Diktatura proletarijata

Diktatura proletarijata je revolucionarna vlast proletarijata, radničke klase. U marksizmu je to politički sustav koji revolucionarnim prevratom uspostavlja radnička klasa u prijelaznom razdoblju od kapitalizma k socijalizmu. Radi se o općoj vlasti koju ostvaruje radnička klasa, često u savezu sa seljaštvom i ostalim radnicima, nakon zbacivanja s vlasti buržoazije i ostalih eksploatatorskih klasa, a koju karakterizira razbijanje starih institucija vlasti klasnog društva i oblikovanje novih. Ovaj marksistički pojam je označavao prijelaznu socijalističku državu između kapitalističkog društva i besklasnog komunističkog društva. Kroz prijelazno razdoblje, država je trebala biti revolucionarna diktatura proletarijata.

Pozadina

Diktaturom proletarijata radnička klasa ostvaruje svoju dominantnu ulogu u društvu. Ako se usporedi s različitim oblicima diktature, diktatura proletarijata kao povijesni tip najbliža je pojmu »narodne demokracije«, te je treba lučiti od različitih drugih oblika diktatura koje isključuju svaki demokratski element. Karakteristična preobrazba koju donosi diktatura proletarijata odvija se prvenstveno u promjeni društveno-ekonomskih odnosa društva, čiji je vanjski oblik političkog sustava koji može biti različit bilo po svojoj organizaciji, ili po metodama. Različiti politički oblici diktature proletarijata u pojedinim zemljama imaju svoj korijen u različitosti socijalne i ekonomskog strukture tih zemalja, različitosti dostignutog nivoa ekonomskog, političkog i kulturnog razvoja, različitosti političkih tradicija, shvaćanja, običaja, različitosti načina i putova kojim su izvršeni prijašnji društveni preobražaji i, posebno, različitosti načina i putova kojim je otpočet njihov konkretan socijalistički preobražaj.

Posljedica razvoja socijalističkih snaga i jačanje njihova utjecaja na društvena kretanja je i veća različitost političkih oblika diktature proletarijata; pored oblika revolucionarne diktature, diktatura proletarijata ne isključuje mogućnost iskorištavanja oblika parlamentarne vlasti u kojoj presudan utjecaj ostvaruje radnička klasa sa svojim osnovnim ekonomsko-političkim zahtjevima a isto tako uključuje i razne prijelazne oblike ondje gdje proletarijat osvaja odlučujuće političke pozicije relativno mirnim putem. U tom smislu, diktatura proletarijata jest svaki politički sustav prijelaznog doba (od kapitalizma k socijalizmu) u kome neposredni i dugoročni ekonomski i ostali interesi radničke klase — to jest proizvođača koji rade na društvenim sredstvima za proizvodnju — predstavljaju rukovodeći princip cjelokupne njegove političke, ekonomske i društvene aktivnosti . Teorija diktature proletarijata proizlazi iz marksističke teorije klasa i klasne borbe. Na temelju uopćavanja iskustva revolucionarne borbe proletarijata, osobito revolucionarnog kretanja u vrijeme Pariške komune, Marx i Engels su razrađivali i projekt ostvarivanja proleterske države. Oni su pritom govorili o »osvajanju demokracije« te općenito o nužnosti proleterske revolucije. Marx je isticao da se ne može uspostaviti proleterska država a da se pri tom ne eliminiraju institucije vlasti buržujske države.

Sam izraz "diktatura proletarijata" Marx prvi puta upotrebljava u pismu Weidemayeru 1852. godine, gdje navodi da klasna borba vodi neizbježno diktaturi proletarijata, a ta diktatura predstavlja samo prijelaz prema ukidanju svih klasa — besklasnom društvu. Dalju razradu ovoga pojma Marx iznosi u Kritici Gotskog programa (1875), gdje diktaturu proletarijata shvaća kao državu prijelaznog razdoblja iz kapitalizma u komunizam »koja ne može biti ništa drugo do revolucionarna diktatura proletarijata«.

U polemici s revizionističkim teorijama (Kautsky, Cunow, , Renner), Lenjin razvija dalje teoriju diktature proletarijata. Kako u klasnom društvu ne može biti istinske demokracije diktatura proletarijata ima zadatak da, ostvarujući »proletersku demokraciju«, izopći iz demokracije klasu ugnjetača (»ugnjetavanje ugnjetača«). U Državi i revoluciji (1917) Lenjin zastupa stav da diktatura proletarijata nestaje s odumiranjem proleterske države kao države, što je omogućeno tek u punom komunizmu. Tada, naime, odumire i demokracija kao politički oblik da bi se stvarno zbivala kao praksa.

Ovom Lenjinovom konceptu suprotstavlja se Rosa Luxemburg, koja želi isključiti posredovanje partije između vlasti i masa, smatrajući da takva praksa nužno dovodi do devijacija. Ona se zauzima za takav oblik proleterske demokracije u kojem će biti osigurana puna kontrola javnosti nad diktaturom klase. Povijesni je zadatak diktature proletarijata da ukloni dvoličnost buržoaske demokracije, to jest da se ova formalna demokracija učini sadržajnom. U tom pogledu ona zauzima srednji stav u polemici Lenjina s Kautskim smatrajući da Lenjin naglašava samo riječ diktatura, a Kautsky riječ demokracija, oba nedijalektički. Specifičnu devijantnu formu doživjela je koncepcija diktature proletarijata u Staljinovoj interpretaciji i praksi. Njegovo shvaćanje da jačanjem socijalizma jača i klasna borba, u praksi je opravdavalo primjenu niza represivnih mjera ne samo prema klasi ugnjetača, već i prema onim pripadnicima same radničke klase koji se nisu u svemu slagali sa službenom Staljinovom linijom.

Marksistička teorija i praksa u bivšoj SFRJ polazila je od načela stalnog humaniziranja društvenih odnosa. U uvjetima ostvarene diktature proletarijata, društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, smatralo se da radnička klasa može ostvariti svoje klasne interese i biti na visini svoga povijesnog zadatka ukoliko se istodobno bori i za oslobođenje svih stvaralačkih činilaca društva od pritiska antisocijalističkih snaga koje se manifestiraju u ostacima buržujskih odnosa, ali i u različitim deformacijama socijalizma (birokratizam, konzervativizam, kult ličnosti, administrativni centralizam i slično). Ovi stavovi izraženi u praksi ondašnjeg radničkog samoupravljanja i izgradnji samoupravnih odnosa u društvu uopće, nadovezivali su se klasičnu koncepciju diktature proletarijata.

Literatura

• Opća enciklopedija JLZ svezak 2 C-Fob Zagreb 1977.