Ivar Aasen
| Ivar Andreas Aasen | |
|---|---|
.jpg) | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 5. 8. 1813. Ørsta, Kraljevina Danska |
| Smrt | 23. 9. 1896. (dob: 83) Christiania, Kraljevina Norveška |
| Nacionalnost | Norvežanin |
| Opus | |
| Književni pravac | Romantizam |
| Jezik | norveški |
| Znamenita djela | |
| |
| Potpis | |
 | |
Ivar Aasen (Ørsta, 1813. – Christiania, 1896.) bio je norveški lingvist, autor gramatike (1848) i rječnika (1850) koji obnavljaju autentični norveški jezik, nazvan «landsmål» ili «nynorsk».
Rođen 1813. u selu Åsenu, pokraj Hovdebygde blizu Ørste, u sjevernoj oblasti zvanoj Sunnmøre. Kršten je kao «Iver[α 1] Andreas Aasen» i bio je najmlađi od osmero braće i sestara od Ivara Jonssona i Guri Jonsdotter Åsen. Vrlo rano je ostao siroče i kao dijete je morao sudjelovati u teškim poljoprivrednim poslovima kako bi preživio u odvojenom kraju. U slobodnom vremenu je se zabavljao čitajući Bibliju i nekoliko drugih knjiga koje je mogao naći u selu.
Svoje znanje je razvio uz svećenika Hansa C. Thoresena (1802–1858), za kojeg je polagao «test svećenika» (prosteprøve). U godinama 1833/35 Aasen je čitao latinski, učio povijest, geografiju, retoriku i poeziju sa Thoresenom u cilju da nastavi studije, nacrt koji će napokon napustiti.
Godine 1831. je postao školski učitelj, prije nego što će postupno postati kućni odgojitelj (preceptor) kod kapetana Daaea u Solnøru. U godinama 1835/42. imao je za učenika Ludviga Daaea, rođaka Suzane Thoresen, koja će se kasnije udati za Ibsena. Aasen je nastavio proširivati svoje znanje, između ostalog samostalno učeći nekoliko jezika, te stvarajući bogatu zbirku biljaka iz lokalnog kraja. Sakupio je zbirku od oko 500 biljaka iz Ørskoga i Skodjea i klasificirao ih prema Lineovoj nomenklaturi, što i danas predstavlja značajno djelo za naučni opis prirode u Sunnmørskom kraju. U to vrijeme je počeo dublje proučavati svoj jezik, a prvo je se pozabavio vlastitim Sunnmørskim dijalektom[α 2]. Zatim je sebi postavio zadatak da pronađe oblik norveškog prije danskog utjecaja, što će uroditi tekst Den Sunnmørske dialekt, objavljen 1841. godine.
Za jezik nikada ne treba ići izvan granica. Trebali bismo pogledati u svoja skrovišta i potražiti ono što sami posjedujemo, prije nego što krenemo posuđivati od drugih. Onako kako je slobodnom čovjeku ponos uskratiti drugima ono što je sam imao, tako isto nam je na čast što radije skupljamo strane riječi nego koristimo one koje su općepoznate i upotrebljavane u našim selima. (...) Hoćemo li onda, pomislio sam, propustiti ovo dragocjeno blago iz prošlosti, koje su naši preci kroz sve svoje nedaće sačuvali i ostavili nam ga kao svetinju?
– Ivar Aasen, Om vort Skriftsprog, 1836
Otputovao je u Bergen kako bi prestavio svoj rad bergenskom biskupu Jacobu Neumannu (1772–1848). Neumann je ostao zadivljen njegovim tekstom, tako da je ga dao tiskati u listu Bergen's Stiftstidende (biskupijske novine) 1841. godine. Preko Neumanna, Aasen je upoznao i povezao se sa Znanstvenim društvom u Trondheimu, koje mu je dalo stipendiju da može putovati okolo i ispitati druge dijalekte. Tada je imao 29 godina.
.jpg)
Ivar Aasen je zatim putovao četiri godine po Norveškoj i zapisivao riječi i izraze. Prešao je više od četiri stotine milja, no novac za putovanje je ponestao prije nego što će uspjeti posjetiti sjevernu Norvešku. Pak je tijekom dvadeset godina nastavio putovati, stigući do Tromsøa, te je posjetio više od polovice svih općina u zemlji. Kad nije putovao, živio je u Christianiji. Godine 1848. je objavio Det norske Folkesprogs Grammatik a dvije godine kasnije izašao je Rječnik norveškog narodnog jezika (Ordbog over det norske Folkesprog, 1850), knjiga koja je sadržavala preko 25.000 riječi, a ilustrirao ju je Peter A. Munch. To djelo predstavlja nacionalno remek-djelo i time započinje znanstveno istraživanje modernog norveškog jezika. Godine 1849. Aasen je predstavio prozu Samtale melkem to Bønder, prvi tekst na novom pisanom jeziku, te je četiri godine kasnije objavio nacrt novog (kodificiranog) norveškog nacionalnog jezika, Prøver af Landsmaalet i Norge (1853). Glavni njegov cilj je bio stvoriti pravi norveški pisani jezik sa najmanjim mogućim utjecajem iz danskog jezika. Stoga njegova početna točka kreće od seoskih dijalekata, koji su dijelili više sa norveškim. S druge strane, želio je istražiti jezik koji bi većina ljudi mogla prepoznati kao norveški, a ne islandski, pa je potom tražio korespondencije sa danskim i sa švedskim gdje je mogao. Na taj način je nikao zajednički norveški jezik koji se temeljio na norveškom narodnom jeziku, satkan govorom svakodnevnog jezika ruralnih ljudi. Naime norveški nacionalni romantičari (Welhaven i drugi) su težili arhaičnijem jeziku, dok je Aasen želio stvoriti prvenstveno zajednički jezik, čemu je bio nužan metodički rad na stvaranju najpravilnije korespondencije između jezika i svakog od dijalekata. Smatrao je da su se gotovo svi dijalekti promijenili iz staronorveškog, pa potom novi nacionalni jezik ne bi trebao slijediti liniju staronorveškog, a takvo stajalište je išlo suprotno dansko-norveškom položaju na moći.
Aasen je se nastanio u Christianiji 1847. godine i tamo živio gotovo pedeset godina, sve do svoje smrti. Bio je tih i šutljiv, u poeziji i u publicistici stajao je na stranu slabljih u društvu. Često je govorio da se osjeća usamljeno, bez obitelji i odvojen kako od poljoprivredne kulture u kojoj je odrastao, tako i od buržoaske kulture čiji je dio odbijao postati. Oko 1859. vodio je žestoke političke polemike.
Njegova Norsk Grammatik iz 1864. je još uvijek standardna referenca, posebice unutar morfologije, dok Norsk Ordbog (1873) temelji norvešku leksikografiju.
Aasen je se uglavnom bavio lingvistikom i ljeposlovljom. Od njega imamo zbirku bajki i legendi, jednu dramu (Ervingen, 1855), jednu zbirku poezije (Symra, 1863). Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama je Nordmannen. Također je prevodio pjesme s drugih jezika (lorda Byrona, Schiller i drugi). Bio je svestran pisac i mislilac, estetski nadaren i sklon humoru. Njegove pjesme želio je da se pjevaju, po staroj poetskoj tradiciji. Kada je skladao, pridržavao je se strogo normi pisanja, strofe je oblikovao po lingvističkoj disciplini a s druge strane kada je pisao gramatiku mislio je na pjesnički jezik.
- Den Sunnmørske dialekt (Narječje Sunnmøra, 1841)
- Det norske Folkesprogs Grammatik (Gramatika norveškog narodnog jezika, 1848)
- Ordbog over det norske Folkesprog (Rječnik norveškog narodnog jezika, 1850)
- Søndmørsk Grammatik (Gramatika Søndmørskog narječa, 1851)
- Prøver af Landsmaalet i Norge (Uzorci «Landsmaaleta» u Norveškoj, 1853)
- Norske Ordsprog (Norveške poslovice, 1856)
- Norsk Grammatik (Norveška gramatika, 1864)
- Norsk Ordbog : med dansk Forklaring (Norveški rječnik, 1873)
- Norsk Navnebog (Norveški imenik, 1878)
- Minningar fraa Maalstriden um Hausten 1858 (1869)
- Heimsyn - Ei snøgg Umsjaaing yver Skapningen og Menneskja, tilmaatad fyre Ungdomen (1875)
- Norsk Maalbunad (1876, obj. posmr. 1925)
- Samtale imellem to Bønder (Razgovor dva zemljoradnika, 1849)
- I Marknaden (Na tržnici, 1854)
- Ervingen (Nasljednik, 1855)
- Fridtjofs Saga (1858)
- Symra (1863, nova izdanja: 1867, 1875)
- Sidste Kvelden (Zadnja večer, 1887)
