topa, te tučemo ukrjeplenija koja su Turci na pomenutom ostrovu načinili, no budući da su naši topovi stari i rđavi, a k tome ni zrna ne imajući dosta, pa i što ih je nisu od kalibra, zato i ne možemo imati željenoga uspjeha, ali pri svem tom barem uznemirujemo neprijatelje, pa i štete im ponešto činimo. Da mi kojom srećom imamo nekoliko brodića s topovima, te bi Turci davno čistac s Lesendra, ili barem da paša skadarski tu vojnu na svoj trošak vodi, i tako bi Lesendro dosad naš opet bio. Obače vidi se da je to posao same Porte. Tim se pak jasnije vidi da je to upravo njen posao što su i sami Albanesci preko našeg serdara riječkoga i vojvode ceklinskoga, kad su se ovi s njima na razgovor sastali, činili mi od strane Porte predloženija i obećanja, šta mislite kakova? Da će Porta meni onakova ista prava i otličija dati kojima je negda ona bivšega srpskoga knjaza Miloša podarila. No to su predloženija i obećanja zavarivajuća, koja su kadra opsjeniti samo onoga koji pri svojoj sopstvenoj polzi i ugodnosti opštim blagom žrtvuje, ali nikad onoga koji u sreći svoga naroda traži i nalazi svoju sopstvenu sreću. Ne gledajući pak ni na silu i opsjenu neprijateljsku, ni na slaba sredstva kojima bi kadar bio nadvlastiti neprijatelja, ipak uvjeren sam, polažući moju nadeždu na Boga i na pokrovitelja našega, da ću s pomoću njihovom i hrabrošću Crnogoraca svagda trijumfirati nad vragi.

Moleći Vas da biste izvolili o ovom uvjedomiti i Vaše načalstvo, s otmjenim visokopočitanijem i predanosti čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Ali-Paši Rizvanbegoviću

Cetinje, 27. decembra 1843.

Poodavno nijesam bio u Beč, pa zato ovijeh dana polazim da se malo prohodam i nadam se, ako Bog da zdravlje, da ću se vratiti u Crnu Goru do dva ili tri mjeseca dana, i mislim da ću naći stvari na granici između Crne Gore i Hercegovine u lijepom načinu i slogi, zašto znam da ko otuda najmanju rđavu rabotu učini Crnogorcu, da ćeš ga ti kastigati, a ako Crnogorac što ružno kome od tuda uradi, kastigaće ga Senat i moj brat Pero, koji za ovo vrijeme ostaje na mjesto moje. I sve što bi ti trebalo da za štogod pišeš meni, piši mome bratu i Senatu. Oni će ti sve učiniti isto tako koliko i kakogod bi ti i ja činio.

Objavljujući ti ovo kao mom pravom prijatelju, želim ti od Boga zdravlje.

Ali-Paši Rizvanbegoviću

Vjerovatno 1843. god.

Od mene Petra Petrovića, vladike crnogorskoga i kavaljera cara ruskoga, ljubezni pozdrav pobratimu Ali-paši, kavaljeru cara turskoga i veziru sve Hercegovine.

Pišem ti samo da znaš kako primih tvoje pismo da želiš da bi se na komšiluku uzdržao mir među mojim i tvojim ljudima, i da zla budu rezil. Ja ti se čudim što zboriš, jer ne tvoriš kao što zboriš. Kako smo u Dubrovnik ugovorili, ja onako i držim i ne dam nikakvome hercegovačkome uskoku u moju zemlju, a ti, pošto namjesti pandure, dopuštio si im da pravim Crnogorcima sijeku glave i da udaraju na čobane, te ih ubijaju i odgone pljenove, i raji svaka zuluma i bezakonja čine što nikad tako, a ti ih jošt darivaš kad ti crnogorsku glavu donose. Je li se igđe u svijetu čulo da jedna strana drži mir i vjeru, a druga da na miru gazi vjeru i sve što hoće da radi? Ja držim ono što smo ugovorili, a ti, ako oćeš, stavi po palankama poštene a ne ajdučke ljude, koji neće jadnu fukaru prštiti. Ovakovim se načinom može mir obnoviti među nama, ako oćeš, a ne drukčije. Sad mi otpiši kako misliš na nove pandure.

 

Aleksandru Karađorđeviću

Beč, 2/14. februara 1844.

Vaša Svjetlost,

Evo već nekoliko dana da sam doša u Vjenu i ne propuštam ovi prijatni slučaj da Vas drago i svesrdno pozdravim. Otkako sam ovde došao već je nekoliko puta bio kod mene g-n Vuk Karadžić, žaleći mi se kako mu je ono pensije što mu je davala Srbija ukinuto. Smatrajući ja njegove zasluge literaturske na polzu našega naroda, pak i njegovo položenije u kom se nalazi, s druge pak strane uzdajući se u Vaše srpsko čisto i nerazrušimo prijateljstvo k meni, ja sam istome g-nu Karadžiću obreka da ću Vas o tom moliti, i štoviše, koliko su moje nadežde i ljubav k Vam neograničene, ja sam gorepomenutoga uvjerio da po mojemu pismu koji dan očekiva Vaše milostivo rešenije kojim ćete mu pređašnju pensiju unapred produžavati i ono što mu je od nje zaustavljeno dosada otpraviti i tijem njega starca utješiti, a Vašega dušom predanoga prijatelja udužiti. Što [se] pak njega tiče, iako ga je stanje prinuždavalo te se nekoliko protivne nama strane pridržavao, ali budite tvrdo i istinito uvjereni da će posada biti Vaš dušom i srdcem predani.

Kakav će to Srbin biti
koji neće Vas ljubiti?

Oprostite smjelosti onoga koji je Vas svagda plamtećom dušom ljubio, a sad više no ikada.

Vaše Svjetlosti
iskreni i predani prijatelj i sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Osman-Paši Skopljaku

17. aprila 1844.

Primio sam tvoje pismo od 14. aprila ove godine, iz kojega sve vidim što mi pišeš. Otkako zapovjedam među ovijem narodom jošt nikada nijesam jednoga čojeka, ne Turčina ne koga drugoga na vjeru prevario, niti mojom voljom nikome kakva zla učinio, a od zla sam se branio ja kako što od davnoga vremena su i moji stari. I da su hoćeli turski glavari koji su oko Crne Gore, kako što sam ja htio, ne bi nikakva zla nigđe u ove krajeve bilo, no bi bio mir među Turcima i Crnogorcima kako što je mir među Crnogorcima i ćesarovcima- Ali, Osman-pašo, ti znaš zlikovce turske koji svojega cara ne slušaju, nego svako zlo koje im do ruke dođe grade. Graničeći ja s podobnijema ljudma nijesam moga da se od njih ne branim. Istina da su i Crnogorci često putah za osvetiti se podobno Turcima činili, nego štogođ je meni do ruke došlo, ja sam to popravlja. Ja sam mnogo puta Crnogorcima roblje tursko otimao, obdariva roblje darovima i vraća ga svojijema kućama, kako n. pri[mjer] dizdara žabljačkoga sa svijema njegovijema, i proče. Ovo će tebi svaki pošteni od toga kraja kazati da sam ja to činio koji neće lagati.

Što sam ja tebe lanih učinio i je li Crna Gora s pašalukom skadarskijem u miru bila? A ti kako ču da mene doma nije, preko mira opali one 20 ribarskijeh kućah u Vranjinu i namjesti oko nje lađe i topove carske; uhvati 10-15 staracah i bogaljah na nju, te ih i danas mukama mučiš. Ti znaš i sam lijepo da ništa od ovoga što si učinio nije pravo, i ja, smatrajući tebe kako namjesnika carskoga u Albaniji, znam da se za takve poslove hvata ne bi da te nijesu Albanasi okrenuli. Što li kažeš da se ove naše stvari ne mogu pismom svršiti, no da pošljem 2-3 čoeka k tebi, ti znaš lijepo, Crnogorci koji gotovo nigda iz svojijeh gora ne izlaze, oni ne znadu one načine kako treba o tijema poslovima zboriti, no ako te kail miru, kako što je mene, makni mi se iz ovoga ništavoga ostrova te si ga lanijeh uzeo, pa je mir među nama gotov i da se narod pospješe. Nećeš li se ni maći, ja svakojako zadijevati nikoga neću, no ću činiti kako su mi rekli stariji i čekati udovletvorenija od blistateljne Porte otomanske. A ti, ako želiš se, kako što ja želim, da sve u mir i u red stane po granicama, pošlji k meni Hamzagu Kazaza. On je i prije kod mene bio, ovđe mu je doći isto kao i u svoju kuću. Ako li bi ko što počeo zboriti tako ili onako, a ti pošlji jednoga kodžobašu do mene da se razgovorimo. Može u toliko biti lako i da se složimo, ako ti usćeneš ka i ja. Što se pak tiče za Dodošane, oni se više pružavati neće oranjem nego što su ovijeh godina.

Osman-Paši Skopljaku

24. aprila 1844.

Primio sam tvoje pismo od 21. aprila, u kojem mnogo koješta smiješnoga viđu. Ti spominješ age i drvare turske da sam ja lanijeh pobio, a ne spominješ glavare i čobane crnogorske koji su od Turakah poginuli. To tako i biva da se u tuđem oku i dlaka vidi, a u svojemu ni brvno ne vidi se.

Svak zna da su lanih Bošnjaci na Planinicu protiv moje volje poginuli, ali ništa drugo nije bilo nego su panuli u onu jamu koju su za druge kopali.

Što kažeš da ne puštaješ carske zemlje ni prst, ja carsko i ne tražim ništa, niti ću tražiti, no ja znam care i carske zemlje uvažavati kako se pristoji, a ni svoje, čuo si, nijesmo nikome puštavali lako.

Crnogorci da su lanih doma bili i da nije mir s Albanijom bio, ja i ti ne bismo se mrazili, niti bi ti vojske nikakve na Vranjinu dizao, ja to čisto znam. Nego svrh svega toga ja nikoga u moja pisma nikada nijesam uvrijedio, pa neću ii tebe.

Što se tiče za pošiljanje ljudih i s jedne strane i s druge oko mira, kad mi se ne hoćeš maći s toga kamena i s te vode, nemamo ih rašta pošiljati jedan drugome, nego ja, kako sam ti u oba moja pisma pisao, znadi čisto da hoću u miru od svakoga sjeđeti ko šćene od mene i čekati rješenije od starijijeh, po kojemu mi se red vladati.

I budi zdravo i veselo, moj prijatelju.

 

Ali-Paši Rizvanbegoviću

6. maja 1844.

Primio sam tvoje drago pismo, jedno i drugo. Što se tiče Uskoka, nadam se da će im se turiti zapt da ne smiju ni u čije ništa taći, a za ovo što budu dosad učinili preko ovoga mira, naredio sam kapetanima moračkijema da se sastave s tvojim čoekom koji je u Drobnjake i da sve jedni drugijema povrate, i od toga kraja nadam se da neće ni mene ni tebe glava boljeti, no da je i tebi preporučeno, moj dragi prijatelju, nemoj da ko kakvo zlo Uskocima učini.

Što se tiče Cuca, ja sam poslao serdara cetinjskoga s družinom u Cuce da svekoliko vrate te su uzeli sa Nikšića koji su poginuli i da ih žestoko oglobe, a za njiovu zlu osvetu šta ću ti dulje pričati. Ali-pašo, ti znaš lijepo kao i ja nesrećnu rabotu, osvetu našijeh krajeva, ali zaisto da nijesu oni pogani Uskoci posjekli kneza njiova, Cuce ne bi smjeli ni u što rgnuti.

Što ću ti se faliti, što se reče "tuđemu se pofali, a svojemu pravo kaži", ja Cucu nijesam kadar za tu stvar mušketati nijednoga priđe no bi ti mušketao one koji su kneza cuckoga posjekli, a kako bi ti njih mušketao, vjera i Bog i ja bi arambaše od ove čete cucke mušketao pošto stalo da stalo. I kako bi se krivci mušketali, tadar bi tvrdi mir po granici svuda bio. No bilo kako bilo, mal će se nikšicki iz Cuca vrnuti i ja i ti prijatelji za svagda ostati.

Osman-Paši Skopljaku

7. maja 1844.

Upravo sam primio tvoje drugo pismo od 3. maja, iz kojega sam počisto razabrao sve što mi pišeš. Doista ne mogu da ti se nekoliko za neke stvari ne čudim u ovo pismo.

Što kažeš da su moji ljudi jednog Žabljačanina ubili i dvojicu ranili na svojima njivama đe su orali, poznato je svoj krajini, i mojoj i tvojoj, da otkako sam ja iz Beča došao, nije se ni jednoga Crnogorca krenulo protivu Turčina ili hristjanina Arbanasa koga da mu zlo učini. A naprotiv toga tvoji topovi svaki dan protivu Crnogoraca pucaju, a ta isti dan kad je taj Žabljačanin poginuo cijeli su dan pucali topovi protivu Crnogoraca koji su svoje njive orali, pa je istrčao garnizon žabljački i na naše nekolicinu udario, a naši, ti čisto znaš kako i ja, da nikoga ne zadijevaju. Ja se veoma ovome nemiru čudim.

Čuo si jučer što su učinili neki tvoji ljudi koji su posjekli na kumstvo dvojicu od mojijeh. Ja znam da ti za to znavao nijesi, no da je to njihov ugursuzluk, ali se sve opet dogoni do tebe kako su tvoji ljudi.

A što mi pišeš da bi mnogo lijepo bilo da ti jednoga mudroga i vjernoga čojeka pošljem, vjeruj mi počisto, Osman-pašo, da ja čojeka od toga posla nemam, a doista da ga imam, bih ti ga poslao, a da ti opet pošljem onoga koji ne bi za ta posa bio, to mi stidno dolazi. Nego što ćemo duljiti rabotu: smiri ovo, a možeš lako. Makni mi se iz toga školja da se povrate u njem ovi 20 siromaha da naprave po jednu kolibu i štogod usiju i ulove da se hrane da ne dosađuju nekijema Crnogorcima i meni na kapiju. Tu stvarih nije oko šta govorimo, znaš i ti čisto. Ja ti ovo pismo šiljem preko Lesandre, a ti meni, ako ćeš što pisati, pošlji mi preko Žabljaka u Dodoše na Mrđena Savićeva.

Osman-Paši Skopljaku

12. maja 1844.

Viđu u tvoje pismo od 9. maja što mi pišeš. - Što mi veliš e si razumio da sam po sirotinji podijelio nečesovo kremenje, da ih pripravljam bajagi da su gotovi. Što će sirotinji kremenje? Sirotinji hljeb treba da se nahrani i ja sam mnogijema hljeba davao koji ga nemaju, a kremenja nikome.

Što li se fališ e si podijelio tvojoj sirotinji prah da nas dočekaju prijateljski, a da međer ti da imaš su čim, umio bi se dobro faliti, zašto u tvoja pisma ja ne viđu ništa ni jednom do nečesove smiješne fale i izmišljenijah. Nego kako gođ pišeš, budi uvjeren, moj dragi prijatelju, da od moje strane niko nikoga ne smije zađesti. A ko dođe da njih napada, to se zna da će se braniti; i budi uvjeren da hoćeš ti kaja da niko nikog u ovi vakat ne bi zadio, no bi sve na rahat sjeđelo.

J. A. Turskom

Cetinje, 18. maja 1844.

Vaše Visokoprevoshoditeljstvo,
milostivi gospodine,

S osobitim udovoljstvijem imao sam čest polučiti Vaš visokopočitajemi list od 21 (9) maja, kojim ste blagovolili uvjedomiti me da se već preduzela diplomatičeska radnja da Turci ostrove Vranjinu i Lesendro, prošle godine od nas prijevarom uzete, očiste. Ja počitujem sebi za dužnost prineti moju najčuvstviteljniju blagodarnost praviteljstvu austrijskomu za to što ono velikodušno uzima učastije u sudbu ovoga naroda i stara se vodvoriti mir i sreću u ove krajeve.

Što se pak tiče moga vladanja na granici sprama Turaka, to Vaše Visokoprevoshoditeljstvo možete uvjeriti cesaro-kraljevski svijetli dvor da ću ja, dokle sam god živ, sveto sljedovati po onoj stazi koju mi ukazuju dva velika i moguća dvora, niti ću se, sohrani Bože, upuštati i u što što bi njima protivno bilo, obače svakome je poznato dobro divlja narav i krvožednost zlih Turaka bosanskijeh i albanaskije sprama hristijana, a najpače sprama Crnogoraca. Više puta ja sam Turke nudio mirom, no jesu li oni to znali uvažiti? Naprotiv toga, oni su to svagda smatrali kao neku slabost s moje strane, premda su se ovog svog prevarnoga mnjenija često sjećali. Oni su svakome zlu bili početak, a počevši jedno zlo, naravno da su mnoga za njim sljedovala, a njima je mir kakogod i nama od potrebe, jer bi mir dao spokojni život ovijema krajevima, u koje bi dosta prilično i trgovina procvjetala. Pa ovo se još može postići ako se ne dopušti da njihova zla ćud održi vrh, to jest ako se ne dopušti da im slobodno bude svako zlo počinjati i produživati u ove strane.

Vaše Visokoprevoshoditeljstvo, izvještavate me da su naredbe paši skadarskome date nabljudavati mir s našom stranom. Također mi je to isto dato na znanje i od strane ruske, no ja viđu ovome objavljeniju sasvijem protivno povedenije rečenoga paše. Otkako sam se god u svoje otečestvo vratio, neprestano je vojska paše skadarskoga gađala topovima i bacala granate s brodova i sa suha na Crnogorce, koji su svoju zemlju rabotali, no nekoliko ih je stotina gotovo svaki dan pucalo do 13 (25) ovoga mjeseca- O ovoj istini uvjeriće Vas cio narod crnogorski, pa i podanici austrijski koji su prelazili u ovu čast Crne Gore i slušali ih. Vojska pašina 6a maja ubila je dva Crnogorca i jednu Crnogorku. Sljedujući volji dva velika dvora, ja nikom od našijeh dao nijesam da se u više zlo s Albanezima upušte, nego sam stroge zapovijedi izdao po granici da niko nema zađesti Turčina. I mogu vas uvjeriti da neće od naše strane Turke niko zađesti, a naravna je stvar, ako Turci uzmu plijen Crnogorcima ili posijeku glavu, pa ih ovi opaze, da će trčati za Turcima i pobiti se s njima đe se uhvate; ili, ako bi Turci skupili poviše vojske da zapale selo Crnogorcima, to se zna da će ga ovi braniti. Dovodeći Vam to do znanja i preporučujući se Vašem i daljem blagovoleniju, s čuvstvima otmjenoga visokopočitanija i predanosti čest imam biti

Vašega Visokoprevoshoditeljstva
milostivoga gospodina
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Gabrijelu Ivačiću

23. juna 1844.

Iz počtenoga Vašega pisma od 30. rims[koga] junija vidim da su neki Bajice uzimali plijen Markovićima iz Maina, no to nijesu bili Bajice već drugi seljani s Cetinja, koje sam ja već tražio i naći ću ih, pa i daću ih kazniti za to njihovo prestuplenije. No to će biti sve zabadava, jer da bi znali da će se najposlije i mušketati, opet će Markovićima uzeti plijen, a može biti, kako čujem, i ubiti koga. Uzrok pak tome ovo je: Neki siromah seljak cetinjski imao je nekoliko koza, pa Marković iz Maina lanih dođe i krijuć oćera mu te koze. Poslijed pak nasoče mu se te koze na istoga Markovića, pa da bi se još bolje o tom uvjerio, pođe u stado Markovića i nađe svekolike svoje plijenjene koze đe im je Marković pokidao uši i rogove polomio. Plijenjeni siromah molio je Markovića da mu onako nagrđene koze vrati i sočbinu plati, kazujući mu da bez toga nema čim svoju siromašku đecu hraniti; no Marković, podrugavši se tijem, niti mu je hotio koze vratiti, ni sočbinu platiti.

Ovo nije stvar od procesa, nego je Crnogorac svoj plijen našao i poznao, pa vratiti mu se ne hoće. O tome sam pisao i Vama, i Vi ste mi izvolili odgovoriti, kako god i Crnogorcu istome obećati, da mu se to namiri, no dosad ne vidim od toga jošt ništa. - Molim Vas pokorno da činite kako Markovići da rečene koze namire, tako i Pobori da namire vola kojeg su Bajicama uzeli; i braća istoga koji ga je uzeo osvjedočili su ovđe pred Senatom da gaje njihov brat uzeo. Kako oni to namire Cetinjanima, ovi nemaju na njih ništa više da traže; ne kćeše li Maine i Pobori namiriti ove plijenove njima, budite uvjereni dogodiće se s toga stvar koja će i Vama i meni dosta glavobolje nanijeti. Zato Vas povtoriteljno molim da biste koliko prije izvolili dati naredbu da se to Cetinjanima namiri, pa i ja ću tad ove lakše snaći i činiti da se vrati Markoviću što su uzeli i da se unaprijed od svake samovoljne osvete ustupe.

Uvjeren budući da će ova pravedna moja molba čas prije ispunjena biti.

Osman-Paši Skopljaku

23. jula 1844.

Primio sam tvoju knjigu od 18. julija ov. god., u koju mi pišeš da su Crnogorci pobili Piraniće i Spičanina. Istina je da su ubili jednoga Piranića, a za Spičana istina nije, nego su Spičani ubili jednoga Crnogorca koji je bio progna g od suda, i ja za to Spičane nimalo ne krivim, jerbo je on to i tražio. A što su ubili Lješnjani Piranića, on, iako im je dužan krv bio, smjeli ga ubiti ne bi da im nijesu tri puta Turci podgorički zapadali i njihova žita štetili i palili i ošćeli njih posjeć. Jednom im je zapada Koristović su 300 druga u Beri, no nije moga od straže posjeć nikoga, nego im je nekoliko žita upalio; drugom Džanović su 60 druga kod mlina sitničkijeh; trećom isti Piranić su 100 Turaka pod Stojanovu Gredu, pa im doša glas iz četvrte da će opet na njih doći da ih plijene ili pobiju i oni pošli četa na gaz od Morače, a ne na Botun, da vide je li istina e će ko put njih prijeći Moraču. Opazili ovi Piraniće đe gaze i metali nekoliko pušakah na njih, i tako čujem da su jednog ubili, a jednoga ranili. Ja odma, kako sam ovo razumio, njih sam dozva na Cetinje i pod kastigu stavio. Nego te pitam kakvu si ti kastigu udario tolikijema zločincima od tvoje strane što su svi od kako se ja i ti prepisujemo prijed zla poradili nego Lješnjani što su ubili ovoga Piranića? Jesu li jednom zapadali Šestani Boljevićima? Opazili su ih. Nijesu im mogli ništa učinjeti. Jesu li drugom isti Šestani posjekli dva moje čojeka? Ti ih doista posla nijesi, ali ti je milo bilo, jerbo im nijesi kastige nikakve dao. Jesu li višerečeni Turci podgorički i zetski tri puta zapadali, kako ti je gorje pokazato, Lješnjanima da ih posijeku i plijene? Posjeći ih nijesu mogli ii plijeniti, nego su im žita neka poštetili i popalili. Jesu li Spužani posjekli Martinića nekriva? Ti svijema ovijema prestupnicima i zlikovcima nikakve kastige dao nijesi. Ja ne mislim da si ih ti nagovarao da to zlo učine, ali ti nije protivno bilo e su ga činili. Ja ću Lješnjane kastigati za ovo jedno koje su, čuvajući sebe, učinili, a ti tvojega nećeš nijednoga. Ja znam čisto da su jošt 10 puta učinili više nego što su učinili. Nego ovo su sve stvari male koje se događaju među svakijema graničarima koji oružje nose, a neka li neće među ovijema krajevima koji su na to odavna navikli: i među njima neka najveći mir bude, svagda će se ponešto ovako događati. Nego viđi šta ti činiš. Ti mitiš Kuče, moje ljude, daješ im aljine svitne, daješ im para, daješ im praha i oružje da mene i svoje praviteljstvo ne poznaju. To se ne čini tajno nego javno. Je li toga igđe u svijet? Ma kod Vas jest. Nego sve to radite najposlije za gore svoje. Da sam ti ja pisa za ovo što činiš, ti bi reka: "Primam carevu raju, nego raja careva caru harače daje, a ne mite se".

Ti si mi prijed u jednu knjigu pisa, pa i ovu sad, moj prijatelju, da se ja na tebe nekome žalim. To bi za mene stvar niska i sramotna bila da se ja na tebe toliko žalim, a svijet ima oči, vidi ko što radi. Ja se na tebe nemam mnogo žaliti, iako si mi na vjeru uzeo ta dva ništava ostrova. Ja da nijesam nastavlenija od mojijeh starijeh primio da sjedim s mirom, s druge strane uklanjajući se uvredu da ne nanesem dvoru carigradskome, i ja bih nešto činio što bih moga za ono što si ti mene učinio; a i ti ovo, ja mislim, lijepo znaš, nego što ti se milo pred Skadranima pofaliti e se na tebe vladika crnogorski žali. Mnogo si ti mene još koješta u pisma vrijeđa, nego mene nije moja učtivost dopuštala da se ja u one nelijepe odgovore puštajem koje su tvoja pisma iskala. Nego ti piši kako hoćeš i radi kako hoćeš, aja doista držaću se temeljito onoga što sam ti i u prva moja pisma pisa, i koji bi god Crnogorac učinio kakvu nepriliku tvojemu čojeku, ne braneći svoje imuće i svoju glavu, od mene će biti žestoko kaštigan, e Turci svaki dan smiju, kojemu je volja, po Crnoj Gori hoditi, kako što nekizi i idu, i ne smije ih od mene niko zađesti. I vjere mi, ako šćenete Vi, kako što ću ja šćeti, o dobru raditi, u našijema će krajevima mir i dobri poredak suštestvovati kako i u ostaloj Evropi.

Drugo nemam nego te prijateljski pozdravljam.

Osman-Paši Skopljaku

30. jula 1844.

Primio sam tvoje prijateljsko pismo od 27i tekućega julija na koje ti sada odgovaram.

Prvo, što kažeš da lisi znava da su Turci podgorički i zetski zapadali Lješnjanima i da ti ja nisam javio. Da sam ti javio e su zapadali, ti bi odgovorio: "Nijesu". Da su koga posjekli, kako što su čekali da posijeku, ti bi odgovorio: "Crnogorci su u krađu ili na kakvu drugu napast Turaka odili". Devetoga maja pisao si mi za dva moja čoeka te su tvoji ljudi posjekli da su moji njima krv dužni bili i da su se po običaju ovije krajeva osvetili, a danas mi pišeš sasvijem drugo, da su u krađu hodili i da su za to poginuli. Ovo se ovako piše, a znaš i ti i ja da ovo ovako nije. Je li ovo rabota sama po sebi smiješna? Ja od kako sam živ, nisam s nikim ovakove prepiske jošt imao.

Ti kažeš da Kuče zvao nijesi, nego da su sami došli, kako vazdašnja raja careva, a ja i to ka i ti znam čisto za vaše intrige koje činite u Kučima da ih mutite s ostalijem našijema plemenima. Ovake intrige nigđe u svijet nisu prilične jednijema ljudma koji sastavljaju praviteljstvo jedne države i koje su niske k njihovima visokijema zvanijama. Nego Kuči su slobodni ka i ostala naša plemena i ja za njih ne zavodim s Vama nikakve prepirke dok biste ih počeli ugnjetavati ili u naša opšta stara prava udarati. Nego sada baš razumjeh da je nekoliko Kuča pohvatano od Vaše regularne vojske, jerbo oni su slobodno tamo hodili kako umirnici s pograničnima Turcima. Nego te molim, moj dragi prijatelju, ako je to istina da su pohvatani, piši neka ih pušte u slobodu, a ja ti se jemčim za njih da oni ne smiju, koliko ni ostali Crnogorci, nikakva nemira na granici činiti.

Što li mi pišeš za pazar u Vranjinu, da ti odonda mir držiš od kako si naredio da se otvori pazar u nju, to nije nikada bilo dosad mjesto od pazara, pa neće ni otsad, ja mislim, a ti i sam znaš isto ka i ja, nego što te ljudi nagovaraju da to pišeš i da se ne makneš iz toga našega ostrova. Oni ljudi te nagovaraju koji su neprijatelji svakoga dobra i mira i vnutrenjega i izvanskoga.

Drugo nemam, nego te prijateljski pozdravljam.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 14. avgusta 1844.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Ne dao Bog da bi ja mogao posumnjati na sveto slovo mojega visokoga pokrovitelja, sirječ da bi ja posumnjao da se Turci neće udaljiti s naše dva Vama izvjesna ostrova, no opet ne mogu propustiti da Vam ovo ne objavim. Turci su preko cijele godine pođešto ukrepljavali na pomenute dva ostrova, ali se to sve činilo kao ispod ruke, no onomad, t. j[est] 9ga tekućega mjeseca, došao je jedan binbaša s nekoliko oficera, a jesu li inženerni neizvjestno mi je. Ele su odma sutradan, t.j[est] 10ga čisla, počeli javno graditi ukrepljenija, na koja 400-500 ljudi već rabotaju, a čujem da će ih još doći toliko; također su im iznova nekolika topa prispjeli i svakoga roda amunicije u izobiliju.

Pod datumom 4ga tekućega avgusta piše mi skadarski paša da će on sve pazare od Albanije sprama Crne Gore zatvoriti, a misli otvoriti pazar u Vranjini. Nego ovo samo je obična klapnja turska, jer tko će mu na pazar tu poći? Oskorbiteljne riječi koje albanski Turci proiznose protivu nas i protivu onoga koji zahtijeva da oni gorjerečene ostrove ostave, blagopristojnost ne dopušta mi opisivati, a nije ni potrebno, jer njih fanatizm, koji ih na svake budalaštine navodi, poznat je svemu svijetu, samo ću nešto da ovđen spomenem za skadarskoga pašu. Jedan dan u prisustviju turskijeh muselima koji su do naše granice, i pred nekijema drugijema turskijema starješinama ovako se izrazio: "Oće Moskov i Nijemac da se vladici povrate ove ade, ali je meni jučer rek'o ingleski konsul: 'Drž, ne vraćaj ih, nego se na njima tvrdi', pa kad tako kaže konsul, naše će, valah, i ostati". Da je ovo paša izgovorio to je cijela istina, a je li njemu to što on kaže rekao konsul engleski, ne znam, niti šta drugo hoću znati do ono što mi kaže oni u kojega je cijela moja vjera i nadežda. Moleći Vas da ove istinite vijesti izvolite soobštiti Vašemu načalstvu, s otmjenim visokopočitanijem i predanosti čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija
milostivoga gospodina
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Simi Milutinoviću

Cetinje, 25. septembra 1844.

Svagda mi jednako dragi gospodine Milutinoviću,
Đe se prsa narodnošću žežu,
Tu s' laskanja modna ne izležu.

Fala ti za svagdašnju tvoju naklonost k ovome tvrdome i krvavome kraju, no srpskome od iskona. Mnogi su Srbi izlepršali na literaturno popriš[t]e, nego gotovo svi oni prebiraju tuđe posle, u tuđe oltare žežu srpski tamjan, klanjaju se i udivljavaju tuđinstvu, a srpsko sve prenebrežu, - srpsko, koje je sjajnije, bez nikakve basnoslovne primjese no mnogijeh drugijeh s njinima basnama. Ti gotovo sam dičiš se sa Srpstvom i Srpstvo s tobom. Šta će ovo reći te Srbi svoje prenebrežu? Ovo je što mi ne imamo jošt blagorodne gordosti narodnje, a ona se imati ne može bez pravoga prosveštenija.

Vidim, kako iz tvojega pisma tako iz pisma od 22a avgusta Nastasije, supruge pokojnoga kneza Nikole Vasojevića, da želi znati đe je i kako je on poginuo. On seje bio uputio s jednijem turskijem uskokom iz Podgorice (koji se je naša s pokojnijem Nikolom u Vasojeviće) da ide put Srbije k svojojzi familji, nego, kako čovek koji gotovo bješe poludio, kako i sami znate, premjeni svoj plan i s puta se blizu granice srpske povrati i opet obrne natrag preko Turske dokle dođe na granicu crnogorsku nasprama fortice spuške u Kosovi Lug. Tebe je i mjesto poznato. Uskok, sprovodnik knežev, koji je zla Crnogorcima činio, ne smjede unutra u Crnu Goru uljesti, zaište na granici od kneza da mu plati obećanu [nagradu] što ga je dovle sprovodio i s njime tumaro dade, no knez, kako ubogi siromah, nije ima šta da mu da. Sprovodnik mu hćedne silom uzeti nešto, a knez ne dopušti. Tu se posvade i upiri sprovodnik puškom i ubije kneza, i otale on uteci. To je bilo 30a maja 1844. god. na dvije ure noći. Ti znaš kakve su naše krajine, koje su gotovo svagda u ratu s Turcima. Krajičnici naši obližnji, kako čuju da puška pukne, tako ih se 10 sleti k onome mjestu, pomisle da Turci koga na krajinu ubiju i, za njihovo udivljenje, nađu čoveka u prljave turske haljinetine i pomisle daje Turčin i šćednu mu glavu posjeći, no kad vide da glava nije obrivana nego ošišana, ne usude se posjeći ga, počnu iskraj njega vikati: ko ga ubi, i zašto, i ko je ubijen? Posle im se javi uskok ispod same fortice spuške i na vjeru se sastane s nekima od našijeh i kaže im ko ga je ubio i rašta. Ovaj bijedni i sožaljenja dostojni siromah bude ukopat u Zagaraču, a ono siromaškoga prtljaga što je njegovo bilo i konjina te nevaljala ostane pod ruke od suda, ko se prvi javi od strane njegove supruge da mu se predade. Strogi je ispit učinjen sudejskijem načinom nad onijem selom blizu kojega je on poginuo, nekoliko je seljana u tavnicu bilo pozatvoreno, no, kada seje stvar razviđela kako je, odpuštili su se.

Ubica je onaj isti veče uteka natrag u Tursku. Ime mu je Gigoje Vukotin, familijom Božović. On je srednjega stasa, nažute kose, koji ima oko 26 god[ina] tek što mu je počela nausnica probijati. Može biti da je ta isti ubica koji je raskaziva suprugi pokojnoga Nikole njegovu smrt, jerbo nam nitko ne kaže daje u ove obližnje gradove turske.

Ovo je odgovor na tvoje prijatno pismo od 24a avgusta o.g.

Drugo ti nemam pisati do što te molim da preporučiš pokroviteljstvu svijetloga knjaza i njegovu praviteljstvu naš narod koji se iseljava iz Crne Gore u Srbiju, da budu kako braća Srbi primljeni i da ih blagovole naseliti po onijema mjestima koja su fizičeski i klimatom prilična njinome otečestvu.

Pozdravljajući te ljubezno, tvoju gospođu i tvojega Dragutina sina, ostajem

Tvoj
nepremjeni počitatelj
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Petru Peroviću-Cuci

1844(?)

Mnogo mi je drago bilo vidjeti iz pisma g-na Živkovića da si zdravo i da se dobro učiš. Ova prijatna novina mene tješi kako god i sve one koji imaju učastije u tvojoj sudbi. Moja je želja da se dobro učiš i da budeš dobroga povedenija, pa ako opravdaš to moje želanije i ime Černogorca, ti ćeš mi drag biti kako rodni sin. Od ove dvije jedine stvari zavisi tvoje sčastije, jer čovjeku naučenu i dobroga povedenija svi su pametni ljudi na svijetu družina i braća. Ako li, sohrani Bože, ne budeš učiti i povedenije dobro imati, ti se nikad na moje oči nećeš smjeti pokazati, i ja bih mnogo radiji bio da te i nije na ovom svijetu, no da naneseš meni, tvojoj familiji i Černoj Gori stid. Spomeni se dobro da si ti od onoga plemena gorskoga koje se svagda otličava[lo] svojim mužestvom od k[ad] su Turci u Evro[pu] došli i koje se u pjesnama srpskijema toliko... slavi treba... ove... blago... smatraš,... duša svakojega... Černogorca... tvojega plemena ..a ... dnom smrću... ostale je... slavna smrt u sraženijama protivu vragov otečestva. Ova trudna i krvava pozorišta porođena su sva blagorodnom gordošću. Ovo nijesu basnoslovija i Šparta grečeska, no je ovo istina Šparta slavenska. Imajući sve ovo pred očima, pazi dobro na blagorodno povedenije i na nauke. Svaki je čovjek pričina svojega sčastija i nesčastija.

Kako vakancija ispane, prijeđi u pažeski korpus, gdje teje ugodno bilo premjestiti mojemu visokomu pokrovitelju.

Ovamo su ti svi zdravo koje poznaješ. - Pozdravi mi g-na Živkovića, kojemu sam veoma obvezan. - Tako isto kaži Davidoviću da su mu svi doma zdravo, i ovo mu pismo tvoje pokaži neka i njemu služi za pravilo.

 

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 2. aprila 1845.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Već od dugoga vremena ne pišem Vam pišta o pograničnijema s nama Turcima. Već su prošla dva-tri mjeseca od kako napadenija nijesu činili nigđe na naš kraj, a za česove male njihove zađevice i ne stoji da se piše. No evo nekoliko vremena da se politika turska k nama sasvijem izmijenila. Turci sad obećavaju Crnogorcima korete (t. je[st] fermene) i džamadane svitne, zlatom, srebrom ili svilenijema gajtanima ukrašene, fine fesove i svakogodišnju nagradu pored haljina u novcu s tijem uslovijem da Crnogorci budu nepokorni svojemu praviteljstvu i da siju sjeme razdora po Crnoj Gori. Pa štoviše neće Turci da pušte oku žita ili soli na turskijema pazarima kupiti onijema Crnogorcima koji su lo dva i tri konaka hoda udaljeni od pazara crnogorskijeh i austrijskijeh, što ti Crnogorci neće primiti darove i obećati im se da će protivni biti svojemu praviteljstvu. Već onijeh najkrajnijeh Crnogoracah ts su do Arbanije iz Nahije Kučke stotina ili dvije primili su višerečene darove, no nijesu ih primili ni iz kakvoga drugoga uzroka nego da im je naručnije i svobodnije pazarivati i stada do krjepostih turskih pasti.

Paša skadarski črez svoje muselime dao je od strane svojega praviteljstva javno proglasiti po gradovima, s Crnom Gorom graničećijema, da koji god Crnogorac hoće biti protivan svojemu praviteljstvu neka ide da primi od njega darove, koji se sostoji u aljinama svitnima, bogato ukrašenijema, u finijema fesovima, u žitu i u parama, a vrstnijima ljudma i u puškama srebrnijema, i obećava da će im se ta nagrada svake godine povtoravati makar se Crnogoraca i na hiljade pojavilo. Istina da se ja tome svemu rugam i u ovijema sadašnjijema obstojateljstvima čudim, ali opet postavljam sebi za dužnost soobštiti Vam, moleći Vas da izvolite dovesti do znanja Vašem načaljstvu kakva gadna i podla orudija politika turskoga praviteljstva upotrebljava protivu nas. Tako isto molim Vaše Visokoblagorodije da i ovo soobštite kako je jošt pre nekoliko dana nanovo potkrijepljena Vranjina su nekolika topa i s nekoliko džebhane i vojske. - Osman-paša, koji evo od nekoliko vremena laska se sa mnom, piše mi za ovo da se ne čudim što on pridaje potkrjepljenija Vranjini, jerbo, veli, da je čuo đoja da sam ja skupio vojsku da udarim na Vranjinu, ali on toga glasa nije čuo, niti ga je mogao čuti, nego samo lažama prikriva svoje planove, zašto ja, da mi je samu ostavi prije nego što bih rješenije od mojega visokoga pokrovitelja imao, ja ne bih jednoga mojega čovjeka u nju pustio.

S otmjenim visokopočitanijem i predanosti čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija
milostivoga gospodina
pokornjejši sluga vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ, s.r.

 

Vasiliju Beraru

Cetinje, 12. aprila 1845.

G-nu Direktoru Tipografije Knjažestva srpskoga.

Po oddužega vremena dao sam kupiti po Crnoj Gori naše narodne pjesne i već ih dobro čislo imam u rukopisu, kojima sam dodao i od pečatanih one o Karađorđiju. Ja sam namjeravao ove pjesne dati pečatati u Lajpcigu, gdje bi po mojoj želji mogle izići u velikoljepnom izdaniju; no počem sad tamo polazi g-n Vuković, vručitelj ovoga pisma, a znajući pak da tamošnja tipografija prevashodi sve ostale u kojima se što dosad srpskoga pečatalo i da ima dobre korektore, pa zato i šiljem iste pjesne u rukopisu Vama, učtivo moleći Vas da biste izvolili dati ih pečatati u 8° velikom na velin papiru i ukrasiti ih obrazom besmrtnog Karađorđija.

Rado bih da to djelo ugleda svijet koliko pre i što krasnije može biti, i nadam se da će ono iz te tipografije takovo izaći da će se moći usporediti s najljepšima današnjima evropejskima izdanijama.

Ako bi se tamo našao kakav izdavatelj, koji bi o svom trošku htjeo pečatati te pjesne, to bi mi milo bilo i kupio bih ja za mene 100 komada; ne bude li toga, a ono neka se pečataju o mom trošku koji će Vam biti plaćen sredstvom g-na Vase Vasiljevića, zemunskoga trgovca, pa kad budu gotove, izvolite meni poslati 200 ekzemplara, a što će se činiti s ostalijema ekzemplarima, o tome ćete se razgovoriti s predpomenutijem g-m Vukovićem, koji će i usmeno imati čest preporučiti Vam za krasotu izdanija.

Na kraju rukopisa u oglavljeniju stavljene su pjesne u red, i po ovom redu, molim pokorno, blagovolite dati naredbu da se i pjesne jedna za drugom pečataju.

Izjavljujući Vam čuvstvovanija mojega otmjenoga visokopočitanija, čast imam biti

Vaš pokornjejši sluga
vladika crnogorski

Paunu Jankoviću

Cetinje, 12. aprila 1845.

Visokorodni gospodine,

Koliko mi je god moguće bilo, toliko sam se trudio, pa i sad neprestano trudim se, kako bih malo po malo rasprostranio među ovim narodom obrazovanije i na taj konec zaveo sam zasad male, a po vremenu nastojaću osnovati i više škole, jer sam uvjeren da su one najpouzdanije sredstvo kojim jedan narod do obrazovanija i prosvještenija, sljedovateljno do prave sreće doći može. A da bih koliko pre tu poželjnu metu dokučio, zablagorasudio sam pošiljati za granicu katkad po nekolika mladića na nauku. No gdje bi crnogorska mladež mogla lakše polučiti obrazovanija uma i srca, a da ne izgubi nimalo od svoje dične narodnosti, ako ne u Srbiji, gdje se i sve nauke na našem jeziku predaju? Pa zato i šiljem sad tamo dvoje djece crnogorske, a Vas molim da se postarate ishodatajstvovati od Njegove svjetlosti knjaza srpskoga dozvolenije da ista djeca zapisana budu u čislo učenika u jednome od tamošnjih učilišta.

Pitajući sebe nadeždom da će moja molba doista biti uvažena, s otmjenim visokopočitanijem čest imam biti

Vašega Visokorodija
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

Simi Milutinoviću

Cetinje, 12. aprila 1845.

Predragi Milutinoviću, buli mi zdrav i veseo!

Između ostalijeh Crnogoraca koji sad za Srbiju kreću nalaze se i dva mlada Crnogorca koje šiljem tamo na nauke i od kojih jedan je sin serdara Andrije Perovića iz Cuca, a drugi je unuk protopopa Andrije Pejovića s Ceklina. Čim tamo ako Bog da zdravo dođu, oni će se tebi javiti, a da ti ih preporučujem mnogo, ne čini mi se da je ta nužda, jer dosta će biti preporučeni kad ti kažem da su mi dobro mili i da bih rad viđeti ih po vremenu ovđe naučenima i obrazovanima, tako da Crnoj Gori budu na polzu, a Srbiji, gdje su se učili, na diku.

Zbogom, dragi Milutinoviću,
eto tebe Cuca samovoljni
što do Boga ne znade nikoga,
al' nek pozna i predrago Srpstvo.

Tvoj i tvojijeh počitatelj iskreni
vladika P. P. NJEGOŠ

Priloženo ovdje pismo izvolite predati g-nu P. Jankoviću, pa sa đecom kako visočajše rješenije oglasi.

Simi Milutinoviću

Cetinje, 24. juna 1845.

Ljubezni moj gospodine Milutinoviću,
budi mi zdrav i veseo!

U današnjem svijetu i naraštaju gotovo su posvuda družestvena pravila preobukla se u vidu laskanja, čista družestvenost prerodila se u nekakve fasone pune hladnoga smijeha, koji se kažu poreklom iz Pariža; ali ovo je, ja mislim, opšta pjeva visokoga prosvještenija. Ove i ovome podobne stvari ne dopuštaju bez nužde dan današnji nikoga čim obremenjavati, no ja mislim da među tobom takvijem i tvojijem vospitanikom, koji ti ovo piše, ima nešto i drugo koje blista svetijem pravilom iskreno srdečnoga ljudskoga društva. Evo k čemu vodi ovo, da ne zamećem: pošiljem ti moje malo djelce Luču mikrokozma, mnom sastavljenu četiri prve neđelje prošloga častnoga i velikoga posta- Ovijem te djelcem utvrđujem i molim da mi ga daš napečatati u tamošnju divnu pečatnju, da mi izvoliš korektorom istoga biti, na lijepu kartu da se pečata, da ga u početku ukrasiš kakvim visokim idealnim vignjetom. Nek bude u oktavu pečatano, po dvadeset stihova na svakojemu obrazu; egzemplarah nek se napečata 300 ili koliko ti drago. Troškove za pečatnju, ako mož sam dati dok ti ih pošljem, dobro; ako li ti opstojateljstva ne dopuštaju samome ih dati, a ti se obrati gospodinu Vasu Vasiljeviću, velikokupcu zemunskome, da ih za mene položi, i kako mi objaviš koliko je, poslaću mu ih preko Trijesta.

Mravi, pozvati na biće tvorcem, sastavljaju svoja iskustvena mravišta, i pčele velikoljepne svoje palate. I ja, kako tvar umna stvoritelja, treba soglasiju opštem da podražavam.

Unaprijed ti za sve hvala i čisti pozdrav od tvojega priznateljnoga vospitanika.

V[ladika] c[rnogorski]

P. P. NJEGOŠ

Simi Milutinoviću

Cetinje, 10. jule 1845.

Ljubezni Simo, zdravstvuj sa svijema tvojijema!

Primio sam tvoje drago pismo od 19. prošastoga junija. Međer si ti zaboravio kršno naše stanje i položenije teke išteš novaca na zajam onđe đe ih nikada bilo nije i đe im se suhe i prazne gore, i kad ih se štogod dobije, ne daju ni obratiti. Ti išteš novaca u zajam za tvoju pivaru, a ja bi ih sutra iska u zajam da imam đe za hiljadu neophodimosti narodnijeh. Ja sam se do danas pitao slatkom mišlju da si se ti na taj konat koliko gođ uspokojio, a koliko je moju dušu danas uznemirilo kada sam razumio kritičesko položenije tvojih familijarnih stvarih. Ja bih ti nešto i pomogao po slabom mogućstvu mome u otnošeniju toga, ali moja bi pomoć malena bila spram tvojega iskanja, i unaprijed ona zavisi od tebe ako bi ti mogla štogođ popraviti tvoje stanje familijarno. Vospitanik je svojemu učitelju mnogo dužan, nego je doista i priznateljnome vospitaniku veoma teško kad ne može sasvim udovletvoriti želji svojega učitelja.

Vpročem drago te pozdravljajući, ostajem

Tvoj počitatelj i sluga
v[ladika]

P. P. NJEGOŠ

Simi Milutinoviću

Cetinje, 19. avgusta 1845.

Mnogopočitajemi moj gospodine Milutinoviću,

Eto Vama od Vašega učenika na dar 200 f., petite ambassade, petite table.

Luču mikrokozma izvolite dati pečatati 500 komata i za ovo izvolite uzeti od g. V. Vasiljevića f. 88. Pošto se napečata, izvolite mi poslati 100 egzemplara, a ono 4001 -nu Vozareviću, ako može neka ih proda. Ako li se ne mogu prodati, a ono neka raspolaže s njima kako oće, makar će ih na žertvu mišima i moljcima dati. Samo udostojite se Vi biti korektorom toga djelca, jer ja mislim da me Vi ponajbolje razumijete.

Zbogom ostaj i budi zdravo! Pozdravi mi tvoje i to dvoje đečice, i prigovori im katkad da uče i da budu dobroga povedenija.

Tvoj vospitanik
V[ladika]

P. P. NJEGOŠ

Osman-Paši Skopljaku

Cetinje, 22. avgusta 1845.

Od nas Petra Petrovića Njegoša, vladike crnogorskoga i brdskoga i kavalijera cara ruskoga, Miri Miran Osman Mashar-paši, zabitu skadarskomu i od Arbanije, prijateljski pozdrav.

Vidim što mi pišeš u tvoje pismo od 18. avgusta, u koje govoriš da niko nije na tvoju vjeru poginuo, nego da Crnogorci jedan drugoga biju i da bježe po svijetu kako što i Arbanasi čine. I pišeš mi da ti kažem kojega su tvoji ljudi izgubili. Ti znaš ka i ja, a i ja ću ti kazati. Prvo, jesu li Šestani dva Godinjanina ubili? Drugo, jesu li Arbanasi od sela Ota dva Ivanovića, jednoga popa kojega sam baš ja zapopio, a jednoga mirskoga, ubili i plijenili? Treće, je li Mustafagić podmitio te je poginuo Ljutica? Četvrto, nijesu li od strane turske poslati uskoci Bjelice te su ubili dva Limljanina, a ovi su Bjelice i sad u Tvoj pašaluk. Peto, za Klisića iz Limljanah i za Martinovića iz Katunske nahije, koji je isto tako od uskoka iz Turske ubijen, jošt se pozdravo ne zna je li go bilo turskijem nagovorom. Ovo je sve ovako, a ti možeš reći: "To nije ništa bilo, niti da se od ovijeh ljudih ni rađa nije nijedan".

Što kažeš da si dva konsula ii ta je li koji Crnogorac poginuo, to je smiješno pitanje, a može biti da si ih i pita, nego ti, kako mi kažuju ovi te do tebe dolaze, jedan način govora s konsulima držiš, a drugojačije s onijema te ih darivaš da mutnju čine po granici. Valja da nećeš zboriti konsulima kako što zboriš nekijema mojijema graničarima ako mi ne lažu, to jest da svi kraljevi Turcima plaćaju harač. Doista, ovo nećeš konsulima zboriti, ali ja, pravo reći, sasvijem i ne vjerujem da im zboriš što mi kažu, nego te samo molim kako prijatelja poćeraj ove ubijalice iz tvog pašaluka, kako ona tri Bjelice koji su u Sušan., tako i Vujačića te je u Bar, da ne pričine česovu mutnju na granici.

Što ti se žali Turčin poljski da mu Lješnjani nekakvu zemlju pritiskaju u Bare, budi uvjeren da su to stare stvari i da on teke što ti dosađuje, jerbo sam ja žestoku zapovijest dao Lješnjanima da ne smiju ni jedan krok tuđega uzeti, nego samo da drže ono što su odavnoga vremena držali i što su u rat držali. I budi uvjeren istinito, ja na to svekoliko gledam i oni ne smiju u tvojega čojeka nikakvu rabotu dirnut. Nemoj ni ti, Osman-pašo, slušati ove zlobne Arbanase da požižu u tebe nenavist protivu Crnogoracah. Arbanasi su narod sasvijem drugi, iako su sada pod tvojom zapovijesti, a ti si s nama jedinoplemenik, iako su različita vjeroispovjedanija. I ti se možeš ponositi dičnom svobodom crnogorskom, ako ne u ove divlje ćoškove, a ono barem pred velikijem i prosvještenijem svijetom, jer su s tobom jedne krvi i jednoga plemena.

Drugo nemam nego te prijateljski pozdravljam i u tvoje ja čisto prijateljstvo ne sumnjam, i da si zdravo.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 8. oktobra 1845.

Vaše Visokoblagorodije,

Mnogo Vam zahvaljujem za cigarodjelatelja Luku Džordži. On je već tri dana naše mladiće naučio da cigare savijaju posredstveno. Ja se nadam u Vaše družesko raspoloženije k mene da ću Vam naskoro zahvaliti i na dagerotipca. Za ljubav koju mi pokazujete, nemam Vam su čim povratiti nako praznom zahvalom. Da izvolite narediti da i ja Vas što poslužim, su čim će Ve poslužiti jedan čovjek koji je na kraju obrazovanoga mira i koji se očama pred vratima edemskijema, mučenik dva protivna uragana, azijatskoga i evropejskoga, t. je[st] uraganima prosvještenija i gluposti? Duža ovakva razmišljenija bačaju me u duboko uninije, kako što bi i Vas u dosadu. Radi toga ih i izbježavam.

Pozdravljajući Vas drago i Vašega naprednoga Vladimira i cijelu blagorodnu familiju,

Vaš srdačni počitatelj i pokorni sluga
vladika crnogorski

Ali-Paši Rizvanbegoviću

15. oktobra 1845.

Jedna stvar od davnoga vremena nečuvena dogodila se ove godine u Korita. Hasan-aga Dizdarević iz Koritah i tvoj kavaz Hasan Odžić iz Nikšićah dođu kući Pera Šapurića, Korićanina, kuću mu poharaju, za dvjesta cekina imuća iz kuće ponesu, sina mu od mjeseca dana bace u Neretvu i utope, ženu mu uzmu i na silu poturče. Ovakvoga nečuvenoga bezakonija odavno bilo nije. Raja hercegovačka jesu vjerni podanici carski, na amanet tebi dati od Boga i od cara. Ti si vazda bio sirotinjeka majka i nijesi dopuštavao do sada divljijema i bezbožnijema jaramazima da pršte raju u tvoju državu. Ovo zlo djelo nijesu zli ljudi dopustili da ti razumiješ, nego se nadam, kada ga razumiješ, da ćeš učiniti s onijema zlikovcima kako zakoni božji i carski vele.

 

Osman-Paši Skopljaku

1845. (?)

Od nas Petra Petrovića, vladike crnogorskoga i brckoga i kavaljera cara ruskoga, Miri Miranu Osman Mashar-pašiSkopljaku,zabitu skadarskome i od Arbanije, dragi i prijateljski pozdrav.

Veoma ti zafaljam na tvoje lijepo prijateljstvo koje pokazuješ k mene kako k tvojemu istinitomu prijatelju i patriotu. Tako ti isto zafaljam na tvoj srdačni i krasni dar od 22 fesa koje si meni posla, ja to nikada ni od koga nisam gleda, ali kako od mojega jedinozemca dobro mije doša i veoma mi je ovi spomen prijateljski drag. Ako Bog da moglo bi biti da moje i tvoje prijateljstvo bude sretnje za ove mučne i divlje krajeve.

Drugo nemam nego te drago pozdravljam i svakoga ko ti je srcu drag, i na tvoje se prijateljstvo oslanjam kako na samoga sebe.

I da si mi zdravo i veselo.

Teodoru Tirki

Cetinje, 15. januara 1846.

Ja pamtim dobro što smo mi govorili u Beč o poeziji i o oružju. Vi ste veliki ljubitelj staroga oružja, i ja sam se starao štogođ za Vas naći, kako za svojega prijatelja, i baš nađoh jedan komad koji je za Vas - veliki mač Muse kapetana, slavnoga vojvode Skenderbegova. Njega Vi pošiljem. Istinito su me i tvrdo uvjerili daje višerečenoga staroga viteza ovaj mač, kojega je poslijed neki aga turski pod svojijem potpisom prisvojio kada mu je nešto oko nožnica opravljao. Milo mi je da je ovakva znatna stvar ispala mi za rukom da je Vama na dar pošaljem.

Prijateljski Vas pozdravljajući jesam

Vaš
pokorni sluga
vladika crnogorski

Jeremiji M. Gagiću

10. februara 1846.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Čudo mi je otkud je tolika sumnja kod ministerstva da ja na što drugo ne trošim pare koje su date na pokupku žita i zavedenije magazina. Nikada ja zloupotrebljenije neću učiniti od velikodušija mojega visokoga pokrovitelja, niti ću se ja nikada pred njim dvostruk pokazati. Moja će istina u čistoti i u nevinosti pred obožajemim monarhom svagda se pokazati.

Već sam nekoliko puta Vama pisao, pa i sada pišem, moleći Vas da uvjerite Vaše načalstvo da dostojinstvo 10 hiljada četvrti žita vsemilostivjejše meni na ustrojenije magazina darovanih, ni na što se drugo upotrebiti neće do na taj predmet. Što želite imati opisanije magazina, evo ga: u Crnicu su dvije kuće seoske na taj predmet uzete; u Riječku nahiju isto tako dvije kuće i ograđeni dva košara da se žito u klasovima ostavlja; na Cetinje jedan magazin pogolem; u Bjelopavliće i u Pipere jedan magazin i nekoliko košara za klas jerbo u nas, kako Vi je izvjesno, malo je koga drugoga žita do kukuruza. Viša je čast ovoga napunjena bila žitom u zrnu i klasovima, ali u ove dvije-tri godine nerodne narod ga je raznio, samo u Bjelopavliće što se nalazi u zrnima do 600 četvrti ruskijeh. Ja isto tako, kako Vi je izvjesno, svake godine kupujem žito u Boku i u Tursku te ga razdajem najjevtinijom cijenom u priček narodu, kako što ću i ove godine to isto, a gotovo svake godine opet po nekolike hiljade stara daju trgovci iz Boke na moj kredit najmanjom cijenom što se može, te se razdaje narodu. Vi znate našu krajnju nuždu. Cijeli je narod počuvstvova blagodjejanije velikodušnoga monarha. Vpročem, ako ministerstvo ikakve sumnje u pogled ovoga polaže, neka izvoli kada hoće opraviti svojega činovnika da se na mjesto o istini uvjeri.

Ovijem odgovarajući na počteno Vaše pismo od 7/19. febr. ą 16, s otmjenim visokopočitanijem i uvaženijem čast imam biti

Vašega Visokoblagorodija
milostivoga gospodina
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

26. marta 1846.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Mnogopočitajemo Vaše nismo od 18. marta, ą 21, i pri onom kopiju s otnošenija k Vami grafa Medema od 5a istoga, ą 152, imao sam čest polučiti.

Ja cijenim i uvažavam blagodjsteljno popečenije o Crnoj Gori ministerstva visokoga mojega pokrovitelja; njihovima blagijema i umnijema sovjetima ja ću svagda i u svašto sljedovati koliko mi moje male sile dozvoljavaju.

Što se tiče obećanja Rašid-pašina, ono će biti ničtožno ka i sva dosadašnja obećanja turska. Turčin se dobar pokazuje sprama evropejskih silah, a sprama nas su Turci oni isti koji su bili u 17m vijeku. Ja, od kako sam bio u Beču pa doklegod u neki način stave naš vopros i turski, kako što su mi obećali da će, gotov sam u svako doba otvjet dati u tečeniju tog vremena za povedenije moje sprama Turakah. Što se pak tiče povedenija turskoga, i to će se znati, jerbo da Vi stanem sve točno opisivati bespolezno bi bilo, i može biti da bi mi se s neke strane i zamjerilo, samo ću Vi napomenuti štogod važnije.

Prvo, paša skutarski ima od svog praviteljstva potajni nalog da može od praviteljstvenih novacah do hiljadu ćesah trošiti na mutnje crnogorske međusobne. Drugo, ako bi sela crnogorska koja su po granici turskoj kakvu raspru imala jedno protivu drugoga, on jednijema šilje džebane na dar koliko god hoće, a također im daje i obećaje darove u odijelu od svite, u žito, u oružje, i u pare, koji mu reče da će međusobni nemir učiniti ili ga učini. Vpročem treba znati da se ovo događa u Kučkoj nahiji, koja je od nas udaljena, pa i to u onijema selima ove nahije koja su po granici turskoj. Treće, već sam Vi pisao da su mi u ruke došli do 10 barjaka turskijeh, koje je praviteljstvo tursko dalo nekijema Crnogorcima iz Kučah radi pobune međusobne. Glupost i niskost ovoga povedenija turskoga Vi ćete lako ocijeniti, kako bi i svaki česni i blagorazumni Evropejac.

O ovom objavljujući Vama, molim Vas da i Vi o tom dovedete do znanja Vašemu načalstvu i da ga uvjerite od moje strane da se ja ni u što puštavati neću što bi njemu neprijatno bilo.

S otmjenim visokopočitanijem i uvaženijem čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija,
milostivoga gospodina
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Eduardu Griju

5. maja 1846.

Vaš počitajemi list od 14. maja rim. ispravno sam primio, u kojemu mi pišete za žabe Luke Gregovića da ih nijesu dali pronijeti Crničani preko svoje nahije. Meni je ovo njihovo saprotivljenje nepovoljno bilo jerbo je pričinilo štetu kako trgovcima, tako i onijema koji bi zadobili svoju ćiriju. Ništa drugo tom prenosu žaba prepjatstvovalo nije dojedno glupo narodnje predrasuždenije (pergiudizio), počem misli da iza prenosa žaba preo ma kakve zemlje sljeduju gladne godine. Vi znate što su narodi prosti u podobnima stvarima. Ja sam, da sam se nagnao na crničkome pazaru, ne bih mogao ništa sadjejstvovati protiv ovog glupog mnjenija. Taj dan među Crničanima malo nije bilo međusobno krvoprolitije i da su krenuli zaostavše žabe da javno ćeraju, bez velike se smutnje i njihova zla ne bi prošlo. Ovo je uzrok kojijem su žabe zaustavljene da ne idu preko Crnice, kojemu ćete Vi lako u trag stati.

Što se tiče svake druge trgovine koje se može naći na crnogorske pazare, austrijskima je podanicima slobodno hoditi i kupovati bez nikakve dacije i bez nikakva pitanja kuda i zašto idu, kao i u svoju kuću. Vama je ovo sve dobro poznato, a meni je isto tako poznato bijedno crnogorsko trgovanje na pazaru kotorskome, koje je svakoga dana sve gore i daže evo nekoliko vremena dokažuju mi da im je Kotor sasvijem zatvoren kao neprijateljima austrijskima, premda oni niti su kad bili neprijatelji austrijski niti će biti. Ja sam se u sadašnje stanje stvarih veoma tome začudio no to je, može biti, osobni nalog koji ste Vi od svojega dvora primili od kako ste došli na upravljanje te provincije.

Ovom prilikom izjavljujući Vam moje otmjeno visokopočitanije.

Eduardu Griju

17. maja 1846.

Što me izvolite pitati Vašijem počtenijem listom od 23. maja bi li mogao Luka Gregović povratiti natrag žabe da ih u lađe vozi put Kašćela, Gregovića i njegovu družinu cijeli je narod molio da žabe bez nikakve žalosti natrag voze i ne da bi mu ko prepjatstvovao, nego je od svega pazara moljen bio da ih povrate, nego se on s družinom nije htio na povratak soglasiti, a narod mu ih ne dopušti iz glupoga predrasuždenija preneti. I tako žabe ostanu u neku kuću na Vir, tu zatraju i budu po riječi iste kompanije puštene u crničko polje za osvetu i na pakost Crničanima rašta ih nijesu preko sebe puštili da prenesene budu. Ovo velje količestvo žabah učiniće veliku štetu usjevima crničkomu polju, nego, kako je da je, ovi vraži posao može mu biti; rečeni Gregović i njegova družina, ako će žabe iznova kupit da ih voze natrag, može im biti. Ja ću dati nužno raspoloženije da im u to prepjatstvija ne bude, samo me izvjestite kad će poć da ih kupe da ja nekoga tamo pošljem da se na Vir nalazi.

Simi Milutinoviću

Cetinje, 30. maja 1846.

Predragi moj Simo,

Pošto sam u tvom pismu od 17. noemvr[ija] pr. god. pročitao opis vignjeta za Luču mikrokozma, odgovorio sam ti 23. dek. iste godine da na moj račun zaišteš od g-na Vasilija Vasiljevića f. 55, pa da s njima isplatiš u Pešti naručeni vignjet, i držim da ćeš biti tako učinio.

Ja sam se nadao, a po tvome obećanju, da će Luča iz pečatnje izaći jošt u početku ove godine, no evo brzo i po godine preko roka, a nje, barem ovamo, jošt nema. Vpročem, može biti da je ona i davno štampana, pa ja jošt ne znam. A može biti da ti poslovi tvoje dužnosti ne dopuštaju oko nje u pečatnji nastojati, pa da leži i sad u rukopisu. No bilo jedno ili drugo, za čudo mi je kako mi u toliko vremena ne javi što za nju. Dakle, ako je štampana, pošlji mi 100 egzemplara na Trijest preko g-na Mihaila Vučetića. Ako li jošt čama u rukopisu, a ono predaj je g-nu inšpektoru tamošnje tipografije s molbom od moje strane da je on dade štampati, a ti mu za pečatanje i za vignjet trošak plati.

Ne primi ovo za potrk k vrhu magičeske gore, nego za opštu slabost ljudsku; želanije, i po višoj časti budalasto, neograničeno vlada u čovjeka.

Zbogom, i kaži mi kako ste tamo, znaš nije krv voda.

Tvoj svagdašnji počitatelj

V. P. P. NJEGOŠ

 

Petru Peroviću-Cuci

Cetinje, 4. juna 1846.

Ljubezni sestriću,

Primio sam tvoje pismo onomadne, -t[o] je[st] 1ga junija, na kojemu si zaboravio staviti čislo mjeseca i godine, a tako isto ne spominješ u kojem se korpusu nalaziš. Ovo tvoje nebreženije ja ne mogu postići od šta proizlazi, tako isto tvoja praznoslovija u pismo veoma su me začudila. Ove, istina, male stvari, ali su na mene čudnovato djejstvije učinile. Trebalo bi, kada meni pišeš (a i svakome drugomu) da svaku točnost strogo nabljudavaš i da mi o svijema predmetima koje učiš soobštiš i da mi poosob o svakojemu kažeš kakav si uspeh u kojemu učinio. Učilišta su vozdvignuta da se ostre umovi ljudski a ljudima koji su njima posvećeni nije svobodno da budalaju. Pribavljam ti jošt 20 dukata u pomoć tvojega sodržanija i pisao sam u Beč. g. Tirki da ti što prije dostavi dukata 50, od kojih tebi sljeduje 40, a ostalih 10 predaj Davidoviću. I ako želiš ljubav od mene zaslužiti, uči dobro. Spomeni se da ćeš poslije nekolike godine davati račun što si naučio. Nekolike su godine mala stvar. Sve što ide već je na prag od kuće došlo. Nemoj ime crnogorsko posramiti među mladijem naraštajem jedino plemenika.

Kada primiš ovo pismo, odma mi odgovori na nj i javi mi u kome si korpusu. Za ovamo ne staraj ništa. Svi su ti zdravo koje rado imaš. Svi za tebe željno pitaju i pozdravljaju te kako i ja.

Tvoj ujak

Vincencu Balarinu

9. juna 1846.

Vidim iz Vašega uvažajemog lista od 6/18. ovog mjeseca da je data svoboda zatočenijema Crnogorcima protivu svakojega prava narodnjega u tavnicu skadarsku, i taj mi je Vaš glas prijatan. - Turci su i danas neprijatelji hristijanski kako što su bili u četrnaestom vijeku, samo da mogu; oni da su mogli skriti od državah hristjanskijeh, te bi to nekoliko Crnogoracah, kako su ih uhvatili, isjekli; oni su sve oni isti zli i besčelovječni varvari, iako se u lažavoj maski pred Evropejcima pokazuju. Vi ih dobro poznajete kako ono prozorljivo lice koje se od dužega vremena među njima bavi, pa zato nije potreba da ih Vama duže karakteriziram.

Vašu neusipnu djejateljnost i čelovjekoljubivo sostradanije, koje ste k pomenutijema zatočenijema pokazali, ja duševno čuvstvujem. Ono je pohvala dostojna i punu blagodarnost zaslužuje. Ovi pohvalni Vam podvig odzvaće se i pred prestolom Vašega premilostivoga, a nama svagda blagonaklonjenoga imperatora. Moja bi blagodarnost k Vama onda ispunjena bila kada bi za ovo pohvaljeno djelo k stradajućima po mjeri Vašijeh zaslugah vidio Vas nagrađena. -

Vpročem s čuvstvima srdečne moje blagodarnosti prebivam.

 

J. A. Turskom

Vaše Visokoprevashoditeljstvo,
milostivi gospodine,

Mislim da Vam nije neizvjestan protivu svakojega narodnoga prava besčelovječni i zlobni postupak serasker Rašid-paše sprama 85 Crnogoraca, a tako isto i sprama nekoliko podanika austrijskih. No ovijema bude odma data svoboda, a nad Crnogorcima, zatvorenima u poganu tamnicu skadarsku, obnaruži se ona zloba kojom su svagda Turci napojeni protivu ovog naroda. Da Turci nijesu prinuđeni pokazivati se u prijevarnoj maski obrazovanija pred prosvještenima silama evropejskima, oni bi postupili s pomenutima Crnogorcima u Albaniji gotovo onako kao što se s bijelima ljudima postupa na ostrvima Zelandije.

Rečeni nevini Crnogorci stradajući u tamnici turskoj, gdje su mučeni gladi i žeđu, a najviše užasnom Turcima svojstvenom nečistotom, imali su u Skadru jednog jedinog zastupnika, kojega je duša boljela za nevino stradajućima, a to je bio g-n d-r Balarini, austrijski vicekonzul u Skadru. Ovaj blagorodni kavaljer neprestano je posješčavao, bodrio, potpomagao Crnogorce i s pašom je često u raspru stupao za ovaj besčelovječni postupak. Ovim sjajnim podvigom čelovjekoljubija Vaš je vicekonzul blagorodnost svoje duše pokazao i onu svagdašnju blagonaklonost koju presvijetli dvor austrijski ima k ovoj šaki naroda gorskoga.

Mene je g-n Balarini u ovome djelu veoma zadužio ija mu ostajem vječno blagodar[an]; no blagodarnost je jedna samo iskrica koja sjeca na duševni oltar, a otolen se kao električnom žicom prenosi onome tko čovjeka ovako visoko zaduži. Ja samo ovoliko mogu, a ovo je malo. Vi pak možete ono što trebuje, samo ako izvolite. Toga radi i obraćam se Vašem Visokoprevoshoditeljstvu moleći Vas kako onu sjajnu osobu koja je meni svagda dobro raspoloženije i prijateljstvo pokazala da blagovolite ishodatajstvovati kod Vašega premilostivoga cara g-nu Balarini nagradu, dostojnu njegovoj zasluzi i časti austrijskoga imena po izloženome djelu.

Vpročem čest imam nazvati se sa svagdašnjim mojim k Vam visokim uvaženijem

Vašega Visokoprevoshoditeljstva,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 16. jula 1846.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

U nas je ovu godinu suša da je takve ne pamti sadašnji naraštaj. Njive ni svoja sjemena nijesu donijele; narod je cio bez žita, ovo je gore no kuga. - Skadarski paša od imena svojega praviteljstva obećaje javno svakojemu Crnogorcu dati žita na dar da se prerane za ovu godinu, samo koji se Crnogorac javnim protivnikom svoje vlasti pokaže. Ova krajnost mogla bi lako neku pobunu kod nas učiniti. tjesno mi otvsjudu.

Vsemilostivjejše požalovanije mojega visokoga pokrovitelja na pokupku žita ja ću upotrebiti na pomoć naroda, pa i sve drugo što uzmogu, ali će to sve malo biti, jerbo je sunce spržilo sve, a narod je bez ništa. Sa duševnom goresću ovo Vama soobštavam, nalazeći neku utjehu u tom što će Vas, kako mojega jedinoplemenika, tronuti moje mučno stanje.

S istinitim visokopočitanijem čest imam nazvati se

Vašega Visokoblagorodija,
milostivoga gospodina,
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

P. P. U isti čas dođe glas la sabira paša skadarski vojsku mnogočislenu da udari negđe na pašu krajinu. Povodom toga služi mu neurožaj Crne Gore. Posljedstvija ćete ovoga razabrati kakva budu. Ja samo u dužnost sebe postavljam ovo Vama objaviti. - V. Njegoš.

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 6. aprila 1847.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Sutradan pošto sam ja izišao iz parohoda, sirječ 26. prošastoga marta, premamljeni mitom, a najviše žitom i hljebom na ovu gladnu godinu, nekolika sela crnogorska od Nahije crničke objave se neprijatelji svojemu praviteljstvu. Paša skadarski, koji je o tome i radio, odma pošlje među njih na pomoć im oko 3-4000 vojnika, hljeba dosta i džebane. Radi toga bude prinuđen Senat otpraviti 2000 Crnogoraca, predvođenijeh mojijem bratučedom Georgijem, serdarom riječkijem, serdarom cetinjskijem, i tako ove 2000 Crnogoraca udare na prvo od pobunjenijeh sela, u kojemu je bila vojska turska i džebana, i poslijed upornoga boja opale nekoliko kućah u selu Boljeviće i Turke izaždenu. S naše strane bilo mrtvijeh 19, a ranjenijeh oko 20 ljudi, među kojijema je i moj bratučed malu rapu dobio od zrna od kumpare, a s turske strane okolo 60 mrtvijeh i ranjenijeh kažu daje palo. Crnogorci u ovome boju pohvatali su bili i nekoliko živijeh, no, bivši sve hristjani, dadu im svobodu.

U nas je veliki glad i muka. Paša skadarski je iznio po granici na nekoliko mjesta hljeb i žito i svakojemu ga Crnogorcu dava na dar na svu njegovu čeljad, samo ko će u bunu protivu svojega praviteljstva stupati. Milostivi gospodine, ne možete vjerovati šta se radi! Toliko hiljada crnogorskoga naroda što darom hrani i što im dariva srebrna oružja i haljine, kako Vam je poznato; na bunu ih podiže, dava im džebane i zahire koliko im je god volja, i suviše vojske. Iz prednavedenoga moći ćete razumjeti ono zatrudnenije u kojemu se nalazimo. Radi toga molim Vas da javite ovo Vašemu načalstvu.

S osobenim visokopočitanijem i predanosti čest imam biti

Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Vincencu Balarinu

28. jula 1847.

Koliko mi je trudno Vas iznova obremenjavati mojijem pismom, nego prijateljsko Vaše k meni raspoloženije i neka dužnost mojega zvanija daju mi svobodu Vam pisati.

Grdne i besčelovječne intrige paše skadarskoga koje upotrebljava po granicama crnogorskijema Vama su bolje poznate negoli ijednome Evropejcu. U ovijema intrigama što se može viditi ona zloba duše hijenske sa kojom su Turci mlijekom materinim zadojeni i prvenstvovali svagda pred najzlobnijema varvarima koji su se do danas na svijet pokazivali. Paša je skadarski toliko novcem, hljebom i raznima stvarima darovao Crnogorce. Rašta je to razdao? Želi krvi crnogorske, želi se nje napiti. Njegova su nastavlenija bila koja je davao onijema Crnogorcima te su ga mamili: "Sjecite, robite, palite i iztrebljavajte plodove i usjeve. Za to ćete veliku nagradu svikolici od cara primiti, u kojega je blaga kao vode u more". Najposlijed, da mu je sve za rukom izišlo, šta bi učinio? Jedno zlo i krvoproliće koje bi se najposlijed najvišijem zlom turskim završilo. Hiljada ili pet hiljada Crnogoraca da su poginuli sve jedno biva - Crna Gora ima prostora. Za jednu godinu bi mogla nabaviti milion žitelja, ali prava turska duša ne živi ako ne diše zlom hristjanskijem. Jesu li višeimenovani poslovi shodni s duhom devetnaestoga vijeka i s namjerenijama mladoga sultana preobrazovatelja?

Intrige su pašine gotovo dobile onu cijenu za koju su, ali se jošt kod njega u Skadru nalaze četrdeset-pedeset Crnogoracah, koje je ove gladne godine domamio na hljeb i na mito i u tajstvo ih kod sebe ustavio (koje tajstvo gotovo je vid ropstva dobilo). Oni se danas nalaze u Skadru u najžalostnijem stanju, gotovo su svi boni i gubavi od nečistote, umiru i muče se. Istina je da oni ne zaslužuju mojega nikakvoga vnimanija, ali me opet njihovo žalostno stanje boli. Kome ću se za njih obratiti da ih izbavi od te muke ako neću Vama, mojemu iskrenomu prijatelju, kavaljeru čovjekoljubive i blagorodne duše i konsulu onoga mogućega dvora koji je svagda velikodušnim blagovolenijem disao k Crnogorcima? K Vama se obraćam, Visokoblagorodni kavaljeru, moleći Vas da upotrebite Vaše moguće vlijanije i Vaše poznato blagorazumije da osvobodite stradajuće Crnogorce, koji protivu svakojega prava narodnjega stradaju danas u Skadru.

Izvinite mi velikodušno za ovu dosadu i izvolite sohranit me u Vašemu dragocjenomu prijateljstvu.

 

Osman-Paši Skopljaku

Cetinje, 5. oktobra 1847.

Vladika crnogorski pozdravlja Osman-pašu Skopljaka, vezira skadarskog.

Došlo mije tvoje pismo od 17. febra[ra] o. g., u kojemu neke stvari smiješno napominješ. Prvo što kažeš da operemo svoja srca pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice, moje je srce za ljude svagda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek da se neljudski vlada, jer inače ne može i da bi htio. Što se hvališ da imaš kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imaš, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema koji svijet proz čibuk gledaše, ne meni. Moje je namjerenije javno i čisto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da živuje.

Ti govoriš da ja sve nešto tražim, a šta bih ja to tražio i sa kime ću ga tražiti? Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijatske naše maleno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama utekli. Ja sam inokosan, ja sam sirak. Pomisli đe su mi braća slavni i glasoviti knezovi i vojvode našega carstva. Đe je Crnojević (Bušatlija), đe je Obrenknežević (Mahmutbegović)? Đe je Kulinović? Đe je Skopjak? Đe je Vidajić? Đe je Filipović? Đe je Gradičević? Đe je Stočević? Đe je Ljubović? Đe je Čengić? Pa đe su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našega naroda da svoje otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo, da smo svi najedno, onda bih ja s njima nešto veliko potražio.

Bog sami znade kada će se oni svoje slave spomenuti i do kada će se ova moja braća od svoje rođene braće tuđiti i nazivati se Azijatima i do kada će za tuđu korist robotati ne sjećajući se sebe ni svojega! Od onoga nesrećnoga dana otkako je Azijatin naše carstvo razgnjavio, sa kojim se ova šaka gorštakah za opšte poštenje i ime našega naroda bori? Sve sa svojom rođenom braćom isturčenom. Brat brata bije, brat brata siječe, razvaline su našega carstva u našu krv ogrezle. - Evo opšte naše nesreće!

Ova je nesreća i vražda bratska više no sila tuđa učinila te je naše junačko pleme postalo tuđima nadničarima i služiteljima, kako što si i ti tuđi nadničar. Kukavnu je Crnu Goru ovaj razur našega naroda gotovo udavio, no i opoštio. Ovo je učinilo te je danas Crna Gora i biti će dovijeka almaz u vitešku krunu. Ja bih volio no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala. Što se pak tiče mene samoga i ove šake naroda, ja poštenja nimalo više ne želim no ga imamo pred velikijem i opamećenijem svijetom, no se nešto drugo želi, jerbo je krvava hrana i golo poštenje. Ja bih rad da sam se malko docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno pred svijetom kazali da su oni dostojni praunuci starijeh vitezovah našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori, blago cijelom našem plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.

Ja čujem da ti Crnogorce hajducima nazivaš. To ime nimalo sramotno nije. Hajduk znači chevalier (Ritter). Na primjer, kavaljeri su ovi hajduci: Marko Kraljević, Relja Omučević, Gergeles Alija, Tale Orašanin, Skenderbeg, Stojan Janković, Ilija Smiljanić, Bajo Pivljanin, vojvoda Draško Popović, vojvoda Vuk Mićunović, Nikac Tomanović, Crnac Karamahmut, Karađorđe, vojvoda Veljko Petrović. Ovo su samo neki od našega naroda koji nijesu danas u životu, a ovi su trojica i danas živi: Abdelkader, Šamil i naš vojvoda Mića Morački.

Istina je da su neki Crnogorci ubivaoci, grabitelji i mamitelji, ali ih izobuzdana i divlja sila turska nasili, pa i junačka nevolja. Pomisli, moj dragi zemljače, ovoliko naroda sabilo se u ovim gorama, gotovo od svuda zatvoreno. Kad je godina ikoliko rodna, može se prilično proći, ali kad dođe godina kao što je lanjska bila, živa muka od njih biva. Ja sam se lane nekoliko mjeseca uklonio u Beč i u Mletke navlastito da ovu muku očima ne gledam, a drugo ja sam srca žalostiva, pa bih sve svoje razurio, a svakojako mi je malo što i ostalo. Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo. Ja znam ti ćeš reći kada ovo moje pismo vidiš: "Šta ovaj čovjek koješta piše i snijeva?" Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubnima mislima i pismu vladičinu, na kojega se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu.

Vladika PETAR PETROVIĆ NJEGOŠ

Vuku Stefanoviću Karadžiću

Cetinje, 1. novembra 1847.

Počitajemi g-n Karadžić,

Već je vrijeme da Vam dajbudi na treće pismo odgovorim. Molim da ovo ne pripišete ljenosti ili drugoj i goroj raboti. Vama je nekoliko poviše no drugima moje stanje izvjestno. Radi toga mi se lako kod Vas i izviniti. Bog i ja sasvim znamo moje položenije. Paklena se mreža razastire. Stari su se đavoli bojali krsta, a današnji se boje svobode. Daje čovjek postojan, što bi trebalo daje, ja bih joj najusrdniji žrec bio, ali mi kad i kad krvava i tvrda borba dosadi, te proklinjem čas u koji je skočila ova iskra u naše gore iz gomilah pepela veličine Dušanove, rašta i ona nije umrla đe se ognjište srpsko ugasilo, no se pripela na goru te bjeska i dovukuje na sebe gromove, zlobe i zavisti, kako zlatna igla potresne strijele oblačne. Ne, Bože me sačuvaj! Ja sam najviši grešnik na zemlji kada što protivu nje pomislim, - ona jedina nas izdvaja od proče životinje. E, daje gruba masa divljine, zlobe, tirjanstva i gluposti slijepe ne okružava, ovo bi bila najsvetija, najsilnija odaja duševno-električeskoga telegrafa.

Ja bih veoma rad bio da se nije opolčila srpska jerarhija na Vaš prevod Novoga zavjeta. U tome poslu ne ima se rašta moje mjenije tražiti, jerbo drugi poslovi meni ne dopuštaju da se onom naukom kako bi trebalo zanimam. Stoga i moje mjenije ne bi važilo ništa kako neopitno i neosnovno.

Osobito bi mi drago bilo kada biste prijateljski od moje strane pozdravili g. Savku Nikolića i njenu naprednu i blagorodnu đečicu i da ih uvjerite da mi je spomen o njima svagda prijatan.

Pozdravljajući Vas i Vašu poštenu familiju, ostajem

Vaš počitatelj i sluga
v[ladika] crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 11. novembra 1847.

Vaše Visokoblagorodije,

Eto i Vas, dobro došli! Slava Bogu što su Vas vjerno sile služile na toliko dalekom putu. Sada treba nekoliko otpočinuti dok se duševne sile u red stave iza bure velikoga, razbalovanoga i smiješnoga svijeta. Prijatni svoj krov jedino je ubježište od smutnijeh i nesmislenijeh burah. Ovo ja sudim po sebi, jerbo meni svagda soputstvuje protivni vjetar, a pribježišta za mene, po prilici, ne ima do u grobu. Po sreći Vama je sasvim drugojače. Vašemu je brodiću vjetar u krmu, a ubježištem se blagijem i prijatnijem naslaždavate. O sudbino, sudbino, rašta si k meni tako stroga? Ja sam tvoj velikomučenik! Zvijezda pod kojom sam se rodio valja da je satelit raskaljenoga Merkura te ne može blage zrake na mene pružiti. Mojemu angelu hranitelju valjda jošt glava mrči od nekakvoga Bakusovoga pira. Doista je udivlenija dostojno da se sve naše stvari na obratni durbin gledaju; al' da: što hoće ljudi, to i vrijeme trpi. Tako, na primjer, kad Crnogorci počnu samovoljno raditi kao što su svagda, tad kažu: "Vladika je čovjek slab, pa bi trebao strožiji i sposobniji čovjek da njima vlada". Kad se prestupnici nakažu, onda vele: "Vladika vlada strogo, tirjanski". Kada Turci nas pušte, te malo otpočinemo, onda kažu: "Već Crnogorci nijesu oni prvi, nego im je upravlenije današnjega vladike junačkome duhu mnogo povredilo". Kad Crnogorci ne miruju no se svete i gone s Turcima, onda kažu: "Tome je uzrok slavoljubije današnjega nemirnoga i krvožednoga vladike." Svaka se naša pobjeda krije i naziva surovom, divljom, i Bog zna kakvima imenima. Turska se pobjeda pak pohvaljuje i za nju se kaže: "Održali su ti i ti Turci sjajnu pobjedu nad odmetnicima, nepokornicima, ordom divljom koja samo svoju samostalnost bezakonim pravom oružja i sile podržaje i pr. i pr. i pr." Svačije je pravo oružja sveto i najzakonije do našega. - Ej, kukavna Crna Goro! Sirota puka, ona ne prinadleži plemenu ljudskome, no je iz neba pala ili iz ada iskočila, te je se svak tuđi. Za naše podvige i borbe, za svobodu, za ime slavensko, za hristjanstvo ne ima blagorodne simpatije. Naša krv, naša stradanja i muke ne zaslužiše čelovječeskoga sostradanija.

Ja znam dobro da Vas, kako blagorodnoga brata Srbina, naše stanje interesira. Nego što bih Vam novoga javio kad su Vam izvjestne intrige koje Divan upotrebljava preko skadarskoga paše? One su gotovo svaki dan jače, t. je[st] viša obećanja i troškovi, samo da je kod nas anarhija i da se jednom dokaže Crnogorcima da ono što ja radim nije dobro.

Ima nešto i novo: 25ga pr. oktobra udari krijući na naše Uskoke u Tušinu 7-8 hiljadah Turakah, no malina našijeh pokažu se junački, što je malo kad bilo: potuku i poranjavaju okolo 100 Turakah, uzmu 30 konjah, uhvate 40-50 živijeh, no su to hristjani bili te ih ne posijeku, no im samo uzmu oružje i tako rasćeraju Turke kao orlovi kokoške. Turci su našima malo štete učinili, samo što dva đeda slijepa posijeku, jošt trojicu ubiju i dvojicu rane.

Pri Vašemu priloženo pismo od mojega sestrića Cuce primio sam, ali mi je za čudo da mi ništa ne pišete jeste li ga viđali, kako je, je li kakav uspjeh učinio u naukama i kakvoga je povedenija. Učinili biste mi ljubav kad biste izvolili štogod o njemu napomenuti mi, jerbo, kako je da je, ne može da me nekoliko ne interesira.

Pozdravljajući Vas i Vašu počtenjejšu familiju ostajem

Vašega Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Edoardu Griju

Cetinje, 18. januara 1848.

Izvolite naći u Vašemu okružiju kupce, ja ću odma prinuditi Crnogorce da ih prodaju, pa i to ne za onu c[i]jenu što bi kćeli Crnogorci, već koju pogađači naznače.

Da pak miračka zemlja tome podležati ne može, to Vi i sami znate, jerbo Mirčani bez nje nikako suštestvovati ne mogu što se ne bi raselili, aja ni mogu, niti ću soglasije dati na raselenije Mirca. Radi toga i molim Vas da izvolite iznova predstaviti stanje miračkih stvari pred očima Vašega načalstva, moleći ga pokorno od moje strane da se udostoji pogledati na stanje miračko i da po svojemu poznatomu blagorazumiju drugo raspoloženije djelu miračkome udostoji se učiniti.

Nimalo neka se ne čudi V[aše] Visokoblagorodije što je meni protivno da današnjim danom Vi tako postupate s Crnogorcima. Ali Vi kažete da ispunjavate vlast carsku. E dobro, kad je volja carska da se svaki dan Crnogorci biju, plijene, robe i različnijema drugijema načinima besčeste, neka bude tako; al ja sam uvjeren da bi se i carska volja gnušavala podobnijeh zlodjejanija, a ne da ih jošt prouzrokuje. Vpročem Vi činite, pa znate i radi šta činite.

Prošle godine porobljena je kuća Balića u preturiji kastelnovskoj. Vi ste govorili da su je porobili Crnogorci. Ja sam se pak toliko mučio da tome velikome iz rečene kuće iznešenome blagu u trag dođem i najposlje sam doznao da kuću, o kojoj je riječ, nijesu Crnogorci porobili nego ljudi od Vašega okružija, i između 40 i nekoliko razbojnikah koji su tu kuću porobili, bili 7, i to od najneznatnijeh Crnogoracah, a ostali su svi bili od Vašega okružija; pa poslijed, kad su tu sramotnu krađu dijelili, Crnogorcima malo što i dali, no je sve ostalo u lupežah od Vašega okružija. A za ovo će Vam sve kazati čisto neki Vaso Kalandžija, koji im je drug bio, a eto ga sada u vašoj tavnici. Vi ćete može biti reći da ja pravdam Crnogorce, no to bi bilo protiv moje česti i interesa kad bih krive pravdao, kao što je protivu moje česti kada pravi stradaju.

Ja mislim da sam već na opitu mnogokratno pokazao koliko je meni drago dobro soglasije među Crnogoraca i Bokeza, a i podanas ću, ako Bog da, u svakome slučaju koliko uzmognem i što se do mene dožene. Radi toga se i Vama molim i preporučujem Vašemu prijateljstvu da ne dopuštavate takova nasilija i besčelovječija da se čine, nego da se i sada blago i pravedno u toj provinciji s Crnogorcima postupa, kako što je svagda od kako njom Austrijci vladaju.

Njegušima

Cetinje, 16. marta 1848.

Bi li ko mogao vjerovati da će se dogoditi što se događa? Ja vi zaludu pišem, zaludu zapovijedi šiljem da zla i pogana đela ne činite podanicima ćesarskijema; nego vidim što se nadao nijesam, da za moje zapovijedi glave ne obrćete. Ako radite tu bunu protivu ćesara, ćesar je velik: za nju čuti ili ne čuti; ako li je radite za inat moj, to sami svoju kuću razurate. Koje bilo da bilo, dobro je da ve poznam kakvi ste mi. Kao svakom što sam pisao i zapovijedi šilja, tako vi i sada zaludu pišem. Ustajte na noge svaki ako me čut hoćete i ne dajte na granicu njegušku da se dogodi nikakvo zločinstvo u Boku. Nećete li me poslušati, a vi se razberite što učiniste, da meni obraz nagrdiste, međusobni sud razuriste i sebe u ništa bačiste.

Nikoli Tomazeu

Cetinje, 21. aprila 1848.

Počitajemi gospodine Tomaseo,

Primio sam Vaše pismo od 31. marta n. s., koje me veoma udivilo. Nije mi nužno bilo napominjati dužnosti k čovječestvu, jerbo su one sveti amanat koji je priroda dala svijema osvjestjenima ljudima. Ko obožava svobodu i ko je upravo svobodan, on podobnome sebi ne želi ni tvori obide, jerbo gazi obožajemu svetinju nogama. Zla kleveta! Bog znade kada će se pleme slavensko ispod njene gadne anateme osvoboditi i kada će ga zora istina obasjati. Osobito pak protivu ovoga svobodnoga gnijezda kleveta vječno grmi. Je li krvavije stranice u svemirnoj istoriji od crnogorske? Je li strašnije, viteškije i duže borbe među nejednakostju jošte svijet vidio nego što je vidio borbu crnogorsku poslje padenija carstva na Kosovu? Zloba i kleveta sve su ovo od svijeta koliko su mogle krile i naopako ga predstavljale iz ova četiri uzroka: prvo, što smo Slavjani, koje kleveta po svuda goni; drugo, što su naši susjedi svagda bili neprijatelji svobode, protivu nje su tvrđi kordon držali nego protivu čume; treće, fanatizm trostruki, pakleno sjeme nesloge, koji je našemu narodu više zla učinio no sve inoplemene sile i oružje; četvrto, što su Crnogorci u gdjekojima nepristojnostima učenici turski, te urade gdješto po običaju turskome.

Da! cijela se gotovo Europa danas služi jednim šiboletom. Isti šibolet upotrebljavaju Crnogorci evo četiri vijeka i po: on priliči čovjeku, da nije buran i krvav.

Žica koju cijelo Vaše pismo prolazi iz dvije je struke upredena; ja ih obje divno vidim.

Budite zdravo i veselo!

Vaš obični prijatelj
Vladika crnogorski

Bokeljima i Dubrovčanima

Cetinje, 20. maja 1848.

Objavlenije

Od vladike i svijeh Crnogoraca dragi pozdrav našoj braći od obje crkve Bokeljima i Dubrovčanima.

Čujemo da u ovome prevratu stvari u svijetu i do vas dohode nekakvi pozivi i laskanja od tuđinaca. I to znam da se vaše skupštine na različite partije drobe, radi toga i mi, kako vama najbliža braća i najveći dobroželatelji u svijetu, šaljemo vam ovo objavlenije kojijem vam čisto dajemo na znanje.

Prvo, molimo vas, kako našu braću, da sva druga namjerenija i pozive odbacite na stranu, a da budete srcem i dušom privrženi svojoj narodnosti i sasvijem vjerni i poslušni Jelačiću, svomu jedinoplemenomu banu od trojedine kraljevine, koji je pod krunom ćesarskom.

Drugo, ako pak, sačuvaj Bože, pokažete se nevjerni svojemu banu i primite se tuđina, a svoje dobro odbacite, znadite čisto, mi ćemo postati vaši zakleti neprijatelji, s nama će se mnogi valjasti junak od ta dva okružija združiti, i krv će se izdajničeska nemilice proliti i kuće izdajničeske u pepeo razasuti. Vi znate da se mi ne umijemo šaliti, no pazite dobro što ćete raditi.

Treće, u slučaju napadenija kakvoga neprijatelja na vas, mi smo u svaki čas gotovi vama na pomoć priteći i za vašu svobodu s vama ujedno našu krv proliti.

Tako znadite i da ste zdravo!

Bokeljima

maja 1848.

Od mene, vladike crnogorskoga i brdskoga Petra Petrovića Njegoša, svemu svjaščenstvu, kapetanima, knezovima i svemu narodu bokeškome pozdrav.

Čuo sam i uvjerio sam se da je sva Boka u dogovoru združena i nepokorna se pokazala svojemu zakonitomu ćesaru Ferdinandu I bez ikakva uzroka ili nevolje, nego po primjeru drugi maniti naroda koji će sebe i vas bez ikakve potrebe upropastiti.

Boka je i Crna Gora tako spojena kao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedan običaj i jezik, i jedan bez drugoga ne može ni živjeti ni umrijeti, i zato vas ja u srcu ne razlikujem od Crnogoraca i gotov sam vazda s vama zlo i dobro dijeliti. Ali ja danas ne vidim da vam je ikakva nevolja no prava vaša obijest. Zato vas otečeski sovjetujem da se vi te obijesti prođete i da se svojemu ćesaru pokorite kao pravi sinovi svojemu ocu. Ako li me pak ne šćeste poslušati, znadite da ću vam ja s dozvoljenjem austrijske vlade - s mojim Crnogorcima nazvati dobro jutro i da ću vam grđi no Turčin biti, a vi znate da se ja ne šalim.

Tako znadite i da ste zdravo!

Iliji Garašaninu

2 maja 1848.

Ako je igđe ikoga, nas evo. Ako li nema nikoga, ja ne mogu ništa do stiđeti se što sam vam brat. Sad ali ikad, nikad ako ne sad.

Stevanu Peroviću-Cuci

Cetinje, 6. septembra 1848.

Predragi sestriću,

Vidim iz tvoga pisma od 6. prošastoga avgusta da si ti rad poći u Beč slušati filosofiju i druge tebi nužne nauke, da si ti želju svoju sredstvom g-na Matije Bana molebno predložio Njegovoj svjetlosti knjazu srpskome i da se on na nju saglašava. Što se mene tiče, ja ne samo što nijesam tome protivan, nego jošt i duševno želim da ti u višem svijetu, gdje se nauke u najboljem cvijetu nalaze, svoj um prosvijetiš i da se obrazuješ, pa zato i dajem ti punu vlast da svoju želju u djejstvije privesti možeš, s tim obače primječanijem ako knjaz srpski doista za dobro nalazi taj tvoj polazak u Beč i ako ti on po svom velikodušiju blagovoli odrediti platu da onamo možeš nauke svršivati.

Dajući ti ovo na znanje za tvoje upravlenije i pozdravljajući te, ostajem

Tvoj dobroželatelj i ujak
vladika crnogorski

 

Stanku Vrazu

Cetinje, 20. oktobra 1848.

Počitajemi g. Vraz, bratski te pozdravljam.

Usrdna ti hvala za divni dar koji si mi poslao. Ko je udaljen od svjesnih ljudih i od literaturnoga svijeta, toga i mala stvar ograši, pa jošt kada je dar bratski.

Čudna vremena potresa, događaja, preobrazovanja, uzdignuća, pa i vremena nestrpjenja! Noći se molim da što dobroga snim, a danju da mi što dobro u novinama donese. Sto putah je lakše onome ko se bori no onome koji čama kod kuće. Da Vam mogu što na muci pomoći, najsvetiju bih dužnost pod nebom ispunio. I da je iole sporazumjenja bilo, moglo se s našega kraja veće pomoći no se ikomu čini, pa pomoći bez muke pjevajući. Ide li naša stvar na ge strane pravcem? Hoće li se naš narod svijetu pokazati narodom blagorodnim i dostojnim samostalnosti svoje ili će vječno obožavati tuđe verige, koje im već tolika vijeka gotovo prepiliše vrat i satriješe narodnost?

Ja vidim strašne pogreške. Meni se čini da se od pravog cilja daleko odstupilo. Bože daj da se varam. Ako se sada sagriješi, dugo ćemo taj grijeh kajati. Onaj silni i napredni Vaš napreg i podvig, ako se na zlo okrene, teško našemu narodu. Ona blagorodna, usrdna i velika vaša žrtva, ako se prinese vražjem oltaru, iznevjerena je naša narodnost. Ja sam i strepio i pitao se nadom doklen nije B[an] lišen glavnoga načalstva, a sada, čini mi se, vidim što je.

Jošt nešto. Ja sam se čudio što se to s našim g. Gajom uradilo, dok mi sada raskažu sve potanko kakva je zbilja nesreća slijepoga demona kod Vas donijela da svoje zlobno i otrovno sjeme i kod Vas posije i da porok baci na opštega ugodnika naše narodnosti. Zar je kod vas nepoznat M[iloš]? Ta, ljudi, Bog budi s vama, ono je pakosni i laživi nesrećnik kojega grde svi poroci najgadnijega tirjanina.

Zbogom, g. Vraz, bratski ti pozdrav sa svim narodoljupcima od tvojega počitatela

Vladike P. P. NJEGOŠA

Đorđu Stratimiroviću

Cetinje, 8. novembra 1848.

Visokorodni gospodine
Đorđe Stratimiroviću,

Primi, srpski mladi viteže, za znak priznateljnosti ovaj dar od mene. Ovoje lik Obilića, lik najvećega junaka koji se dosad na zemlji pojavio. Kakvim se znakom mogu toliko dičiti srpski rodoljupci-vitezovi koliko ovim? On je jedinstvena bojna nagrada tvoje sobraće u sokolovom gnijezdu. Koji bi znak na tvoja junačka prsa ljepše pristao od ovoga? Primi ga, dakle, s onom iskrenošću i ushićenjem s kojim ti ga šalje s najusrdnijim bratskim pozdravom

Vladika crnogorski
P. P. NJEGOŠ

 

J. A. Turskom

Cetinje, 17. novembra 1848.

Vaše Visokoprevoshoditeljstvo,

Istina je da su Crnogorci spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi. Videći ja da moja sobraća Srbi i Hrvati pokazuju se najavno da pravcem idu naklonjeni k narodnosti i k poredku, i mene je ista misao oduševljavala koja i Crnogorce, ako ustanak Srbah i Hrvatah ne bi bila slijepa neka podstreka, koja bi na obšte naše poruganije pred svijetom služila. Kada bi ovo posljednje bilo, Bože me sačuvaj od toga učastija, tada bi ja njih za najposljednji narod u svijetu držao, tada bi mi se mrsko bilo njihovijem bratom nazivati. Ako su oni najsramotniji put izdajstva zakonosti svoje sreće izabrali, pa kad bih ja u tome njihovim učastnikom bio, onda bi se krio od sunca i od ljudih.

Vaše Visokoprevoshoditeljstvo, svagdašnji moj prijatelju, srdačno Vi zahvaljam na primječanija u Vašem pismu. Vi mene poznajete dobro, radi toga i uvjereni tvrdo možete biti da se mojom voljom ništa preduzeti neće što bi me s ovom šakom naroda svobodnoga učinilo otpadnikom od pravoga i opamećenog svijeta.

Ovim vas uvjeravajući i odgovarajući Vam na Vaš dragi list od 2. noemvrija n. s. pod ą2484 pr., čest imam ostati s običnim uvaženijem.

Vašega Visokoprevoshoditeljstva
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Nekom Tršćaninu

Cetinje, 20. novembra 1848.

Počitajemi gospodine,

Drag mi je poziv kojim me braća Slavjani trijestinski pozivaju za svojega sočlena u njinom Zboru. - Osnovateljima istoga Zbora služiće na veliku čest ako on bude slavjanski. Naše stvari svekolike imaju veliku glavu a slabe noge, te ne mogu opstati, pa ja se i tome društvu bojim da ne pođe tragom za pragskijem. E, siromasi Slavjani, što bi Evropa bez robovah da joj nije njih. Ta morao bi mein Herr zbaciti rukavice, a efendum benum pobaciti čibuk, pa se ijedan i drugi pobratimiti sa trudoljubijem da im njina sreća u narok nije poklonila Slavjane.

Da, naše je pleme imuće drugih narodah kao proča životinja, i ko ima više stado, on je bogatiji. Ko se ikoliko sumljao da nijesu Slavjani rođeni za ropstvo, neka danas njino poslovanje vidi. Može li što gadnije na svijetu biti od njine sljepoće? Ja se svagda čudim, a nigda se načudit ne mogu, kako nekima ljudima može postidno ropstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije, nanovo k verigama trči da ga svežu.

Kuda bi ta sreća za mene samoga i za onu šaku naroda slavjanskoga da je naše veliko pleme pravoga vjeroispovjedanija osviješćenih ljudih! Ta i našima bi od vjekovah za svobodu mučenijama ubrzo konac došao! Ali badava, Slavjani jednako za ropstvom teže.

Pozdrav ti bratski sa svima prijateljima koje imaš u Trijestu i sa pravim Slavjanima

Vladika crnogorski

Josipu Jelačiću

Cetinje, 20. decembra 1848.

Vaša Svjetlost,

Svakomu se napretku Tvojemu radujem kako sopstvenome svome, jerbo je Tvoj napredak narodni, a to se zna i moj kako Tvojega sobrata. - Svijetli Bane, trudno li je Tvoje sveto zvanije, no veličestveno i divno. Tebe je tajna sudbina na čelu Južnih Slavjanah postavila, Tebe sreća s divnima naprednostima vjenčaje, ali se vidi, sve tvoje izopačuju. Spasa si prestol, dinastiju i sve njezine posljedovatelje, učinio si im uslugu kakvu im niko jošte nije učinio od njina postanja, pa Tvoji zadušnici poslije nekoliko dana mjesto zahvale nameću Dalmaciji stari gvozdeni jaram. A Dalmacija je Tvoja banovina. Dalmacija za divnim bratstvom ne čezne, ali što je sirota kriva kad ne vidi dalje od nosa? Ali sada, ili hoće ili neće, morati će [se] trsiti talijanstva.

Svaki narodoljubac, cijeli narod naš u Tebe je očima upro i k Tebi ruke pružio kako nebom poslanome Mesiji. Tvoj je zadatak velik, njim Evropa novi vid dobiva, on miče gadnu ljagu sa lica silnih Slavjanah, koji do dana današnjega ništa drugo nijesu bili do prodani i žalosni robovi i nadničari drugih narodah.

Ah, dragi Bane, već zemlja od ove mrske nepravde stenje, duše su blagorodno mislećih Slavjanah u vječnoj muci, stide se svijeta i ljudih zbog ovoga niskoga stanja u kojemu smo sprama drugih narodah evropejskih, našom sobraćom. Radi čega mimo proče narode ovaj zli narok nas prati? Rašta smo privikli robovati, rašta svoje sile ne poznavamo? Rašta neko slijepo zadahnuće upravlja Slavjanima, te se samovoljno u tuđe verige vežu? Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda pod anatemom tirjanstva i špionstva svobodan, ali šta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje braće đe stenju u tuđe lance?

Veoma me je obradovalo potonje Tvoje pismo od 7ga oktobra. Nek ih bude tuga! Može im biti nazivati Ts banom dalmatinskim. Neka imenuju kako hoće, samo neka je Dalmacija u Tvojoj ruci, da se jednom sastavimo. Nesnosno mi je ono što Ti prvo zvanije i mjesto u carstvu obećaše pa odstupiše, - od svašta će odstupiti, i što se snažnom mišicom ne uzmogne držati, one sve treba za ništa smatrati.

Želio sam, da mi je moguće bilo, poslati Vam u pomoć nekoliko Crnogoracah i gotovi su svagda na Tvoj glas a na korist opštu. Ništa me dosada na svijetu nije interesiralo toliko koliko Tvoj posao. Radi toga bi veliku zadužbinu učinio da me češće udostojiš Tvojim neocijenjenim pismom. Svako, malo i veliko, moli Ti Boga za zdravlje i za srećan uspjeh, aja više od svakoga, koji s najvišim počitanijem ostajem

Vaše Banske Svjetlosti
predani sluga

 

Stevanu p. Knićaninu

Cetinje, 14. januara 1849.

Visokorodni gospodine,
Stefane P. Knićanine,

Diko roda našega! Ti mi potpuno opravda ime vojnikah Dušanovih i Karađorđinih. Moja i svakoga pravoga Srbina velika je priznateljnost k Tebi. Ti si se iz same blagorodne gordosti rodu na žrtvu dao i stradajućoj braći u pomoć pritekao. Radi toga ću te ja vječno ljubiti i vječno uvažavati. I iz čiste priznateljnosti k Tvojim podvizima šaljem Ti na dar lik besmrtnoga Obilića. On će dobro pristati na prsima pobjeditelja tomaševačkog i spasitelja Pančeva. Zato ga primi, mladi vojvodo vitezova srbijanskih, s onom iskrenosti i ushićenjem s kojim Ti ga šalje uz najusrdniji bratski pozdrav

vladika crnogorski
P. P. NJEGOŠ

Medu Puciću

23. aprila 1849.

Počitajemi grafe Počiću,

Hvala ti na bratskoj uspomeni, na krasnom daru kojim si me obdario. Ta ovo nijesu Talijanke no kitne i gizdave Srpkinje koje će svakom rodoljupcu dušu ograšiti. Što je tvoj umotvor, on blista u svetom hramu našijeh muzah čistim vjeroispovjedanijem narodnim. Dubrovnik je jedinstvena dika književnosti naše, a ti si dika njegova. Ej, kukavni Srbi, svačija ih sablja sječe, istrijebiti ih ne moga, nikakvi ih tirjanski lanci ne mogaše održati da robuju, a glupi ih misioneri sa svojima lažama okužiše i utriješe: razlučiše Srbe puke i nevine, svaki na svoju stranu, otuđiše brata bratu, krvavu sablju među Srbima izvadiše i otiskoše rijeke bratske krvi te provreše. Bog znade hoće li se Srbi kada od ove smrtne rane izliječiti.

Dragi Grafe, danas su nastala vremena od poslovanja za one kojima ništa svoje nije urađeno. Ja sam se u početku nešto nadao, nego danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna riječ koja samo praznijem glasom lijepo zveči. Što je Banovina (Trojedna Kraljevina) i Vojvodstvo? To su mrtve istoričke riječi, drugo ništa. Jugoslaveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide. Stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno ropstvo tuđinu. Ovo je vječna muka za one koji su njihovi i za one duše koje ovo osjećaju. Nego sve jedno biva kad naša braća ne umiju razumjeti što je dična svoboda.

Po naredbi mojoj do koji dan dostaviće se g-nu P. Marteliniju imena ovdašnjih prenumeranta na "Dubrovnik-cvijet narodne književnosti".

Zbogom g-ne Počiću, bratski ti pozdrav sa svima narodoljupcima šilje

tvoj počitatelj i sluga
vladika crnogorski

 

F. S. Stadionu

27. februara 1849.

Vaše Sijateljstvo,

Ona ista čuvstva čistoga prijateljstva koja su me svagda oduševljavala sprama susjedne Austrije i danas me oduševljavaju. To ja u sebe čuvstvujem, tim se rukovodim i ovo će Vam moja djela osvjedočiti i tisuće Vaših podanikah. Ja ću ovakvim i unaprijed ostati, i zbog toga moje se ime ne da zloupotrebljavati, niti se k njemu mogu nikakva opaka tolmačenja odnositi.

Istina je ja sam ljubitelj blagorazumne svobode koja diči i oblagorođava čovjeka. Ona je naš žrtvenik kojemu se najblagorodniji proizvodi ovoga gorskoga gnjijezda jošt od pantivijeka prinose. Nego je i to istina, stotine putah djelom osvjedočena, da sam ja najviši neprijatelj anarhije, koja je gora lego kuga. Ta mene je anarhija više glavobolje dala no ikom u Evropi.

Ja ne imam pričine biti neprijateljem Austrije, iako je dosadašnja austrijska politika na naslov Crne Gore i mrzila, ali se nikada nije pokušavala protivu naše svobode, nego odsele nadam se da će i kod Austrije biti blagorodna simpatija k Crnogorcima.

Što se tiče miješanja nekih opštinah crnogorskih u poslove bokeske, toga je protivu moje volje pođešto dosada bivalo, i može biti i posada da štogod bude, i tome nije drugo ništa pričina do blizost opštinah i kršno gorsko mjestopoloženije, đe je muka sasvim to ukinuti najstrožijema zaprekama doklen su gođ u Boki komešanja.

Istina je da moje vlijanije jako djejstvuje na narod bokeski i ako Bokezima bude olakšica sorazmjerna njihovom bijednom kraju, nekolike moje riječi dovoljno će biti, ako je ugodno austrijskom praviteljstvu, da se oni povrate sasvim u poslušanije. Ako li im pak ostanu na vrat isti tereti koji su im nametnuti evo nekolike godine i koje nikako po njiovoj bijednosti snositi ne mogu, ja se u to nipošto miješati neću, jerbo bi protivu svoje česti postupao.

O, koliko mi je drag ovaj slučaj da Vam čestitam Vaš srećni napredak, koji će za narod cijele imperije srećan biti i Vas obesmrtiti, i da vas iskreno prijateljski pozdravim.

Ovim odgovarajući V[ašemu] Sijat[eljstvu] na Vaše dragocjeno pismo, ostajem Vašega Sijat[eljstva] zasvagda prijatelj i

pokornjejši sluga

Josipu Jelačiću

3. juna 1849.

Veoma me je udivilo Vaše pismo od prvoga travnja o. g. Prelaska crnogorskog s oružanom rukom u Boku Kotorsku sasvijem nije ni bilo, daže i najmanjih nemirah veoma se malo događalo, kojijeh je svagda pođešto bivalo, kanoti među naoružanima općinama koje su privikle često putah domaće spokojstvije narušavati. Ja sam svagda iz svih silah nastojavao, kako što i danas nastojim, da nevredimo spokojstvije opstane među Bokom i Crnom Gorom. Mene je k ovome interes Crne Gore vodio, mene je na ovo zaklela iz đetinjstva najjača i najsvetija sveza i ljubav bratska. Dragi Bože, ove će riječi Vam cio narod bokeski jednijem glasom potvrditi.

Što se pak tiče upliva mojega bratskoga sovjeta na Bokelje, on je istina dosta jak, i ja sam ga gotov u svako doba na polzu sobratsku upotrebiti, nego u tom slučaju ako se Bokeljima učini olakšica shodna njihovom bijednom stanju. Onda čisto se uzdam da će jedna moja riječ sva komešanja bokeska utamaniti. Ako li svi tereti nesnosni, od neko doba na Boku nametnuti, ostanu Bokeljima na vrat, ja se u tom poslu ne bih mogao umiješati, jerbo bih postupio protivu sopstvene česti. O ovom mije nešto i g. Štadion pisao, i ja sam njemu isto ovako za Bokelje odgovorio. Zbogom, svetljejši Bane. Želim ti od boga zdravlje, u svakom predprijatiju srećni uspjeh.

Tvoj sobrat i najiskreniji prijatelj.

Aleksandru Karađorđeviću

1849. (?)

Vaša Svjetlost,

Ne mogu propuštiti ovaj zgodni slučaj da Vam se i pismeno ne poklonim črez g-na Jankovića, tako isto i da Vam moju svagdašnju želju ne napomenem. Vojvodstvo na slabe grane stoji, pa i da je sasvim osvobođeno od Madžara, za Srpstvo nikakva napretka, kako Srbi za sebe ne vojuju nego za tuđina. Hvala Vašoj Svjetlosti i Vašoj Srbiji do neba za blagorodna i velika Vaša požrtvovanija. Kud bi ta sreća srpska mjesto Vojvodstva da se onda na Bosnu okrenulo. Da jednom može buknuti entuziazm silnoga našega naroda u Turskoj, s podobnim mjestopoloženijem Srbima niko ne bi mogao vrha glave doći. Meni se vidi da mi ovo svagda možemo uraditi samo kad šćeti bude Vaša Svjetlost i Vaša Srbija. Ja sam o ovom poslu govorio i s g-m Jankovićem, koji će Vam moje namjerenije raskazati koliko ga je mogao razumjeti.

Ne zamjerite mojoj iskrenosti i budite zdravi i veseli za sreću i diku cijeloga Srpstva

Vaše Svjetlosti
osob. počit. i sluga
v[ladika] c[rnogorski]

Aleksandru Karađorđeviću

Vaše sam dragocjeno pismo od 29. maja po g-nu Matiji Banu primio, također i od njega sam mnogo koješta dobroga razumio. Vaša blagorodna požertvovanija i velika pomoć našoj braći u Vojvodstvu Vama su pred Srpstvom osvjetljali obraz i besmrtno ime u povjesnici ostaviše. I to mi je drago bilo čuti da ste sve one grdne partaje koje kuže Srbiju spovršili. I u najprosveštenijema narodima ne smije se čovjek sasvijem (sebi?) odati i u raspoloženije baciti, a kamoli neotesanima prostacima, kojizi najblagorodnije postupke i ophoždenija znaju krivo tolkovati i na zlo upotrebiti. Po volji Vaše Svjetlosti naznačio je g-n popečitelj! Garašanin g-na M[atiju] B[ana] da se s njim mogu sporazumijevati i Vama dovoditi do znanja o našoj opštoj stvari. Meni se onaj način dopala i smijem ispovijedati pred Bogom i Srpstvom, kako malo sporazumjenije bude i čim tome ikoliko blagoprijatno vreme dođe, da će mnogo lakše nego što nam se čini želajemu cjel postići.

Pavlu Rešetaru

5. februara 1850.

S udivlenijem sam razumio da su mi od vlasti zaustavljena u Trijestu neka zrna topovska, a tako isto da ste mi i Vi u Kotoru zaustavili neko malo količestvo selintre. Ja se ne mogu domisliti što znači taj postupak protivu mene, jerbo kako sam gođ postao vladikom ovoga naroda svagda sam s jednakom revnošću djejstvovao za sodržanije dobroga soglasija i prijateljskoga sporazumjenija među Crnogorcima i podanicima austrijskijema. Ja sam sto putah u mojemu malom krugu djelom pokazao pred oba rečena naroda, ja sam ovo djelom zasvjedočio u sadašnjem potresu Austrije, sočuvavši provinciju bokesku od sovršene njene pogibije. Ja sam mislio, iako je moj krug djejstvija male", da su moja postupanja u samome dvoru austrijskome izvjesna, nego vidim da se varam i da su prijateljstvu sasvijem protivni dokazi, kasajući se mene, predstavljeni. Nikada sa mnom praviteljstvo ne bi moglo ovako postupati kao što je sad postupalo k jednome, ako i malome, no iskrenome svojem susjedu, jerbo to nije praviteljstvo divlje i grubijansko, nego praviteljstvo prosvještene imperije austrijske, koje je svagda dosad svoje blagovolenije k meni pokazivalo. Meni dosad zabranjeno nije bilo, koliko sam htio, za ovaj mali kraj nabaviti oružja ili amunicije iz Austrije. Ja se i sada nijesam tome nikako nadao, niti se nadam da će se taj neprijateljski postupak protivu mene učiniti, koji sam u svaku zgodu i u svako vrijeme bio i biti ću po mojoj vozmožnosti Vam iskreni i pravi prijatelj. Ja se uzdam i molim Vas da mi pustite po malo selitre te ste mi u Kotoru zaustavili, i da pišete Vašoj vlasti da mi otpusti opa topovska zrna iz Trijesta; tako isto i unaprijed što bi mi od potrebe bilo da mi ne bude zabranjeno nabaviti.

Francu Miklošiću

Cetinje, 12. marta 1850.

Počitajemi gospodine Fr. Miklošiću,

Doista se stidim što 12a marta odgovaram na Vaše mi drago pismo od 25. novembra 1849. godine, ali je najviša pričina ovome moja bolest, jerbo gotovo ima 4 mjeseca da zdrav sasvim nijesam, a kad je čovjek rastrojena zdravlja, ne hoće mu se pisati. G-nu sam Milakoviću naredio i on je davno Vam poslao stare srbulje, prepisane faksimile g-m Vukovićem. Nadam se da ste Vi davno rečene prepise primili. S nestrpjenijem očekujem Vaš riječnik. Ta to je svetinja slavjanska, koja je do danas trunula u talogu nevježestva, zaboravljena narodom zabačenim samim sobom. Ja se nadam da će on najveća dragocjenost našega žalosnoga književstva biti, jošte kad je Vaše rukotvorenije.

Ne znam je li Vaš list jošt počeo izlaziti. Ako je počeo ili kad počne, ja ću se željno na njem prenumerirati, a tako isto i g-n će Milaković Vam posilati pođekoji prilog za njem. Vi ste na mjesto te možete veliku polzu prinijeti silnome no kukavome i slijepome jugoslavenstvu.

Zbogom, dragi Miklošiću, budi mi zdrav i veseo za diku svoga roda. To ti želi tvoj

počitatelj i sluga

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

Kotor, 24. marta 1850.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Hvala Vam na svagdašnjoj Vašoj ljubavi i prijateljstvu. Uvjeren sam da je izbor Vaš za učitelja Stefanu dobar, ali ja od Stefana dosta zebem. Istina je on ima dobra talenta, ali je pod velikijem preobraženijem ukopat. Kod njega je posao besposlica, te mu se pravoga posla ne da dohvatiti, a najviše ga šteti njegova nesmislena poezija, koja mu pameću okreće i lažnijema ga prevarama zasljepljuje. Zbog ovoga ja sam na njega mnogo vikao, po, kako mi se čipi, nije na moj savjet glave obratio, a izvolite mu i Vi napomenuti za ovu stvar koja će vječnu nesreću njegovu prouzrokovati.

Ja sam jučer sašao u Kotor, jerbo veoma stradam od prsah, i premjena mi je vozduha učinila poboljšanje, a i doktori mi obećaju da će mi popraviti zdravlje. Meni je veoma tegotan ovaj slazak bio, ali nevolja broda ne gleda.

Pozdravljajući srdačno Vas i Vašu blagorodnu familiju, s počitanijem ostajem

Vašega Visokoblagorodija prijatelj i pokorni sluga

Jeremiji M. Gagiću

Pristan dubrovački, 27. maja 1850.

V[aše] Visokoblagorodije,

Izvolite primiti ovaj moj tastamen. Đe mu je sigurnije, otkud bi vjernije no otolen izišao, nego u konsulat mojega vis[okoga] pokrovitelja i kod Vas mojega prijatelja? Ako se dogodi da ja umrem, molim da kopije od istoga pošljete u Crnu Goru i Vašemu načalstvu. Ako li ja ozdravim, a Vi ćete mi ga izvoliti poslati kad ga zaištem ovako zapečatana.

Vaš prijatelj i sluga
v[ladika]

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 26. juna 1850.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Evo mene opet u Crnoj Gori. Ne dopuštiše mi ljekari italijanski i trijestinski ni da banje činim ni da vode pijem, a velika zapara italijanska veoma me bješe oslabila, tako da ne mogah gotovo na noge stati. Ja poželih za nekoje vrijeme povratiti se u svoje otečestvo. Mnogi me tome i sovjetovaše da se u rodni klimat povratim, da ako se štogod oporavim i dok se vrijeme malo oladi, pa snova da pođem u Italiju. Ja uzmem sovjet od najbolji lekara čim ću se u to vrijeme ja ovde vidati. Ja sam sada dosta slab, ali se nadam, ako Bog da, skorome poboljšanju zdravlja.

Pozdravljajući Vas i Vašu blagorodnu familiju, ostajem s visokopočitanijem

Vašega Visokoblagorodija
milostivoga gospodina
pokornjejši sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Iliji Garašaninu

Cetinje, 5. jula 1850.

Vaše Visokorodije,

Vidim u Vašem uvažajemom pismu od 14. pr. junija da je blagovolio svijetli knjaz sa soglasijem Vas, njegovi sovjetnika i pomoćnika, iznova primiti na trošak knjaževstva mojega sestrića Stevana Perovića u novozavedenu Vašu Akademiju. Ja mnjenije Vaše odobravam i sasvijem sam s Vama soglasan, tim više radujući se što će Akademija poželanu celj dostići, kako će učenici pod strogim nadzorom biti, jerbo cijela svoboda učenika čini nevježom i kalašem. Fala svijetlome knjazu i gospodaru i Vama, njegovim sovjetnicima, što se, ako i katkad, sjetite ovoga srpskoga krvavoga krša. To će Vam za čest u potomstvu služiti kada nam narod uskrsne duhom.

Ja sam veoma slab bio i [zbog] iste slabosti bio sam do Italije, ali niti me je pomogla promjena vazduha niti ljekara, jerbo sam od dana do dana sve gori bivao, tako da sam posle iznemogao bio, i tako po nuždi i savjetima posle mjesec dana povratim se u rodni vazduh kojemu sam privikao, dako se malo pookrepim da se mogu u stranoj zemlji lečiti. Otkad sam došao na Cetinje, pobolje mi je, ali sam jošt dosta slab.

Dragi i počitajemi g-n Garašaninu, srpske stvari, koliko su nazadne u našem veku, nije čudo e me je gotovo umorila ova krvava i burna katedra na kojoj sam se popeo evo 20 godina. Svaki je smrtan i mora umrijeti. Meni ni s čega sada žao ne bi bilo do što nijesam neki napredak u cijelome narodu našem vidio i što mi se nije dalo da na neki način osnovu utvrdim vnutrenemu upravleniju crnogorskomu, te se bojim e bi se posle mene sve one nesreće povratile u Crnoj Gori koje su prijed mene bile, te bi ostao u večnu nevolju ovaj narodac mali, neobrazovan, no vojinstveni i silni duhom i srcem. Nema jednoga Srbina koji više za Srpstvo posluje i misli od Vas, nema jednoga Srbina kojega Srpstvo [više] iskreno ljubi i počituje od Vas, i nema jednoga Srbina koji Vas više od mene ljubi i počituje.

Šaljući Vam i preporučujući Stefana, ostajem s najiskrenijim bratskim pozdravom

Vašega Visokorodija
pokorni sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Jeremiji M. Gagiću

Cetinje, 21. jula 1850.

Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,

Kaževa mi je moj sestrić Stefan koliko Vas i Vašu blagorodnu familiju interesira znati o mojemu zdravlju. To su čuvstva srpska, čuvstva sobratska, čuvstva iskrenosti, kojima su blagorodne duše zadojene i njima se pitaju. Ja sam jošt dosta slab, ali sam mnogo bolji nego onda kada sam imao udovoljstvije u Vašemu poštenome domu biti, i čini mi se da mi ide nekoliko nabolje.

Pozdravljajući Vas i Vašu blagorodnu familiju ostajem

Vaš
prijatelj i sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

 

Petru Marinkoviću

Cetinje. 10/22. avgusta 1850.

Pošteni gospodine doktor Marinković,

Ja nijesam jošt izdravio, ali sam se dobro popravio. U mojoj bolesti ja sam i o smrti pomišljao, nego ova misao nimalo meni škodila nije, no šta više zrake su mi duševne lakše kroz tijelo pronicale, kako sunčane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake što lakše proniču. Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet i pričisljenje besmrtnome liku i vječno blaženstvo. Ja se ada nimalo bojao nijesam, jerbo u meni adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda II, no ga predstavljam, po njegovom veličestvu, za duha preveličestvenoga, premilostivoga svojima tvarima. Ja sam dušu čovečesku predstavljao na neki ta[i]nstveni fokus, koja, kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i zapali besmrtni plam našega vječnoga života i blaženstva na nebesima- A naše jadno tijelo što je? Ugoštenije i popiranije zemaljskoga gada, glibina od koje se gadi, prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istočnike vodene mute, njom sjajne zrake sunčane zatmivaju. I velikoga čuda, koliko mi ovo ništavilo ljubimo i koliko nas interesuje! Tijelo je mnogo ništavije no ckleni sud, dajbudi izlomljena stakla kupe kaljavi Čifuti i pometnuti trgovci te ji prodaju, a naše tijelo bez duše ni za što ne služi.

Dosadih Vam, no to je kriva dobrota Vaše duše, koju ste mi otkrili. Hiljadu sam sovjetnika imao otkako sam se razbolio, no sam se najviše Vašega sovjeta držao, i danas se najviše držim, jerbo sam vidio da iz dubine poznanstva i blagorodne duše istječe. Neki su me sovjetovali da ništa ne mislim. Kako će čovjek živjeti, a ne misliti? Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa samrtnoga odra da oči ne baci na krasno stvorenije. Neki su me sovjetovali da fanele na tijelo ni marame oko vrata ne nosim. Neki su me sovjetovali da dvostruku fanelu na tijelo i do uših obučem, pa preko nje vunenu maramu oko vrata da metnem. Neki su me sovjetovali da ležim potrbuške, a neki opet da ležim na pleća, neki na lijevu, a neki na desnu i proč. i proč. i proč.

Zbogom, gospodin Marinkoviću. Budi mi zdrav i veseo, i ne zaboravi tvojim dragim vospominanijem

Tvojega
iskrenoga prijatelja i slugu
vladiku crnogorskoga

P. P. NJEGOŠ

Georgiju Nikolajeviću

Cetinje, 18. oktobra 1850.

Dragi proto, Crnogorska je pjesna:
Ko ć' ufatit maglu u visine,
Ko li Goru Crnu pokoriti!

Neka se Turci fale i govore što im je drago, mi za njihove prijetnje ne marimo. Imali smo se kad od Kosova poznati jedni s drugijema. Ostali narodi peka mudruju kako im je i od traga, neka diplomatiziraju s Turcima, neka se glade i lažu koliko im je drago, neka u svojim otečestvima i na svojim ognjištima hristjani vežu prijateljstvo s jazičnicima; doista mi i Turci, doklen god jednome trag iz Evrope ne pogine, onom ćemo zdravicom napijati kojom smo i dosle. Najvještija klupka diplomatičeska da osnuju svoju pređu između Turske i Crne Gore, mučno bi nas i Turke složila, a poljubila nikada. Istina je, Turci su sprama nas silni, sprama nas bogati, alije strašnije gordosti krušenije kada slabiji silnome užene dim u nos. Ja mislim da mladi sultan preobrazovatelj sa svojom blagošću neće biti poklapan, jerbo se ne slažu blagost i poklapnost.

Daje lijepa Crna Gora, ne bi se crna gora zvala nego mliječna ili medena. A kako će i biti lijepa kalaje jednako sirotu divlji talasi turski napadaju i potresaju? Ta, svešteni edem da gaje ovakva sudbina postigla, bi se već zla prepunio i zlom otrovao. Crnu Goru je svakojako zlo pratilo, u njoj maloprijed nije smio ni Evropejac svobodno ući, nego su se krijući uvukovali, kao što se kradom uvukuju po konopima u brodove trgovačke evropejski pacovi te se preseljavaju iz Evrope u Ameriku. Ovo se isto dogodilo s pokojnim Milutinovićem i s istim Milakovićem, ali je danas slava Bogu drukče. Crna Gora je samo zlo kako je zli narok goni, i ja koji sam njen sin ne mogu joj ime proizreći što se neću zgroziti. Ali je opet s tim znamenita što je komatić od razvalinah našega carstva, kao jedna lastovica (ćošak) od razvalinah jednoga velikoga grada. Stoga je znamenita Crna Gora što je doista pokazala šta može slabiji sa silnijem, što može čovjek, kad hoće, raditi. Crna Gora je gnjijezdo vojinstvene gordosti, đe se braća jedinci sinovi - sve rado na žrtvu dava, samo da ostane neporočna čest prađedovska. Crna Gora je urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo, u kojoj se svešteno hrani viteško ime Obilića i Skenderbega.

Zbogom, dragi proto, budite mi zdravi i veseli!

To Vam od srca želi

Vaš počitatelj
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Iliji Garašaninu

Trst, 11. novembra 1850.

Vaše Visokorodije,

Svi oni nepovoljni glasovi koji se raznose o namereniju jedne partije, koje je namerenije vrediti opšteljubljenom knjazu i praviteljstvu srpskom, isto i napretku celog Srpstva, - svi su ovi glasovi đetinjsko pletenje i prazni puf u vetar. Budite spokojni, pošteni i dragi Srbine, i nemojte nikada pomisliti, a toli verovati, da će vladika crnogorski biti sočlen kojekakvih vetrenjalah, a toli sočlen partije koja protivu mene i celoga Srpstva svetinje dejstvuje. Sa strane crnogorske budite sasvim mirni. Mi k Vama drugo ne gajimo do čiste bratske iskrenosti. Mi se ni u čem ne puštamo bez Vašega soglasija, a s Vašim soglasijem svagda smo gotovi. Vi najbolje prilike vidite, Vi ste najveći prijatelj srpskoga naroda, a drugo je sve trice i kučine. Ta i novci ne mogu sve učiniti, dajbudi đe se opšte nesreće i sramote tiče. Najviši je amanet i svetinja maša posle imena Dušanova ime Karađorđijevo. Koje ovome imenu protivnik taj nije Srbin, no gubavi izrod srpski.

Da mi je ikako moguće, rad bih bio za mnogo nešto sa Vama razgovarati, a ne bi ni Vama protivno bilo.

Ja još od prsah stradam i zbog toga sam zimus prinuđen bio ostaviti naš strogi klimat i prezimovati u italijanskom blagom klimatu. Ovo su me svi lekari savetovali.

Da Vam je moj sestrić preporučen ako dobro uči; ako li ne uči, niti ga preporučujem, niti za njega marim.

Ovim Vama odgovaram na Vaše pošteno pismo od 10. oktobra ove godine. Ovo moje pismo imati će čest vručiti Vam jedan moj čovek za kojega ste želeli da do Vas dođe.

Zbogom, diko roda. Budi mi zdrav i veseo. To Vam iz sveg srca želi

Vaš najveći počitatelj
i pokorni sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Vuku Stefanoviću Karadžiću

Mleci, 25. decembra 1850.

Mletke, na Božić latinski 1850.
Počitajemi g. Karadžić,

Evo me u Mletke. Bože moj, kakvu sam veliku promjenu u kratko vrijeme oćutio i vidio. Ono jutro kad pođem iz Beča umalo se do Ljubljane ne smrznem. Poslije tri četiri dana pođem suhim iz Trijesta put Mletakah preko Kranjske i Gornjega Frijula. Da mećava oči izvadi, ni pomagaj kola ni haljine, po drhti te drhti besprestano. Kada sađi u ravnicu italijansku preko rijeke Lizonca, sreti nas, da ne rečem ljeto, ele svobodno mogu reći naš lijep setembar. Evo ti i po varošicama i gradovima svud pitome ruže pod vedrim nebom cvjetaju, a mi od zapare sve haljine u koje se bjesmo zamotali poskidaj sa sebe. Ovo mije putovanje prijatno bilo i lako mi je kao sa snom palo, jerbo sam divni komad zemlje vidio, predjel za mene sasvim novi. Ali što je najljepše i najprivlekatelnije, priješavši rijeku Pjave, te gotovo od ove rijeke te do mora kod Mletakah i do grada Mestre cijela je ravnica posuta divnijema i velikoljepnijema stanovima ljetnijema (kampanjama), u kojima su ljetovali patricije mletački. Ovo je jedan pljenitelni vid. Ovdi se vkus, sila iskustva i negdašnje bogatstvo mletačko vidi. Okolo puta ima zemlje i pjeskovite, ali je po višoj časti barljiva i konavlima isprestrizana, te je trudoljubije nedostatak prirode sasvim pobijedilo. Dvadeset i osmi čas mojega putovanja udari, i ja prispijem u Mletke i namjestim se u gostionicu Imperatore d' Austrija na Velikom konavlu. Doista ne biste ugonetali kakvu velikoljepnu i bogatu kvartiru imam. Da je vladika crnogorski Nijemac pa da ga Nijemci kako svoga brata svesrdno dočekaju i ugoste, i opet ne znam bi li mi ovakvu kvartiru bez Šenbruna na mnogo mjestah našli da daju.

Već sam kazao da sam na glavnom konavlu. Ovaj je konavao u Mletkama to što je u Petrogradu Nevska ulica. Moja se kvartira sastoji iz dvije male i jedne velike sobe, ne brojeći salu iz koje se ulazi u kvartiru. Moja velika soba u koju sjedim duga je 15 lakatah, a široka dvanaest lak., a visoka četiri sežnja, ima četiri prozora, dva od istoka na Pjacu svet. Samuila, a dva od jugozapada na Velikom konavlu. Svaki je od ovih prozora po sežanj širok, a po tri sežnja visok, pred svakojijem je po balkon od finoga kamena iznesen, nad svakojijem se balkonom po šator na čekrku širi. Zidovi su od sobe vješto išarani, a osobeno njen svod. Po njemu su se razlećeli anđeli i vile sa cvjetovima, rogovima izobilija, sa strijelama, sa krunama, sa trubama i sa klavirima; zavjese su na prozorima od fine bijele i plavuškaste materije, a vise o zlatnim okrunjenim oblucima na rokoko. Soba je zastrta dvostrukim ćilimom, donji je debeo i mek, a gornji sav nakićen zelenijem cvjetovima, koji se sastoji od crvene i višnjeve masti. Nasred sobe do krugloga stola prostrta je velika tigrova koža, a pod stolom je pred velikim kanabetom prostrta divna sedžada. Tri zida su ukrašeni sa tri skupocjene starinske kartine, a četvrti velikim ogledalom sa zlatnom, u figurama i pročim ukrašenijem, opravom na rokoko. Pokućstvo je dva velika mramorna stola u lijepu opravu i na debelim pernatim nogama, to se zna na rokoko, i sve u zlato. Na jednome se piše, a na drugome pod staklom igraju lijepi časovi sa zlatnijem figurama na indijanskome slonu. Pored njih dva mramorna vaza kako dva cvijeta dube. Između časovah i vazovah dva majstorska trostruka svijetnjaka stoje, koje drže dva zlatna oklopnika ubivši sa svojim kopljima po jednu aždaju. Ovaj stol pod ogledalom stoji. Treći stol okrugli zajelo stoji nasred sobe pokrit tankijem i finijem ćilimom. Ja na njemu po višoj časti držim divit od kristala crvenoga imajući na srijedi majstorski kolčan te sedam iz njega pera vire kako strijele iz kolčana Apolonova, opjevanoga Omerovim guslima.

U sobi je veliki i moderni fortepjano, jedna velika od crveno plavetnoga atlasa sofa sa zeleno zlatnima na čekrku nogama, veliki kanabet, osam poltronah i osam modernijeh stolicah od zeleno bijeloga atlasa sa jakima pernatijema i pozlaćenijema nogama, sve na rokoko. U jednom kutu stoji fortepjano, a u druga tri pred tri poltrone dube tri mala stola, dva su sa zelenom svitom na bijelo-zlatnim nogama, a jednoga drži Harap na glavi, crnoga lica i nogah u harapskom zlatnome ođelu. Druge su obije sobe koliko ova sama, ali su zastrte i veoma lijepo ukrašene, a sala je dvaput tolika koliko moja soba prostorom a malo te ne i visinom, i ona je velikoljepno urešena.

Možete mi vjerovati da me ova divna kvartijera gotovo napola manje stoji nego li onaj pogani viganj u Beču kod "Rimskoga imperatora". Istina je da je ljetos za ovu istu kvartiru neki duka italijanski plaćao na dan po sto franakah, ali jedno su duke evropejski, a drugo bez otačastva rašćerani Srbi.

Divne Mletke, ali su bogme u rđavoj koži, grdno su se po njima posukale prnje i jačine, a grdna sprdnja biva kada Turčin ili Lacman oprnja. Lacman se zakrpiti ne da, no od njega krpe odskaču, a Turčin po tri vijeka jednu haljinu krpi dok od nje napravi kvodlibet od Azije i od Evrope, t. j[est] smjesu istoka i zapada, od svijeh narodah i mastih.

Mnogo bih jošt koješta pisao, ali mi ne da jeka od velikih zvonah, no jednako tutnji dan i noć, i Bog zna kada će ovome kraj biti da malo počinu.

Ja sam sa zdravljem dosta dobro. Što sam bliže ekvatora, to mi je sve prijatniji vozduh. Može biti da s ljubaznijem našijem Tirkom etc. i ekvator jednom pređem. Tamo bi mi, mislim, najbolje bilo. Do koji dan odlazim za Napulu. Kako ste Vi, to ću iz Vašega pisma vidjeti. Pozdravite svakoga ko se mene sjeća. Vas osobeno pozdravljajući

Vaš počitatelj i sluga
vlad. P. P. NJEGOŠ

Dimitriju Vladislavljeviću

Napulj, 31. januara 1851.

Napula, 31. januara 1851.
Pošteni g. Vladisavjeviću,

Treba se držati staroga vina i starijeh prijatelja ako se želi čovjek koliko-toliko na zemlji s istinom i s veseljem poznati. Ja se sit naputovah i tobož po omjeri putujem; kad pogledaj za sobom na putovanje, kad evo po zemlji idem, a po vjetru putujem, kao kometa što snuje po zraku ili, čistije i priličnije kazati, kao krtina ispod zemlje što bavrlja tamo-ovamo sljedujući krivijem pravcem svojijem. Oh, ne, ne! Grehota je na putovanje vikati. Ko ne putuje taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina. Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba učiti što je svijet. Svijet je pozorište smiješno na kojemu se treba u različitim i svakobojnim maskama pokazivati. Današnji vijek (u svijetu) fabricira ljude ljudskom majstorijom i lukavstvom kao što se fabricira brilijant njegovim prahom. Stoga se čovjek danas u svijetu cijeni po načinu brilijanta, tj. što ima više licah (facie) čovjek ili brilijant, to je skuplji. Vidimo iz ovoga, dragi Srbine, kako strašno ljudi u prosvešteniju napreduju, samo što im se lice natrag okrenulo te nazad gledaju. (Ja sam u pisanju isto kao u putovanju, nigda se ne umijem jednoga pravca držati, no sve tumaram).

Da, zbilja, lijepa Italija. Nad njom se blagosloveno, lijepo i blagodatno nebo širi i smije; u njoj je jogunasta priroda u svojoj divoti, u svojoj prelesti vječno okrunjena i vesela: zemlja klasičeska, kolijevka veličija rimskoga. Ah, Rim, veličestveni Rim! Te razvaline velikoga Rima. Kad čovjek u njemu dođe, ne znade ali ga udivlenije potpiri u više ushićenje, ali mu žalost više dušu ugasi i opečali nad grobnicom veličija svijetskoga. Doista su se kod mene ova dva elementa borila kao zla svekrva sa dobrom snahom kad se za kose uhvate i bore se okolo starješinstva u kući pri kojoj će ostati.

Razvaline Iliona, Vavilona, Tive i Perzepolja ništavne su sprema razvalinah rimskijeh. Ni strašni usovi snježani, koji se otisnu strmenicama velikijeh planinah, opuste i obezobraze gordu planinu, na tisuće gorde jele i borove počupavši sa sobom u provalama povuku te strmoglavice iz one grdne mase korenjem k nebu dube, - ni ovaj opustošajući užas ne učini tako strašno i žalosno vpečatljenije na dušu čovječesku kao razvaline velikoga Rima! - Vrijeme je silno, strašne zube ima, ono je stravilo i svemogućemu nebu a kamoli kukavnoj zemlji, đe se sve lako krši, đe sve na slabome temelju stoji. Dan današnji na rimskijem razvalinama dube hramovi katoličeskoga mira. Ovi su hramovi puni, kako i mnoga druga znamenita zdanija, odlomcima velikoga Rima, veličija rimskoga, te ih pokazuju kao svetinju, kao uspomen prošle njine slave, ili, da se pravo kaže, nad njima kukaju kao sirotna familija što kuka nad oružjem, odorom i ostacima velikoga i mogućega oca.

Svetije otac tako k meni dobar bio da sam mogao đegođ mije volja bila ući, u svako gotovo doba meni je sve otvoreno bilo, sve mi se pokaževalo s vnimanijem i s dobrom voljom. Šest danah sam stajao u Rimu ili, pravije reći, šest danah sam trčao po Rimu. Ako me pitate što sam vidio, molim da me pitate što nijesam vidio. - Vidio sam svašta, što Vam neću kazati (ne mogu) pređe se sami sobom ne prošetate po brijegu žalosnome mutnoga Tibra. U ove sam šest danah bavljenja u Rimu veliki materijal u glavi skupio, tako da su mi njim natrpane sve galerije, sve klijeti moždane. Toliko je čudo ovoga materijala da se ne bi u sve magazine od Kalkute smjestio. Tu su spomenici stare Azije, Evrope i Afrike svakostruki; tu su veličestvene razvaline banjah, dvorovah i sadovah imperatorskijeh; tu su fori rimski; tu su razvaline jazičeskijeh kapištah; tu su kolone, obelisci, fontani s različnijema čudesnijema figurama; tu su statue, figure, bogovi, polubogovi, boginje, vile, carevi, upravitelji različiti, filozofi i junaci vještinom ljudskom iz mramora stvoreni; tu su mramorni i granitni veličestveni vazovi iz imper[atorskih] banjah; tu su urne i grobnice Avgustove i Konstantina V[elikoga] od mramora i istočnoga alabastra; tu su trijumfalna vrata, cirki, piramide i neimovjerni vodovodi; tu se vise hramovi hristijanstva na kolonama okupljenijema od razure velikoga Rima. Na vrhu svega rečenoga materijala stoji mi Koloseo i hram svet. Petra, a više svega mi stoji i sjaje kartina Rafaelova Preobraženije: kao prelestna Danica veselim licem osvetljava grdne i mračne klisure strašnim gromovima izdrobljene. Da, hram svetoga Petra, on je veličestven, on je važan, a sto putah bi važniji bio da ima lice (fassade) sobora milanskoga. U Rimu što ne ima krsta ne ima ni stanja. Ovde uhiljeni i mračni jazičeski vjekovi na sebe nose krst stradanija, inače bi ih iz Rima prognali ili pod zemljom zakopali.

Vi ćete reći šta ovaj čovjek radi, kao da Rim već nije opisan, ta opisanije Rima već djeca na prste znadu! - E, dragi moj Srbine, svak sa svoje točke stvari gleda, svak drugojače očali na oči nosi. Neko opisuje Rim s kartinama da novacah dobije, neko opisuje karneval rimski(Rim), te pretvara hramove u teatre, neko se moli i klanja rimskijema razvalinama da ga zadahnu duhom poezije, da se pokaže na poprištu svijetskome, neko plače za jazičeskijem hramovima a hvali hristjanske, neko plače za Cezarom a hvali Bruta, te ni sam ne znade šta radi. Zbilja, imah zaboraviti, ovdi priložene stihove upisao sam na vrh kupole svet. Petra u Rimu. Ako Vam se dopadnu, pošaljite ih u koje hoćete novine da se pečataju. - S kakvom sam željom trčao da vidim retkosti rimske, nijesam imao vremena ni da pozdravim svetoga oca.

Došao sam u Napulu evo nekoliko dana, te ću Vi o njojzi samo štogod napomenuti. (Doista Bog je sve stvorio, što sam ja dosada vidio, šaleći se, ali kada je mjesto stvorio na kome je Napula sagrađena, doista je malo razmislio kako će ga stvoriti). Napula leži do mora gotovo kao broj 3, s koje god je točke čovjek pogleda. Napula ni na što drugo ne naliče do na Napulu, tako je njeno mjestopoloženije očarateljno, tako je Napula divna! Kvodlibet je napulitanski jedinstven pod nebom; u njemu se dvije krajnosti u najvećem stepenu vide: luks i uboština. U njemu je divno more okićeno paroplovima i svakorukim lađama, u njemu su divni uvršćeni palaci i vječno zeleni i cvjetući sadovi, u njemu su divna kola s velikoljepnom uresom, u njemu su konji od svake odabrane vrste, u njemu se jedna magarad pod tualetom ponose, a druga pod teškijem teretom stelju; u njemu su prosti konji, goveda i paščad, u njemu su stada kozah na svakoju počekalicu; u njemu su prvoklasne dame i kavaljeri evropejski; - to sve ujedno ide, svakoje svojim putom, jedno drugome ne smeta. - Vi ćete mi reći: treba viđeti Kanton, Kalkutu, Tiflis i Carigrad, đe se miješaju gomilama skakavci evropejski sa salamandrama azijatskijema, pa onda ponjatije o kvodlibetu imati. Ja i sam znadem da je ljubopitno viđeti damu kitajsku na nogama kao stojalama, noseću dijete na leđima a đe puši. Čudnovato je viđeti Arapa crna kao đavola đe nag skače na dromaderu. Tako je isto smiješno viđeti đe slon u kovčegu na leđima nosi čeljad kao što bečki seljanin nosi u klijetku na leđima kokoške na pazar.

Ja znadem da ja i moje zdravlje Vas mnogo interesiramo. Slava Bogu, ja sa zdravljem sve na bolje idem. Istina, sprva sam se udivljavao kud se zima kamo đela, kao međed amerikanski kad došeta iz Amerike u Evropu, te mjesto svojega dana ovđe nađe noć, i tako danju spava a noću treznuje, drži noć za dan; tako i ja držim napulitansku zimu za proljeće. Ja sam svud prijatno susretan i dobro viđen. Italijanci su tako prijatni i Veseli k stranima kao što je nebo k njima. Jednome junaku stare Grecije nijesu gotovo do dva kroka iz Napule do u Crnu Goru, jedan krok iz Napule u Barletu, drugi iz Barlete preko zaliva adrijat[skog] te u Crnu Goru. - Ja sam od istoka najbliži susjed s Južnom Italijom i pri svem tom ljubopitstvo na sebe veliko obraćam, kao da sam mandarin nebesne imperije.

Mnogo koješta novine klapnju o Bosni i o njenom preobrazovanju, ali ja malo što od svega toga vjerujem, jerbo znadem Turke i tursku volju k preobrazovanju. Ništa mi nije protivnije no kad kakav siromah plašljivi novinar pretpisuje Marsove zakone svijetu, a šušne li mu miš u sobi, sto mu groznica u srcu; ili kada velikodušije lavsko opisuje, a kad srete na ulicu kerče koliko mačku, po dvadeset koračaja od njega zamine.

Ja mislim zasad je dosta napisato. Ovo se najviše iz uzroka piše da vidite da ja nijesam od onijeh ljudih kojizi, kako svoj krug ostave, promijene glas kao pašče kad ekvator prijeđe.

Molim pokorno sve mi po istini objavite što se u Bosni zbiva.

Molim ne zaboravite mi svesrdno pozdraviti dične naše Srbe trijestanske. U meni je toska po rodine, nigđe Srba čuti ni viđeti koliko da sam zapanuo na ostrov Javu. Pune su mi uši mlakavila i tuđinstva, pa se bojim nehotice da se ne prelijem u tuđem kalopu.

Budite zdravi i veseli. To Vam od srca želi

Vaš počitatelj i sluga
vlad. P. P. NJEGOŠ

 

Aleksandru Karađorđeviću

Cetinje, 12. jula 1851.

Vaša Svjetlost,
milostivi gospodaru,

Hvala Vam na Vašem k meni dobrom vnimaniju. O, kuda bi ta sreća [za] srpski rod da su sovjetnici dične Srbije jedinodušni, te da ne trče k neprijateljskima, te njima špijaju i izdaju šta se u Sovjetu radi! To je grdna raka svakom dobromislećem Srbinu po srijedi duše i srca. Da nije ova nesreća, ja znadem da Crna Gora ne bi Srbiji polusestra bila, no cijela i rodna sestra. A kud su druge naprednosti koje ta podla zloba zbija?

Živila Vaša Svjetlost i Vaš dobri Garašanin i Knićanin! Sve će dobro biti, sve će u red doći.

Vaš predani
vlad. P. P. NJEGOŠ

V. Hanki

Trst, 21. jula 1851.

Pošteni gospodine,

Hvala Vam na Vašem izjaščnom umotvoru koji ste mi poslali. Drago mi je svagda ime Vaše bilo, pa mi je i dar od Vas drag, a osobeno ovakovi dar.

Malo Slavjana pišu, a mlogi su počeli piskarati. Da smo silni moralno kako smo fizičeski, nigdje se mračnoga oblaka na našem podnebiju ne bi moglo vidjeti, ali... Ja se nikad domisliti i načuditi ne mogu otkud Slavjanima ovo sjajno ime kojim se nazivaju, ako nijesu oni sami ono ime kojim su poznati u svijetu pretvorili, tj. od schiavi prozvali se Slavi ili Slaveni.

Ja sam bolestan i poskitao sam se po svijetu zdravlja radi, a da sam zdraviji i kod kuće, bih Vam se sitan natužio na moju zaludnju i slijepu braću Slavjane.

Gospodinu doktoru Fanti od moje strane srdečno blagodarite za njegov uspomen.

Budite zdravi i veseli, g. Hanka, a tako isto i prilježni za polzu roda na Vašem slavnom poprištu, i izvolite me sohraniti u čislo Vaši najiskreniji počitatelja.

Vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Vuku Stefanoviću Karadžiću

Cetinje, 5. oktobra 1851.

Počitajemi gospodin Karadžiću,

Primio sam s provođenim mi Vašim dragim pismom dvije knjižice: "Gusle", prevod gospodina profesora Frankla, i "Pjesne" gospodina Branka Radičevića. U prevodu suditi ne umijem, a Branko je priličan prolećnjemu leptiru koji leti s cvijeta na cvijet. On isto po zapuštenoj srpskoj livadi radi.

Davno bi na Vaše pismo odgovorio da mi mrtvilo dade, nego iz kakvog Vam stanja pišem, dosta je i ovoliko, jerbo kada tijelo strada i stenje, duša se vije u olujama. Ovo ćete pismo izvoliti predati gos[podinu] Franklu. Ovo je odgovor na njegovom pismu.

Pozdravite mi sve Vaše i moje prijatelje, a osobito Vašu poštenu familiju. Želeći Vam zdravlje i tihe mirnoće, ostajem

Vaš počitatelj i sluga
vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

L. A. Franklu

Cetinje, 12. oktobra 1851.

Visokoučeni gospodine,

Hvala Vam što ste me se sjetili poslavši mi s Vašim listom od 21. avgusta Vaš dični prevod Gusle. Naše su narodne pjesne istorija junačka, epopeja narodna. U njima čovjek može vidjeti kakav je narod koji ih pjeva. Ja sam ljubitelj poezije. Ona je mene mnogo zanimavala. Ah, divna poezija, iskra tainstvena! Ja nikada nijesam mogao razabrati ali je ona iskra besmrtnoga ognja, ali je burna klapnja, čedo uskog podnebija našeg. Sa zemne je katedre smatram vjetrenim nastupom; no kada se čovjek popne više samoga sebe, onda vidi bijednost ljudsku, i kada je poeta može reći da je žrec oltara svesvjetija. Poeta je klik smrtnoga s burnoga našega brijega, poeta je glas vopijućega u pustinji, on sanja o besmrtiju, dovikuje ga i za njim se topi. On vidi veliki list od knjige mirobitija otvoren, u njemu čita čudestva stvoriteljeva. Oni su njegovo najslađe piće, on se njima opija, on silom voobraženija izvodi iz blatne zemlje klicu nebesnoga života - trulinu bogotvori. Njegov se edem širi, na lukovima tvrdi.

Ja sam za granicom prosveštenoga svijeta. Na mom uzanom podneblju svagda se lome tirjanski gromovi. Stoga je moj mali kraj tamom divljine obezobražen. Za čovjeka zdravomislećega niti je muke ni uveselenija na svijetu, jerbo su sve ljudske poslastice sa otrovom pripravljene, a sve pečali imaju neko svoje udovoljstvije. Čovjeku je gotovo, kad mu dođe, slatko plakati kao pjevati. Ja ovako našu pjesnu razumijem,

Svijet je sad božji, stoga u svakojem njegovom nuglu vide se djela velikoga majstora. Trudoljubije i iskustvo mrava i pčele, i uredno letenje ždraljevah ja radije gledam no sve parade evropejskih stolicah.

Zbogom, gospodin Frankl, izvolite me zadržati u Vašem dragocjenom uspomenu.

Vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

[ Projekat Rastko - Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /