Laura Papo Bohoreta – prva sefardska feministkinja

Laura Papo Bohoreta bila je velika spisateljica, dramaturginja, skupljačica sefardskoga folklornog blaga, te veliki borac za ženska prava. Zaustavimo se na trenutak kako bismo promotrili na koji su se način redali za ovu temu važni događaji od 15. stoljeća do razdoblja u kojem je živjela i radila Laura Papo Bohoreta.

Godina 1492. u Španjolskoj je bila važna iz nekoliko razloga – Katolički kraljevi Ferdinand Aragonski i Izabela Kastiljska osvojili su Granadu i time preuzeli vlast u Španjolskoj; Kristofor Kolumbo krenuo je na put u potrazi za morskom rutom do Indije, a iste godine, skoro u isto vrijeme, španjolski su Židovi – sefardi – također krenuli na put u potrazi za novim domovima, jer su ih katolički kraljevi protjerali iz Španjolske. Jedan dio sefarda tako je stigao do Osmanskoga Carstva. Sultan Bajazid II. zaželio im je dobrodošlicu, otvorivši im vrata svih svojih gradova jer su mu bili potrebni marljivi, obrazovani i kulturni ljudi, upravo kakvi su sefardi i bili. Čudio se kako netko može protjerati ljude, tako korisne svakoj državi. Sljedećih desetljeća sefardi se naseljavaju u Istanbulu, Solunu… Sredinom 16. stoljeća dolaze u Bosnu koja je u to vrijeme bila provincija Osmanskoga Carstva. Budući da nisu poznavali jezik, živjeli su prilično izolirano od ostalog stanovništva, ali slobodni, uz autonomiju religije, obrazovanja i sudstva.

Godine 1878. Austrougarska oslobađa Bosnu i unosi dašak novog načina života; miješaju se zapadnjačka i istočnjačka kultura sa sefardskom tradicijom, koja se – izložena velikom utjecaju zapadnjačkog načina života – pomalo asimilira i gasi. U takvoj se konfuznoj situaciji, u Sarajevu, u obitelji siromašnog trgovca Jude Leóna Levija i njegove žene Estere rađa Luna, prvo od njihovo sedmero djece. Kako Juda u Sarajevu nije imao uspjeha u trgovini, 1900. godine obitelj seli u Istanbul.

Idejama iz članka “Madres” ostat će vjerna tijekom čitavog svog života i u svim svojim književnim i dramskim djelima: da se žene moraju školovati, a ne baviti se samo kućanskim poslovima, jer se moraju prilagoditi aktualnoj i budućoj situaciji u kojoj će žena morati raditi kako bi preživjela. Ona je vrlo dobro znala o čemu govori jer je isključivo zahvaljujući obrazovanju uspijevala sama podizati svoje sinove.

Djevojčici Luni odmah su po dolasku promijenili ime u modernije i internacionalno – Laura. Za osam godina boravka u Istanbulu Laura je pohađala međunarodnu francusku školu za Židove ”Alliance Israélite Française”.

Nakon osam godina obitelj se vraća u Sarajevo, jednako siromašna kao i prije, samo mnogobrojnija. Kako bi pomogla svojima, Laura daje instrukcije iz francuskog, latinskog, njemačkog i glasovira. Uz Laurinu pomoć njezine sestre Nina, Klara (poslije im se pridružuje i Blanki – majka poznate književnice Gordane Kuić) otvaraju u Sarajevu salon šešira “Chapeau Chic Parisien”.

Odmah po povratku u Sarajevo, dakle kad joj je bilo 17 godina, uvidjevši kako se gasi vatra sefardske tradicije i folklora, Laura počinje skupljati romanse, pjesme, priče i sefardske poslovice. Osim toga, prevodi i adaptira djela francuskih autora – Julesa Vernea Djeca kapetana Granta, Mme Emile de Girardin La joie fait peur – Alegria espanta – /Veselje plaši/.

Prekretnica u njezinom socijalnom angažmanu bio je članak “Die Südslawische Frau in der Politik” /Južnoslavenska žena u politici/, objavljen 1916. godine u bosanskim novinama koje su tiskane na njemačkom jeziku “Bosnische Post”, gdje je Jelica Bernadzikowska Belović jedno poglavlje posvetila sefardskoj ženi u Bosni. Opisuje je kao neuku, tradiciji odanu ženu koja vjerno čuva patrijarhalne vrijednosti, što je razljutilo Lauru, te ona tjedan dana kasnije u istim novinama objavljuje odgovor “Die Spanolische”/Sefardska žena/, s namjerom realnijeg prikaza sefardske žene, njezine uloge u obitelji, njezinih vrlina i mana.

Iste godine Laura se udaje za Daniela Papu, te 1918. godine rađa svojega prvog sina Leona, a godinu dana kasnije Bar-Kohbu, Kokija. Nažalost, bračna sreća Laure i Daniela nije dugo trajala: Daniel pati od teških psihičkih poremećaja (najvjerojatnije od PTSP-a jer je sudjelovao kao vojnik u Prvom svjetskom ratu) i biva trajno smješten u psihijatrijsku ustanovu. Laura Papo, s 28 godina, ostaje potpuno sama s dvoje male djece. Sljedećih nekoliko godina nije socijalno angažirana, vrijeme provodi zarađujući za život i brinući se o svojim sinovima.

Prolaze godine, djeca rastu, Laura se ponovno aktivira: 1924. godine reagira na nostalgičnu priču Avrama Romana Bukija “Dos vizinas in el kortižo” /Dvije susjede u dvorištu/, u časopisu “Jevrejski život”. Avram Romano Buki izmišlja razgovor između dviju susjeda, Lee i Bohorete. Susjede ležerno razgovaraju o svakodnevnim događajima, poznanicima i prijateljima. Lauru je posebno razljutilo što je jedna od susjeda, Lea, tvrdila kako škole uništavaju mlade žene jer one u želji da se obrazuju više ne žele ni glačati, ni kuhati, ni prati rublje, ni šivati, a ni ugađati svojim muževima.

U sljedećem broju istoga časopisa, Laura objavljuje članak “Madres” /Majke/ i potpisuje ga pseudonimom Bohoreta. Oštro se obrušava na Bukija i njegovu konzervativnost. Prvi put piše na židovsko-španjolskom jeziku. Prema pretpostavci dr. Eliezera Pape, pseudonim Bohoreta izabrala je kako bi se čitatelji identificirali s osobom opisanom u Bukijevoj priči.

Idejama iz članka “Madres” ostat će vjerna tijekom čitavog svog života i u svim svojim književnim i dramskim djelima: da se žene moraju školovati, a ne baviti se samo kućanskim poslovima, jer se moraju prilagoditi aktualnoj i budućoj situaciji u kojoj će žena morati raditi kako bi preživjela. Ona je vrlo dobro znala o čemu govori jer je isključivo zahvaljujući obrazovanju uspijevala sama podizati svoje sinove.

Godine 1931., na nagovor dr. Vite Kajona, velikog sarajevskog pisca i intelektualca, piše monografiju “La mužer sefardi de Bosna” /Sefardska žena u Bosni/, nastalu na osnovi članka-odgovora Jelici Bernadzikowskoj-Belović iz 1916. godine. Zahvaljujući dr. Muhamedu Neziroviću, koji je monografiju preveo na bosanski, danas to Bohoretino djelo može upoznati veći broj čitatelja. Bohoreta u knjizi detaljno opisuje običaje, način odijevanja, kuhanja, vrline i mane sefardske žene, naglašavajući tradicionalne vrijednosti koje se ne smiju predati zaboravu, ali istovremeno potiče žene da se prilagode aktualnoj situaciji i da prihvate zahtjeve što ih pred njih stavljaju moderna dolazeća vremena.

Ona nije feministkinja u smislu jednakih prava muškaraca i žena, nego u smislu buđenja svijesti u ženi o snazi koju posjeduje i koja joj treba da izdrži i ustraje u ostvarenju svih svojih ciljeva, da se zanima za umjetnost, čita, piše i razvija svoju osobnost. Razvoj žena ne bi trebao ovisiti o okolini, nego o njima samima, o njihovoj želji da napreduju

Tijekom tridesetih godina Laura Papo Bohoreta napisala je 7 drama: jednočinke “Avia de ser” /Bilo nekad/, “La pasjensija vale mučo” /Strpljenje para vrijedi/, “Tjempos pasados” /Prošla vremena/, jednu običajnu dramu u tri čina “Ožos mios” /Moje oči/, te tri drame socijalnoga sadržaja u tri čina “Esterka, Shuegra ni de baro buena” /Svekrva ni od blata dobra/ i “Hermandat Madrasta el nombre le abasta” /Bratstvo maćeha, ime dovoljno govori/.

Što se tiče feminizma u njezinom dramskom opusu, treba naglasiti kako je njezina namjera bila podučiti žene, kroz poznate i česte situacije u svakoj obitelji, kako živjeti, kako nadvladati tekuće probleme i zadovoljiti potrebe i prema obitelji i prema društvu. Svaka žena može biti majka i raditi izvan kuće, bez grižnje savjesti, istovremeno poštujući sefardsku tradiciju. Treba imati na umu činjenicu da je Bohoreta živjela na Balkanu, u razdoblju prije, za vrijeme i poslije jednog rata, te između dva rata, u razdoblju velike svjetske ekonomske krize i u vrijeme fašističkih progona Židova.

Pokazala je koliku je snagu imala da usred krize, u to turbulentno vrijeme misli na svoju obitelj, na svoju djecu, pomaže sestrama, majci i ocu, da nakon smještaja supruga u psihijatrijsku ustanovu ne gubi vjeru u život, radi, piše, skuplja folklornu građu, pruža podršku ženama i motivira ih da budu supruge, imaju djecu, poštuju običaje svojih majki i baka, ali da istovremeno budu svjesne doba u kojem žive i prilagode mu se. Ona nije feministkinja u smislu jednakih prava muškaraca i žena, nego u smislu buđenja svijesti u ženi o snazi koju posjeduje i koja joj treba da izdrži i ustraje u ostvarenju svih svojih ciljeva, da se zanima za umjetnost, čita, piše i razvija svoju osobnost. Razvoj žena ne bi trebao ovisiti o okolini, nego o njima samima, o njihovoj želji da napreduju.

Laura Papo Bohoreta živjela je za druge, promicala je ideje koje nam se i danas čine naprednima, a umrla je sama, skrivena u bolnici katoličkih sestara milosrdnica 1942. godine, ne znajući da su joj oba sina ubile ustaše na putu za Jasenovac.