Kotromanići, vladarska dinastija u srednjovjekovnoj Bosni (→ bosna i hercegovina), koja je vladala približno od 1250. do 1463. Podrijetlo joj nije razjašnjeno. Prvi poznati član dinastije, ban Prijezda I. (1254 – nakon 1287), bio je rođak i nasljednik bosanskog bana Mateja Ninoslava. Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II. i Stjepan I., zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime. Banovali su zajedno približno do 1290., a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan. Oko 1302. potisnuo ga je Mladin I. Bribirski, koji je zavladao kao »ban bosanski«. Pri kraju njegove vladavine bansku je čast u Bosni preuzeo sin Stjepana I. Stjepan II., najprije kao vazal Mladina II. Bribirskoga, a zatim kao samostalan vladar (1322–53). Za njegove se vladavine Bosna znatno teritorijalno proširila. Njegova kći Elizabeta udala se za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Stjepana II. naslijedio je nećak Tvrtko I. (ban 1353–77; kralj 1377–91), najistaknutiji vladar dinastije. Od vremena njegove vladavine plemićki sabor (stanak) u Bosni birao je vladare isključivo iz roda Kotromanića. Za Tvrtkova nasljednika Dabiše, Stjepana (1391–95) ojačala je moć bosanskih velikašâ Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radinovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor pojedinih vladara u Bosni. Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395–98), na bosansko su prijestolje došli Stjepan Ostoja (1398–1404., 1409–18), Tvrtko II. (1404–09., 1421–43), Stjepan Ostojić (1418–21) te Stjepan Tomaš (1443–61). Dinastija Kotromanića nestala je s osmanskim osvojenjem srednjovjekovne Bosne 1463., pogubljenjem posljednjega kralja Stjepana Tomaševića (1461–63) te smrću njegova strica Radivoja Ostojića. Tijekom cijele vladavine Kotromanići su bili, tješnje ili slabije, vazalski povezani s hrvatsko-ugarskim kraljevima. Glavni posjedi nalazili su im se u sr. Bosni, u dolini rijeke Bosne do Vranduka i u župi Lašvi. Od značajnijih gradova posjedovali su Visoko, Sutjesku, Bobovac, Fojnicu i Kreševo te okolna rudarska naselja. Smrću Hrvoja Vukčića Hrvatinića stekli su Plivsku i Lučku župu s Jajcem, u kojem su stolovala dva posljednja bosanska kralja.
