Vanja Radauš
Vanja Radauš (Vinkovci, 29. april 1906 — Zagreb, 24. april 1975) bio je hrvatski i jugoslavenski umjetnik, vajar, slikar, pisac i partizanski borac. Jedan je od najznačajnijih protagonista hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća.[1]
| Vanja Radauš | |
| Rođenje | 29. travnja 1906., Vinkovci, Hrvatska |
|---|---|
| Smrt | 24. travnja 1975., Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vrsta umjetnosti | kiparstvo - slikarstvo |
| Praksa | Zagreb, Pariz |
| Utjecao | Lujo Lozica |
| Utjecali | Ivan Meštrović, Auguste Rodin, Antoine Bourdelle, Antoine Watteau |
| Poznata djela | Bacač diska, Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu, Pobuna Hrvata u mjestu Villefranche de Rouergue, Vatroslav Lisinski |
Neki Radauševi spomenici posvećeni NOB uništeni su (uglavnom minirani) tokom rata u Hrvatskoj 1990-ih godina.
Biografija
urediIvan Vanja Radauš rođen je u Vinkovcima 1906. godine. Bio je jedno od petero djece oca Franje i majke Terezije (rođ. Andress). U rodnome gradu od 1913. do 1923. godine polazio je osnovnu školu, te gimnaziju koju nije završio. ↓1 Studirao je kiparstvo na Akademiji, u Zagrebu, od 1924. do 1930. godine, gdje je i diplomirao.[2]
Kiparstvo je diplomirao 1930. godine na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kod Ivana Meštrovića. Nakon toga, otišao je u Pariz na jednogodišnje usavršavanje.[3] Od povratka iz Pariza 1931. godine djelovao je kao slobodni umjetnik i počeo je izlagati na izložbama u zemlji i inozemstvu, a prvu samostalnu izložbu imao je 1939. godine u zagrebačkome salonu Ulrich. Od 1939. do 1943. godine bio je nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu.[3]
Od 1943. godine[3] sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata.[2] Za vreme rata bio je izabran za člana Prezidijuma ZAVNOH-a (hrvatske partizanske vlade).[4]
Bio je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1945. do 1969. godine.[1] Od 1947. godine član je JAZU, a od 1950. godine je, kao majstor kiparstva, vodio svoju majstorsku radionicu za studente postdiplomce.[1]
Vanja Radauš je na nagovor skladateljice Ivane Lang izradio kip Vatroslava Lisinskoga koji se i danas čuva u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu.
Godine 1975. počinio je samoubojstvo.[5][6]
Stvaralaštvo
uredi.jpg)
Kiparstvo
urediU prvome razdoblju (1932. – 1943.) stvarao je pod utjecajem Rodina, Bourdellea. Godine 1932. postao je članom grupe Zemlja i izlagao je na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1936. godine radio je seriju crteža "Dance macabre", a 1937. godine dekalkomanije[8] koje prethode hrvatskoj nefigurativnoj umjetnosti lirske orijentacije. Vanja Radauš 1950. godine izabran je, uz Vojina Bakića, Kostu Angelija Radovanija i Zorana Mušiča, i predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu.
Snažan pečat ostavio je svojim kiparskim ciklusima (Tifusari, 1956. – 1959., Panopticum croaticum, 1959. – 1961., Čovjek i kras, 1961. – 1963., Krvavi fašnik, 1966., Apstraktne forme, 1966. – 1968., Zatvori i logori, 1969., te Stupovi hrvatske kulture, 1969. – 1975.).[1] Raspon Radauševa opusa proteže se od medalje do spomeničkih ostvarenja.[1]
Poznata kiparska djela
urediNeka od značajnijih Radauševih kiparskih dela su:
- „Spomenik ustanku“ (1950), Pula
- „Spomenik ustanku naroda Hrvatske“ (1950), Srb; ; uništen 1995, obnovljen 2010. godine
- „Petrica Kerempuh i galženjaki“ (1955), Zagreb i Donja Stubica
- „Spomenik žrtvama fašizma“ (1956), Jadovno
- Ciklus „Tifusari“ (1956-1959)
- Ciklus „Panopticum Croaticum“ (1959-1961)
- Spomenik „Bombaš” u Zemunu
Izdane su mu dve monografije u Zagrebu 1963. i 1965. godine.
Pjesništvo
urediVanja Radauš za života objavio je dvije zbirke pjesama, Slavonijo zemljo plemenita iz 1969. godine i Kosilica vremena, objavljenu 1971. godine te poemu Requiem za tifusare, isto 1971. godine.[9][10] Posmrtno je 2000. godine dr. Hrvojka Mihanović-Salopek priredila knjigu pjesama Buđenje snova, Radauševu donedavno nepoznatu rukopisnu poeziju nastalu od 1968. do 1974. godine.[10][11][12] Njegov prozni opus, većinom, ostao je neobjavljen, a za života objavio je dva ulomka romana Let u bezdan i Vihori u virovima (1973.).[10]
Nekoliko pjesama Vanje Radauša uglazbila je skladateljica Ivana Lang.[13] Radaušev pjesnički opus bio je izvorom njezina trajnoga interesa potkraj pedesetih i na početku šezdesetih godina 20. stoljeća, te ona tada piše popijevku Slavonija, prvu na njegov tekst.[14] Na njegove tekstove zatim sklada, 1965. godine, i popijevku Lisinskom (op. 65) te, 1970. godine, ciklus Bezimenoj (op. 75): "Da li se svjetovi gase", "Da li je ovo oblak u mojoj sobi", "Svejedno da li su pravci krivulje", "Prošla je godina", a 1974. godine popijevku Prosula se sunčina (op. 85).[14][15]
Književna djela
uredi
- Mi pamtimo..., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1945.
- Slavonijo zemljo plemenita, (zbirka pjesama), izabrao i priredio Ivo Hergešić, Zora, Zagreb, 1969.
- 1. Znanstveni sabor Slavonije i Baranje, JAZU, Zagreb, 1970. (urednik)
- Arhitektonski spomenici Slavonije: tursko razdoblje, barok i klasicizam, Povijesni muzej Hrvatske-JAZU, Zagreb, 1971. (urednik)
- Kosilica vremena, (zbirka pjesama), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.
- Requiem za tifusare, (poema), Vlastita naklada, Zagreb, 1971.[9]
- Srednjovjekovni spomenici Slavonije, JAZU, Zagreb, 1973.
- Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI do XIX stoljeća, JAZU, Zagreb, 1975.
Posmrtno
- Slavonijo, zemljo plemenita / Vanja Radauš, (prir. i pog. napisao Goran Rem), Privlačica, Vinkovci, 1994.
- Requiem za tifusare, (zbirka pjesama), 1994.
- Buđenje snova, (knjiga pjesama), Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., (prir. dr. Hrvojka Mihanović-Salopek)
Nagrade i priznanja
urediZa svoj rad primio je veći broj nagrada i priznanja i to nagrade Vlade FNRJ, Vlade NR Hrvatske, nagrade „Vladimir Nazor“ u Zagrebu, nagrada AVNOJ-a u Beogradu i ostale.
Rušenje Radauševih spomenika
urediNeki Radauševi spomenici u Hrvatskoj, posvećeni palim borcima NOB-a i žrtvama fašizma, uništeni su 1990-ih godina:
- Spomenik ustanku naroda Hrvatske u Srbu; minirali ga pripadnici Hrvatske vojske nakon operacije „Oluja“, obnovljen 2010. godine
- Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Karlovcu; podignut je 1955. godine, a 1991. uništen miniranjem; skulpture su odnesene, a zid unakažen grafitima
- Spomenik borcima NOB-a u Korenici; srušili ga pripadnici Vojske Republike Srpske Krajine[16]
- Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Odri Sisačkoj; podignut 1948, srušen 1991/92. godine; na njegovom mestu podignut krst s natpisom: Život položen za domovinu Hrvatsku je vječan. Spomen podižu: HDZ - mjesni odbor, HKUD „Hrvatsko srce“ i HNK „Zrinski“ Odra[16]
- Spomenik narodnom heroju Jovanu Marinkoviću Ivi u Orahovici; podignut 1952. godine, srušen odlukom HDZ-ovske vlasti[16]
Galerija radova
uredi-
Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, Pula, 1950. -
„Bacač Diska“, Zagreb, 1957. -
„Ranjenik“, Zagreb -
„Ranjenik“, Beograd. kod JDP -
„Petrica Kerempuh i galženjaki“, Donja Stubica
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 D. J., Trideset sjajnih portreta kipara koji je obilježio 20. stoljeće, Večernji list, 30. svibnja 2010., preuzeto 3. lipnja 2012.
- ↑ 2,0 2,1 Vanja Radauš, Kosilica vremena, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., Bilješka o piscu
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Davorin Vujčić, Mirogojski opus Vanje Radauša // Anali Galerije Antuna Augustinčića, 30 (2010.), podrubnica 1, na str. 53., pristupljeno 23. veljače 2023.
- ↑ https://znaci.org/fotografija.php?br=6370
- ↑ Jelka Radauš: Moj se muž sigurno nije ubio, Jutarnji list, 17. lipnja 2006., (Članak sadrži opširni životopis i izjave supruge), (u međumrežnoj pismohrani archive.org 21. siječnja 2014.), pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ Radauš, Vanja (Ivan), Hrvatski biografski leksikon, Davorin Vujčić i Martina Kokolari (2015.), pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ Gradska groblja Zagreb - R, gradskagroblja.hr, preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ Vanja Radauš, Dekalkomanija, Zavičajni muzej Stjepana Grubera, preuzeto 30. svibnja 2010.
- ↑ 9,0 9,1 Matica hrvatska. Katica Čorkalo, Pjesnik zemlje i prozaik sjećanja[mrtav link]Šablon:Neaktivna poveznica, preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ 10,0 10,1 10,2 dr. sc. Anica Bilić, Vanji Radaušu (1906.-1975.), prigodom stogodišnjice rođenja, Glasnik ZAKUD-a, godina I, broj 2, prosinac 2005., str. 18., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 6. kolovoza 2016.), preuzeto 23. veljače 2023.
- ↑ vjesnik.hr: Sead Begović, Ljepotnost želje za običnim, preuzeto 23. veljače 2011.
- ↑ HAZU: Hrvojka Mihanović-Salopek, Priređene knjige i rukopisi, preuzeto 23. veljače 2011.
- ↑ 'Muzički informativni centar'Šablon:Neaktivna poveznica
- ↑ 14,0 14,1 Bosiljka Perić-Kempf, Matica hrvatska. Glazbena povijest: Intimistički opus Ivane Lang[mrtav link]Šablon:Neaktivna poveznica, preuzeto 3. lipnja 2012.
- ↑ Baza autora. Ivana Lang Beck, zamp.hr, pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ 16,0 16,1 16,2 Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000. „SABARH“, Zagreb 2002. godina.
