Venezuelanski rat za nezavisnost

Venezuelanski rat za nezavisnost
Martín Tovar y Tovar: Bitka za Carabobo (1887.)
Datum 1810. – 1823. Lokacija Venezuela Ishod Pobjeda i nezavisnost Venezuele
Sukobljene strane
1810: Vrhovna hunta 1811–1816: Venezuela Nova Granada 1816–1819: Venezuela Haiti 1819–1823: Velika Kolumbija	Španjolski Imperij
Komandanti i vođe
Francisco de Miranda Simón Bolívar Antonio José de Sucre José Antonio Páez Manuel Piar Rafael Urdaneta Santiago Mariño	Juan Domingo Monteverde Juan Manuel Cajigal José Tomás Boves Pablo Morillo Miguel de la Torre

Venezuelanski rat za nezavisnost (španjolski: Guerra de Independencia de Venezuela) bio je jedan od ratova u sklopu borbe za nezavisnost Latinske Amerike od Španjolskog Imperija, a koji se od 1810. do 1823. godine odvijao na teritoriju Venezuele. Preludij za rat bila je francuska invazija Španjolske u sklopu Napoleonskih ratova, koja je dovela do značajne političke nestabilnosti i vakuuma na vlasti, a tokom istog su se manifestirala čak tri neuspjela pokušaja proglašavanja republike u Venezueli, prije nego je španjolska vlast konačno dokinuta u korist Velike Kolumbije, čiji je dio Venezuela postala.

Preludij i Prva Republika (1810–1812)

Direktne historijske okolnosti koje su dovele do početka rata mogu se pronaći u Napoleonovoj invaziji Španjolske 1808. godine i imenovanju Josepha Bonapartea novim španjolskim kraljem. Svrgavanje Fernanda VII. značilo je, u očima venezuelanskih boraca za nezavisnost, dokinuće legalne vlasti nad njihovim područjem i, samim time, pravo na zahtjev za nezavisnošću. Iako je novi kralj ubrzo imenovao Vicentea Emparána novim generalnim kapetanom, bonapartistička uprava nikada nije u bila prihvaćena u Venezueli. Dana 19. travnja 1810., skupina civilnih službenika prisilila je Emparána i njegovu upravu na ostavku, što se smatra formalnim početkom rata za nezavisnost.

Na čelo zemlje došla je civilna hunta koje je, iako načelno fomirana u znaku odanosi svrgnutom Fernandu VII., ubrzo je počela djelovati u znaku borbe za nezavisnost. Predvođena figurama poput Francisca de Mirande i Simóna Bolívara, skupina kongresnika ubrzo je krenula u realizaciju ideje o nezavisnosti; dana 5. srpnja 1811. donesena je Deklaracija nezavisnosti, s kojom je proglašena i Prva Republika, a ubrzo nakon i ustav.

Republika, ipak, nikada nije bila priznata i patila je, istovremeno, i od unutrašnje nesloge (tri su provincije odbile pristati uz republikance) i od konstantnih vojnih pritisaka izvana. Iako su se patrioti uspjeli braniti gotovo cijelu godinu, mada bez uspjeha u ujedinjavanju teritorija, katastrofalni potres koji je 1812. godine pogodio teritorij pod njihovom kontrolom nanio je štetu od koje se, uz konstantne napade, nisu mogli oporaviti. Posljedica toga bila je da je Miranda, koji je ranije postao generalissimus, potpisao kapitulaciju španjolskom časniku Juanu Domingu Monteverdeu i na taj način, mada nakratko, konsolidirao španjolsku upravu.

Druga Republika (1813–1814)

Nakon kraha Prve Republike, jedan od revolucionarnih čelnika, Simón Bolívar, otišao je u egzil, odakle je došao do Nove Granade. Nakon sastavljanja manifesta iz Cartagene, Bolívar je ubrzo organizirao vojsku i krenuo u novi pohod za oslobođenje Venezuele. Uz paralelnu kampanju koju je predvodio Santiago Mariño, Bolívar je brzo osvajao teritorij i u tzv. Divnoj kampanji uspješno došao do Caracasa, gdje je u kolovozu 1813. godine proglasio Drugu Republiku. Bolívar je sebe proglasio za predsjednika, međutim ubrzo je naišao na snažan otpor među stanovništvom Venezuele, točnije stanovnicima ruralnih dijelova koje je predvodio rojalistima skloni imigrant José Tomás Boves.

Boves je brzo napredovao i u srpnju 1814. godine prisilio patriote na bijeg iz Caracasa. Tim je činom dokinuta i Druga Republika, koja također nije bila priznata, a teritorij je ponovo vraćen u ruke rojalista.

Invazija Nove Granade (1815–1816)

Paralelno s padom Druge Republike, Španjolska je uspjela protjerati Francuze i vratiti Fernanda VII. na tron, a koji je zauzvrat odmah poslao veliku ekspedicijsku jedinicu u Novu Granadu, na čijem je čelu bio Pablo Morillo. Po dolasku u Venezuelu, Morillo se udružio s Franciscom Tomásom Moralesom, koji je ranije surađivao s rojalistom Bovesom, i krenuo u pohod na Novu Granadu.

Tokom 1816. godine, Morillo i Morales zauzimaju Cartagenu i Bogotu. U međuvremenu, Bolívar plovi za Jamajku, gdje neuspješno traži britansku pomoć, nakon čega odlazi na Haiti, prvi latinoameričku zemlju koja je postala samostalna republika. Tamošnji predsjednik Alexandre Pétion dao mu je podršku, a ubrzo mu se pridružio i emigrant Luis Brión, te je Bolívar doplovio natrag do Margaritinog otoka, koji je bio sigurno republikansko utočište; ipak, Bolívar još uvijek nije konsolidirao svoju upravu nad republikanskim snagama. Naime, Mariño, koji je plovio s njim na Haiti, okupio je vlastite snage te je uspio privremeno osloboditi Cumanu tokom 1817. godine.

Bolívar i Brión su okupili vojsku i krenuli na zapad zemlje, međutim Morillo, koji se bio vratio u Venezuelu, dočekao ih je s brojčano nadmoćnom vojskom i prisilio na povlačenje; dvojica zapovjednika ponovo su isplovili za Haiti. S druge strane, škotski najamnik, Gregor MacGregor, uspio je nanijeti poraze španjolskim trupama i krenuti prema Gvajani.

Vojska koju je Fernando VII. poslao u Venezuelu bila je najveća što ju je Španjolska ikada poslala u Latinsku Ameriku, a blizina Kube i Portorika omogućila je bolju kontrolu nad teritorijem. S druge strane, patrioti su ponovo bili razjedinjeni, a svi Bolívarovi pokušaju formiranja ujedinjene republikanske vojske su propali, mahom zbog ličnih nesuglasica. Shodno tome, Bolívar se povukao i sklopio savez s Joséom Antoniom Páezom, međutim su se obojica povukli u Apure nakon neuspjelog napada na središnji dio zemlje.

Ono što je uslijedilo bila je višegodišnja pat-pozicija tokom koje su rojalisti i Španjolci kontrolirali gusto naseljeni, sjeverni dio zemlje, a patrioti su držali mahom nenaseljeni jug zemlje.

Pat-pozicija (1816–1819)

Bolívar i Brión su se 1817. godine vratili u Venezuelu te su pokušali osloboditi Barcelonu, ali su ih Španjolci glatko odbili. S druge strane, Manuel Piar i Mariño su osvojili nebranjeno grad Angosturu, gdje će im se ubrzo pridružiti Bolívar i Brión; tu je Bolívar izabran za vrhovnog zapovjednika patriotskih snaga. Nedugo nakon dolaska u Angosturu, Bolívar je proglasio Treću Republiku i promulgirao novu zastavu, sa sedam zvjezdica, koje su predstavljale sedam provincija koje su inicijalno podržale nezavisnost. Uslijedilo je obračun s Piarom, kojeg je Bolívar optužio za pokušaj formiranja vlastite vojne jedinice i poslao ga pred vojni sud, koji ga je osudio na smrt; Brión je bio jedan od sudaca. U ovom periodu poćeo je pristizati i dobar dio britanskih veterana Napoleonskih ratova, koji će kasnije činiti jezgru Bolívarovih Britanskih legija. S druge strane, Morillo se vratio u Caracas, dok je Morales dobio trupe da brani istok zemlje, što je uspješno i činio.

Godina 1818. bila je obilježena pat-pozicijom između Bolívarovih trupa pozicioniranih u Angosturi i Morillovih snaga stacioniranih u Caracasu, a jedini značajniji vojni pohod bio je Bolívarov neuspješni pokušaj prodora prema Caracasu, koji je zaustavljen kod La Puerte. Naredne godine, Bolívar je proglasio Veliku Kolumbiju (koja će se konsolidirati tek 1821. godine), a ubrzo se i Morillo našao u problemima. Takav rasplet situacije omogućio je značajne uspjehe patriota na istoku, a što je, subsekventno, otvorilo put Bolívaru da krene na Novu Granadu.

Konsolidacija nezavisnosti (1819–1823)

Želeći iskoristiti novunastalu prednost i prekinuti pat-poziciju, Bolívar je 1819. godine izvršio invaziju na Novu Granadu, koju je Morillo bio vratio u ruke Španjolaca tri godine ranije. Odlučujuća pobjeda uslijedila je početkom kolovoza iste godine, kada su patrioti porazili španjolske trupe u Boyaci. Oslobođenje Nove Granade omogućilo je republikancima sticanje značajne prednosti, jer su od tog trenutka imali snažnu uporišnu bazu iz koje su mogli napasti Morilla. Ranije sazvani Kongres u Angosturi proglasio je ujedinjenje Nove Granade i Venezuele u jedinstvenu Republiku Kolumbiju, što je i formalizirano završetkom rada Kongresa 1821. godine.

Rapidni vojni uspjesi patriota su se nastavili, a nakon odlučujuće pobjede kod Caraboba 1821. godine, samo su dva grada ostala u rukama rojalista; Cumaná je pala ubrzo nakon Caraboba, dok je Puerto Cabello bio pod opsadom prije nego ga je José Antonio Páez konačno osvojio 1823. godine. Ovim je činom Venezuelanski rat za nezavisnost faktički zaključen, a s njime je dokinuta i španjolska uprava nad područjem, tada, Velike Kolumbije.

Posljedice

Nakon poraza njihovih kopnenih snaga, Španjolci su 1823. godine poslali flotu, koja je pretrpjela težak poraz na jezeru Maracaibo. U narednim godinama, venezuelanske trupe su se borile u sastavu vojske Velike Kolumbije kako bi oslobodili južne dijelove Nove Granade i Ekvador, da bi nakon toga pomogli u borbi za nezavisnost Perua i Bolivije.

Literatura

• Harvey, Robert. Liberators: Latin America`s Struggle For Independence, 1810-1830. John Murray, London (2000). ISBN 0-7195-5566-3

Venezuelanski rat za nezavisnost na Wikimedijinoj ostavi