Herkul na Eti
| Herkul na Eti | |
|---|---|
 Herkul gori na lomači dok ga Filoktet gleda, (Ivan Akimov, 1782. | |
| Autor(i) | Lucije Anej Seneka (?) |
| Originalni naslov | Hercules Oetaeus |
| Država | Stari Rim |
| Jezik | latinski |
| Žanr(ovi) | tragedija |
Herkul na Eti (latinski: Hercules Oetaeus) jest fabula crepidata (rimska tragedija s temom iz grčke mitologije) od 1996 stihova, koja je sačuvana u rukopisima s tragedijama Lucija Aneja Seneke. Tragedija obrađuje mit o tome kako je Herkula izdala njegova ljubomorna supruga Dejanira, što se zavšilo Herkulovom smrću i apoteozom. Ova duga i monotona drama razlikuje se od Sofoklovih Trahinjanki, koje obrađuju isti mit, a zbog mnogih slabosti neki ispitivači zaključuju da djelo nije Senekino.[1]
Već je Daniel Heinsius u 17. stoljeću doveo u pitanje Senekino autorstvo Herkula na Eti,[2] a većina suvremenih kritičara slaže se da ovu dramu u današnjem obliku nije napisao Seneka.[3] Tragedija ima mnogo manjih razlika u stilu o odnosu na ostale Senekine drame, koje "sugeriraju bitno drugačiji pristup dramaturgiji".[4] Osim toga, Herkul na Eti je otprilike dvostruko duži od ostalih Senekinih drama[3] i zapravo je najduža drama koja je sačuvana iz antike.[5]
Herkul na Eti sadrži brojne odlomke iz drugih Senekinih tragedija koji su izvučeni iz konteksta, prerađeni i umetnuti u komad.[6] Zaključak predstave sadrži snažnu stoičku temu kakve nema u drugim Senekinim dramama.[5] Međutim, još uvijek postoje znanstvenici koji ovo djelo brane kao autentičnu Senekinu tragediju (iako napisanu na brzinu)[4] ili tvrde da je neka kasnija ruka preradila nepotpuni fragment.[6] Kritičari koji podržavaju ovo stajalište smatraju da je prvu trećinu drame (stihovi 1–705) izvorno mogao napisati Seneka, ali da kraj drame nije njegov.[6]
- Herkul, sin Jupitera i Alkmene
- Jola, kćerka Eurita, kralja Ehalije
- dadilja (nutrix)
- Dejanira, kćerka Eneja, kralja Etolije, supruga Herkulova
- Hil, sin Herkula i Dejanire
- Alkmena, kći Elektriona, kralja Mikene
- Filoktet, kraljević u Tesaliji i prijatelj Herkulov
- Liha (nijemi lik), sluga Herkulov
- kor Etoljanki, odanih Dejaniri
- kor zarobljenih žena iz Ehalije, koje su u Jolinoj pratnji.
Dugi, herojski život Herkulov približio se svom kraju. Završio je svojih dvanaest velikih zadataka koje mu je Euristej zadao zbog Junonine mržnje. Njegova najnovija pobjeda bila je nad Euritom, kraljem Ehalije. Herkul je ubio kralja i zbacio njegovu obitelj s vlasti, jer ovaj nije htio Herkulu dati svoju kćer Jolu za ženu. I sada junak, svladavši svijet i Plutonovo podzemno carstvo, prinosi žrtvu Jupiteru Kenejskom i moli se da konačno bude primljen na nebo, u svoj pravi dom.[7]
Dejanira teško pati jer gleda kako njezin suprug Herkul u odnosu na nju prednost daje Joli, kćerki Eurita, kralja Ehalije. Stoga šalje Herkulu ogrtač koji je bio namočen krvlju kentaura Nesa, smrtno ranjenog strelicom kojom ga je pogodio Herkul i koja je bila otrovana Hidrinim otrovom (žuči). Dejanira, naime, vjeruje da je to najbolji način kojim će povratiti Hekulovu ljubav, jer ju je u to uvjerio Nes svojim umirućim riječima. Međutim, čim je Herkul obukao ogrtač, otrov ga je zapalio, a vatra se prilijepila za Herkulovo tijelo, progorjela mu meso i doprla do samih kostiju. Kad je Dejanira shvatila Nesovu obmanu, osudila je sebe na smrt. Herkul, nakon što je ubio Lihu, slugu koji mu bijaše donio smrtonosni ogrtač, Filoktetu zavještava na samrti svoj luk i strijele, zapovijeda da ga se postavi na pogrebnu lomaču na planini Eti i da tu bude spaljen skupa sa svojom toljagom i kožom nemejskog lava. Potom se sjena Herkulova ukazuje majci Alkmeni i tješi je da je uvršten među bogove.[8]
Prva scena, kojoj slijedi nastup kora, postavljena je na Eubeji, gdje Herkul, koji je trebao prinijeti žrtve na rtu Keneju, govori o svojoj želji da zauzme mjesto među bogovima na nebu, budući da je to svojim pothvatima zaslužio. Ostatak radnje odvija se u Trahinu.[8] Herkul se žali što još nije primljen na nebo, gdje se, kao sazviježđa, nalaze čudovišta koja je on pobijedio i oni koji su inferiorni u odnosu na njega, kao što su Bakho i Perzej.[9]
Jola se pridružuje koru zarobljenica iz Ehalije te oplakuje uništenje svoje zemlje, ubojstvo svog oca, brata Tokseja i druge rodbine i, na kraju, vlastiti ropski položaj.[10]
Dejanira, bijesna od ljubomore, kad ugleda Jolu, razmišlja o u osveti i šalje Herkulu ogrtač namočen otrovom.[11] Dadilja je pokušava odvratiti od osvete: ako ubije dobročinitelja svijeta, bit će izložena općoj omrazi; osim toga, Herkulova je ljubav nestalna i njegova naklonost prema Joli brzo će iščeznuti i on će se vratiti njoj, svojoj supruzi. No, Dejanira kod sebe primjećuje nedostatak mladosti koja prolazi. Dadilja joj predlaže da upotrebi magiju kako bi ponovo osvojila Herkula, a onda joj Dejanira otkriva tajnu: jednom ju je kentaur Nes pokušao silovati i zbog toga ga je Herkul ubio, ali kentaur joj je na samrti dao malo svoje krvi i rekao joj da će joj ona poslužiti kao ljubavni napitak. Pošto je prizvala Kupidona, Dejanira predaje Lihi ogrtač natopljen napitkom da ga odnese na dar Herkulu.[9]
Drugi kor, koji čine Etoljanke, oplakuje sudbinu Dejanire, iskazuje joj svoju odanost, izražava svoju nesklonost ljudskoj ambiciji, škrtosti, raskoši i drugim frivolnim ljudskim nastojanjima te hvali vlastite skromne životne uvjete.[12]
Dejanira se vraća na scenu prestravljena. Kaje se zbog svog osvetničkog plan, kad spozna kakvu je opasnost otrov izazvao i kakva se nesreća dogodila sad, kad je otrov bio izložen sunčevoj svjetlosti.[13]
Odmah potom ulazi Hil, proklinjući majku: navukavši na sebe ogrtač koji mu je Dejanira poslala, Herkul je prinio žrtvu Jupiteru i odmah počeo ispuštati jezive jauke. Potom je dohvatio Lihu i bacio ga daleko, pa se ovaj razmrskao u komade, a sam je Herkul neuspješno pokušao strgnuti sa sebe ogrtač, "koji je postao dio tog jezivog tijela" (stihovi 830-831).[14]
Saznavši od Hila za nesreću koju je ovaj kobni dar izazvao, Dejanira se odlučuje ubiti.[15] Priziva na sebe Jupiterove munje, dok je dadilja pokušava uvjeriti da njezin zločin nije bio svjesno izvršen; na onom svijetu čekaju je poznate grešnice kakve su Medeja i Danaide. Zatim Dejanira traži od Hila da je ubije i u svom deliriju vidi kako joj dolaze Furije. Izlazi, u sinovljevoj pratnji, koji je riješio spriječiti je u naumu da se ubije.[14]
Kor pjeva o tome kako je sve podložno smrti, budući da je prigoda toliko sugestivna, jer Herkulova snaga slabi. Hvale Orfejeve riječi da "ništa što je rođeno ili nastalo nije trajno" te istovremeno pjevaju stihove u slavu Orfejeve božanske umjetnosti.[16]
Herkul se s mukom i tugom žali zbog svoje nezaslužene patnje i zbog toga što je osuđen na neslavnu smrt, posebno onu koja je posljedica ženske izdaje.[17] Moli Sunce da napusti nebo, jer njegova smrt prijeti svjetskom poretku i Jupiterovoj vladavini, protiv koje će ustati Giganti i Titani, predvođeni Plutonom. Dugo govori o prirodi i porijeklu bogova.[14]
Dolazi Alkmena, koja tješi Herkula, žaleći za njegovom tužnom sudbinom.[18] Moli ga da ne plače, a Herkul odgovara da to nikada ne bi činio, ali ovoga puta neprijatelj je nepobjediv.[14]
Nakom što je Herkul dočarao viziju raja, u kojoj ga Junona prihvaća među bogove kao Hebinog supruga i stoga svoga zeta, stiže Hil, koji govori Herkulu da se Dejanira ubila, nakon što je uvidjela da ju je Nes prevario.[19] Tada Herkul prepoznaje proročanstvo koje mu je predskazalo smrt te traži od Filokteta da za njega podigne lomaču, a od Hila da se oženi Jolom; majku tješi time kako su njegovi pothvati potvrdili da on vodi porijeklo od Jupitera.[14]
Kor preklinje Feba da navijesti cijelom svijetu Herkulovu smrt: oni predviđaju Herkulovu apoteozu i mole Jupitera da u budućnosti više ne bude tirana, divljih zvijeri ili čudovišta; a ako ih bude, da se rodi novi Herkul kao osvetnik takvih nedaća.[20]
Filoktet objavljuje da je Herkul umro i da je njegovo tijelo izloženo.[21] Pošto je od Alkmene zatražio da ne plače, kako ne bi pričinila radost svojoj suparnici Junoni, Herkul se popeo na lomaču i zamolio oca Jupitera da ga primi među zvijezde, a potom se bacio u plamen i mirno sačekao da ga svlada smrt.[14]
Na scenu se vraća Alkmena, koja oplakuje vlastitu nesreću, koju je prouzročila Herkulova smrt.[22] Noseći sinovljeve ostatke, tako sitne u odnosu na njegov ogroman rast, ona pjeva pogrebnu tužbalicu, plačući zbog prijetnji koje se nadnose nad njom, prijetnji sinova Titana koje je Herkul ubio i prijetnji svoje božanske suparnice.[23]
Herkul, uzdignut među bogove, tješi svoju ožalošćenu majku.[24] Na Alkemnino pitanje o tome gdje se Herkul sad nalazi, odgovara herojev glas: smrtni dio njegovog bića očišćen je vatrom, a on je prenesen na nebo.[25]
Kor odaje zahvalnost za Herkulovu apoteozu i spreman je štovati novo božanstvo.[26] Vrlina, kaže kor, nikada ne umire; takoje dobročinitelj svijeta došao u posjed gromova, koji predstavljaju Jupiterovu moć.[27]
Prva četiri čina slijede osnovnu strukturu Sofoklove tragedije Trahinjanke,[5] Glavna je razlika u tome što, za razliku od Sofoklove tragedije, Dejanira u Herkulu na Eti nije prikazana kao nježna i privlačna, nego kao ludo ljubomorna osoba.[28] Scene koje opisuju Herkulovo samožrtvanje i apoteozu na samom kraju možda su za uzor imale Ovidijeve Pretvorbe (IX, 229-272), budući da u Sofoklovoj drami takvih scena nema.[5]
- ↑ Budimir & Flašar 1991, str. 462
- ↑ The literary theories of Daniel Heinsius. Van Gorcum. 1984. str. 235. Treba primijetiti da je Heinsius odbacio i Senekino autorstvo Feničanki, a Bijesnog Herkula, Tijesta, Edipa i Agamemnona pripisao je Senekinom ocu.
- ↑ 3,0 3,1 Tragic Seneca: An Essay in the Theatrical Tradition. Routledge. 2013. str. 290.
- ↑ 4,0 4,1 Heil, Andreas; Damschen, Gregor, ur. (2013). „The works of Seneca the Younger and their Dates”. Brill's Companion to Seneca: Philosopher and Dramatist. BRILL. str. 40.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Harrison, George W. M., ur. (2015). „Roman Tragedy and Philosophy”. Brill's Companion to Roman Tragedy. BRILL. str. 255.
- ↑ 6,0 6,1 6,2 Stöckinger, Martin Claus; Winter, Kathrin; Zanker, Andreas T., ur. (2017). „Custode rerum Caesare”. Horace and Seneca: Interactions, Intertexts, Interpretations. Walter de Gruyter. str. 97.
- ↑ Miller, Frank Justus (1917). Seneca. Tragedies. Loeb Classical Library: Harvard University Press.
- ↑ 8,0 8,1 Bradshaw 1903, str. 533
- ↑ 9,0 9,1 Paduano 2011, str. 248
- ↑ Bradshaw 1903, str. 539
- ↑ Bradshaw 1903, str. 547
- ↑ Bradshaw 1903, str. 567
- ↑ Bradshaw 1903, str. 573
- ↑ 14,0 14,1 14,2 14,3 14,4 14,5 Paduano 2011, str. 249
- ↑ Bradshaw 1903, str. 575
- ↑ Bradshaw 1903, str. 593
- ↑ Bradshaw 1903, str. 597
- ↑ Bradshaw 1903, str. 605
- ↑ Bradshaw 1903, str. 613
- ↑ Bradshaw 1903, str. 619
- ↑ Bradshaw 1903, str. 624
- ↑ Bradshaw 1903, str. 633
- ↑ Bradshaw 1903, str. 639
- ↑ Bradshaw 1903, str. 643
- ↑ Paduano 2011, str. 249-250
- ↑ Bradshaw 1903, str. 645
- ↑ Paduano 2011, str. 250
- ↑ Howatson 1997, s.v. Hercules Oetaeus
- Bradshaw, Watson (1903). The ten tragedies of Seneca. London: S. Sonnenschein & Co..
- Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga.
- Howatson, M.C. (1997). Oxford University Press (2 izd.). Oxford & New York.
- Paduano, Guido (2011). Antičko pozorište. Beograd: Clio.
- Srejović, Dragoslav; Cermanović-Kuzmanović, Aleksandrina (1989). Rečnik grčke i rimske mitologije. Beograd: Srpska književna zadruga.
| Filozofija |
|  | ||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Pjesništvo |
| |||||||||
| Ostala djela |
| |||||||||
| Povezano | ||||||||||
| Potreti |
| |||||||||
| Obitelj |
| |||||||||