Antun Radić

Antun Radić (Trebarjevo Desno kraj Siska, 11. VI. 1868 - Zagreb, 10. II. 1919), političar, etnograf, urednik, poliglot, prevoditelj i publicist.

Osnovnu školu pohađao je u Martinskoj Vesi kod Siska, a gimnaziju u Zagrebu. Studirao je slavistiku i klsičnu filologiju na fakultetima u Zagrebu i Beču. Doktorirao je u Zagrebu 1892. temom O nekim eshatološkijem motivima u hrvatskoj književnosti.

Isprva je radio kao gimnazijski profesor hrvatskoga jezika u Osijeku, Požegi, Varaždinu i Zagrebu. Zbog političkih razloga nije mogao postati sveučilišni profesor te 1897. napušta prosvjetu te se posvećuje književnom i publicističkom radu. Budući da je poznavao nekoliko stranih jezika (latinski, njemački, francuski, talijanski, češki, bugarski, poljski i ruski), počinje i s previdilačkim radom, prevodeći ponajviše jezik djela iz ruske književnosti. Objavljuje književno-povijesne studije o hrvatskoj i ruskoj književnosti te književne kritike.

Kao urednik Akademijina Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena (1897-1901) i autor studiozne, opširne i programatske Osnove za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu utemeljuje hrvatsku etnografiju, »istražujući smisao i duh hrvatske autohtone narodne kulture« (Stjepan Matković).

Godine 1901. nakon odlaska Ivana Kostrenčića preuzima tajničku dužnost u Matici hrvatskoj koju obnaša do 1909. sudjelujući u bespoštednom književnom sukobu protiv "mladih", skupa s predvodnicima »starih« Đurom Arnoldom, Vjekoslavom Klaićem i Albertom Bazalom s kojima osniva i uređuje Matičin časopis Glas Matice hrvatske.

Godine 1902. napušta suradnju s JAZU zbog jezikoslovnoga spora s Tomom Maretićem, nastalog u povodu objavljivanja Maretićeve Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga jezika. Radić je dokazivao da ne postoji »hrvatski ili srpski jezik«, već samo hrvatski književni jezik koji se piše na štokavskom, kajkavskom ili čakavskom narječju. Sve do naših dana, Radićeva se ocjena Maretićeve Gramatike smatra najargumentiranijom kritikom hrvatskih vukovaca.

S mišlju da obrazuje i prosvjećuje hrvatsko seljaštvo, Radić od 1899. do 1904. izdaje polumjesečnik Dom - list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk u kojem posebice ističe bogatstvo i značenje hrvatske tradicijske kulture. S vremenom je ta Radićeva misao evoluirala prema ideji političkoga organiziranja hrvatskoga seljaštva te s bratom Stjepanom utemeljuje Hrvatsku pučku seljačku stranku (1904).

Godine 1910. izabran je u Hrvatski sabor u kojemu se aktivno zalaže za reformu lokalne uprave i školstva. To je vrijeme njegova najjačega angažmana na području publicistike. Godine 1917. zapošljava se ponovno kao profesor na zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji gdje ostaje do svoje smrti 1919.