Historicizam
| Historicizam | |
|---|---|
 | |
Historicizam je naziv za stilsko razdoblje prvenstveno u arhitekturi, ali i ostalim umjetnostima (slikarstvo, kiparstvo, primijenjene umjetnosti) koje je trajalo okvirno od 1830. do 1930. godine.[1]
Historicizam u najširem smislu znači vraćanje velikim historijskim stilovima, čime se također koristila i renesansa, na svoj način. Taj pojam podrazumijeva i preciznije karakterizira i stilski pluralizam druge polovice 19. vijeka, i pojava takozvanih neostilova (neoromanike, neogotike, neorenesanse, neobaroka i brojnih drugih neo-stilova). Kad su se ti stilovi izmiješali, tad je to bio eklekticizam.[2]
Korijeni historicizma leže u romantizmu, u kojem je tek probuđena nacionalna svijest, pokazala interes za srednji vijek i svoju prošlost. Novonastale nacionalne države zato su grozničavo tražile i kopale po vlastitoj prošlosti da pronađu stil koji bi najviše odgovarao njihovom nacionalnom biću.[2] Nijemci i Englezi stoga su preferirali gotiku, a Talijani renesansu i barok. Na kraju su se gotički elementi koristili za gradnju sakralnih i stambenih objekata, renesansni za gradnju banaka, teatara i muzeja, dok su dobro situirani građani gradili svoje palače koristeći elemente baroka.[2]
Drugi važan poticaj historicizmu dao je klasicizam koji se koristio elementima iz antike.
Industrijska revolucija koja se već dobro zahuktala, proizvela je nove materijale, koji su građevinarima pružali nove mogućnosti, koje su oni skrivali iza svojih neo-stilskih fasada. Zbog tog je dolazilo i do paradoksa, jer su se gradile daleko veće građevine od onih koje se kopiralo, pa je slijepo umetanja elemenata prošlih razdoblja na tako velikim objektima, bilo daleko od harmonije koja se postizala u manjim razmjerima. Ona je dovela gomilu novih stanovnika u dotad male srednjovjekovne gradove, koji su naglo narasli i trebali velik broj novih objekata razno razne namjene, da zadovolje svoje nove potrebe. Zbog tog je većina historijskih centara evropskih gradova, uglavnom izgrađena baš u vijeme historicizma; Pariz, Beč, London, Prag, Budimpešta, München, Milano, Trst...
Industrijska revolucija odigrala je važnu ulogu i na planu primijenjene umjetnosti, jer su strojevi omogućili proizvodnju svakodnevnih predmeta u stilu starijih razdoblja po prihvatljivim cijenama. U slikarstvu se historicizam ogledao u pojavi dva značajna pokreta: Nazarenaca i Prerafaelita koji su svoju tematiku crpli iz srednjovjekovnih legendi i književnih djela onog vremena.[2]
Gotovo svaki veći grad ima svoju historijsku jezgru podignutu upravo za tog razdoblja, od Ljubljane, Rijeke, Zagreba, Sarajeva, Osijeka, Novog Sada, Subotice, Beograda do Bitole. To je bio stil koji je upravo tad bio en vogue, a ti gradovi su upravo tad i izrasli.
- ↑ „Classicism, 1830–1930” (engleski). Encyclopædia Britannica Online. Pristupljeno 28. 11. 2012.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 „Historicism” (engleski). Art directory. Pristupljeno 28. 11. 2012.
