Claude Simon
 Claude Simon | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 10. listopada 1913. Antananarivo, Madagaskar(tada  Tananarive, Francuski Madagaskar) |
| Smrt | 6. srpnja 2005. Pariz, Francuska |
| Državljanstvo | francusko |
| Supružnik | Réa Karavas |
| Obrazovanje | |
| Školovanje | Collège Stanislas |
| Opus | |
| 1945. – 2001. | |
| Književni pravac | nouveau roman |
| Književne vrste | roman |
| Jezik | francuski jezik |
| Znamenita djela | |
| |
| Nagrade | |
| |
| Inspiracija | |
Claude Simon (Antananarivo, 10. listopada 1913. – Pariz, 6. srpnja 2005.) je bio francuski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1985. godine. Simon je jedan od najznačajnijih predstavnika nouveau romana (sh. novi roman), stila nastalog tokom 50-ih godina, čija je idejna osnova bila oslobađanje romana od konvencionalnih formi i struktura.
Simon je rođen 1913. godine u Antananarivu kao sin časnika. Otac mu je poginuo 27. kolovoza 1914. godine kod Verduna, a mali Simon je živio s majkom u mjestu Perpignan. Nakon što je u Parizu maturirao na Collège Stanislas, kratko je studirao u Oxfordu i Cambridgeu prije nego je išao na satove slikanja na Akademiji André Lhote. Puno je putovao po Španjolskoj, Njemačkoj, Sovjetskom Savezu, Italiji i Grčkoj. Kada je izbio Drugi svjetski rat, pridružio se vojsci, no u svibnju 1940. godine su ga zarobili Nijemci. Simon je uspio pobjeći te se pridružio Pokretu otpora. Iskustva s putovanja i rata bila su krucijalna za razvoj njegove literarne karijere.
Tokom rata, Simon je napisao svoj prvi roman, Le Tricheur. Nakon rata se vratio u Perpignan gdje je kupio vinograd i bavio se proizvodnjom vina. Od 1965. godine će živjeti na relaciji Perpignan-Pariz.
Godine 1957. je objavio roman Le Vent, u kojem je definirao svoju principijelnu umjetničku ideju - izazvati fragmentaciju svoga doba i ponovno otkriti premanentnost stvari i ljudi, čemu svjedoći njihova ustrajanost kroz turbulencije suvremene povijesti. Ovo će ga djelo etablirati kao majstora nouveau romana, što će afirmirati i kasnijim djelima. Godine 1960., l'Express ga je nagradio za roman La Route des Flandres. Iste godine je potpisao i Manifeste des 121, koji je pozivao na priznanje rata u Alžiru kao legitimne borbe za nezavisnost. Godine 1967., uručena mu je Prix Médicis za roman Histoire. Dva nagrađena romana, zajedno s romanima L'Herbe i Le Palace, čine ciklus u kojemu se pojavljuju isti likovi i događaji. Kritičari danas taj ciklus smatraju njegovim najboljim djelom.
Simonov stil je vrlo specifična obrada toka svijesti, prepuna rečenica s više od 1,000 riječi i bez interpunkcijskih znakova. Kroz masu riječi, Simon je želio uhvatiti esenciju same egzistencije. Unatoč sintaktičkom kaosu, njegovi romani su čitki. Godine 1985., Švedska akademija mu je uručila Nobela za književnost, opisavši ga kao pisca "koji u svom romanu, opisujuću ljudsko stanje, kombinira pjesničku i slikarsku kreativnost s produbljenom sviješću o vremenu".
Umro je 6. srpnja 2005. godine u Parizu. Pokopan je na Montmartreu.
