metar (prema grč. μέτρον: mjera).
1. Mjerna jedinica duljine (engl. metre, meter, franc. mètre i dr.) (znak m), osnovna jedinica Međunarodnoga sustava jedinica. Definiran je s pomoću brzine svjetlosti c sekunde s:
1 m = (c/299 792 458) s.
Ako se sekunda izrazi s pomoću frekvencije prijelaza ΔνCs hiperfine strukture osnovnoga stanja atoma cezija (133Cs), koja iznosi točno 9 192 631 770 Hz, dobiva se izraz:
1 m = (9 192 631 770/299 792 458) · c/ΔνCs ≈ 30,663 319 c/ΔνCs.
Dakle, jedan metar je duljina puta što ga svjetlost prijeđe u vakuumu u vremenu od 1/299 792 458 sekundi.
Metar je prvotno određen 1795. kao temeljna jedinica francuskog mjernog sustava, i to tako da je, u nastojanju da se osloni na prirodnu mjeru, bio definiran kao 40-milijunti dio duljine meridijana. Prve su dvije pramjere metra (tzv. prametri) načinjene 1799. i pohranjene zajedno s pramjerama kilograma (tzv. prakilogrami), jedan par u francuskom Nacionalnom arhivu, a drugi u Institut de France. Francuski se mjerni sustav tijekom XIX. st. proširio u druge zemlje, pa je 1875. prva skupina zemalja prihvatila Dogovor o metru, na temelju kojega je izrađen međunarodni prametar, koji je 1889. pohranjen u Međunarodnom uredu za utege i mjere u Sèvresu kraj Pariza. Od 1960. metar je bio određen valnom duljinom određenoga elektromagnetskoga zračenja, a od 1983. određen je brzinom svjetlosti kao duljina puta koju svjetlost prijeđe u vakuumu za vrijeme 299 792 458-og dijela sekunde. Na metru i kilogramu osnivao se Metarski sustav jedinica, iz kojega se razvio današnji Međunarodni sustav jedinica.
2. Naziv za organizaciju stiha prema određenom ritmičkom obrascu vezanom uz odgovarajući (versifikacijski) sustav. Veličina i oblik metričkih jedinica razlikuju se od sustava do sustava. Prema tomu, razlikuju se četiri metrička sustava: silabički, akcenatski (tonski), akcenatsko-silabički (tonsko-silabički) i kvantitativni. Silabički se sustav temelji na broju slogova u stihu, naglasak se javlja samo kao ukras, ali ne i osnovni kriterij izgradnje. Svojstven je japanskom i pjesništvu romanskih jezika. U akcenatskom ili tonskom sustavu mjere se jedino naglasci, a broj slogova može varirati. Veći dio pjesništva germanskih jezika slijedi taj obrazac. U akcenatsko-silabičkome (tonsko-silabičkome) sustavu bitni su broj slogova i raspored naglasaka. Za kvantitativni sustav svojstveno je mjerenje duljine slogova u tzv. stopama. Svaka stopa sadrži određeni raspored dugih i kratkih slogova. Rabili su ga klasični grčki i latinski autori. Izbor određenoga metra nije prepušten samo autoru, nego ga određuju fonološki procesi (koji se odvijaju tijekom vremena) u određenom jeziku i tradicija, odn. prevladavajuća konvencija. Metar nije samo matematički obrazac nego i način mišljenja riječima. Suvremeni teoretičari metar predstavljaju kroz četiri dimenzije: kao apstraktni opći obrazac, kao njegove dopuštene podvarijante koje se očituju u ostvarenim stihovima i izvedbama. Ni jedan se metrički obrazac ne ostvaruje u potpunosti u konkretnim stihovima. Suvremeni metričari govore o metru kao idealnoj formi, kao skupu neostvarenih mogućnosti lišenih značenja, izražajnosti i učinka. U duhu takvih razmišljanja nastala je i teorija prozodijske napetosti između idealne metričke forme i konkretno ostvarena ritma. Uživanje čitatelja/slušatelja u određenome pjesničkom ostvaraju uvelike proizlazi iz igre metričkih zadanosti i ostvarenoga ritma.
