Bilogora

Bilogora (Bilo-gora, ili Bilogorje, Bilo-gorje) je nisko prostrano gorje u sjevernoj Hrvatskoj. Sastoji se od niza humaka i brežuljaka, te kratkih niskih bila zaobljenih grbina i glavica, koji se pružaju duž jugozapadnog ruba Podravine od sjeverozapada na jugoistok u dužini oko 80 km, s najvišim šumovitim vrhom; Rajčevica 309 m.

Građa i reljef

Između Bedenika i Črešnjevice široka je od 16 do 18 km, dok je na zapadnom kraju, između potoka Dubravke i Koprivnice, oko 45 km – ako se 7 km široko Ivaničko humlje ne ubraja, na istočnom krilu od Bastaja prema Virovitici široka je oko 24 km.

Sjeveroistočni pristranci strmiji su od jugozapadnih. Na zapadu se 186 m visokim Lepavinskim prijevojem nadovezuje na Kalnik (željeznička pruga Križevci – Koprivnica), a na istoku 270 m visokim Đuloveskim prijevojem na Papuk (želj. pruga Daruvar – Veliki Bastaji – Suhopolje). Unutar ovih međa zaprema Bilo-gorje 1700 km² te je drugo po prostornom opsegu u sjevernoj Hrvatskoj.

Slikovni prikaz prosjeka (prosječne širine, presjeka) Bilogore

Građena je od stare kristalaste jezgre koja je prekrivena tercijarnim (pliocenski pjeskoviti lapori i pješčenjaci s ulošcima lignita) i kvartarnim (pleistocenski žuti pijesci i prapor) slojevima. Na sjevernim padinama prostire se širok pojas prapora (tzv. pijesci), stvoren nanosom sjevernih vjetrova. Najpoznatiji od njih su Đurđevački pijesci. Djelomično rasjednuta.

U podnožju ležišta su nafte (Ferdinandovac, Jagnjedovac, Šandrovac) i zemnoga plina te lignita koji se u prošlosti iskorištavao. Bilogoru presijecaju ceste koje vode iz Bjelovara u Đurđevac, Virje i Novigrad Podravski te iz Grubišnoga Polja u Viroviticu, Špišić Bukovicu i dr. Uz sjeveroist. podnožje Bilogore veća su naselja Koprivnica, Đurđevac, Pitomača i Virovitica, a uz jugozapadno Križevci, Bjelovar i Grubišno Polje.

Bilogora se nalazi na prostoru između hrvatskih rijeka Drava i Sava, taj prostor još nazivaju i Međuriječje. Izvorište je pritoka rijeka Česme, duge 123 km (Bjelovacka, Plavnica, Ciglenski i Severinski potok, Kovačica, Mlinište, Velika, Račačka rijeka, Žavnica) i Glogovnice (Oslavica) kao i rijeke Ilove (duga 85 km). Česma utječe u rijeku Lonju, a ova u Savu, i tako sve važnije rijeke lonjsko-ilovske zavale pripadaju savskom riječnom slijevu.

Po svojoj visini Bilogora je najniža, ali prostranstvom jedna od najvećih naših gora. Premda se u geografskom smislu ubraja među humlje, zbog svoga je položaja usred prostrane ravnice prilično uočljiva. Vrlo je pravilnog reljefa. Njezino jasno izraženo bilo blago se spušta na južnu stranu, a malo strmije na sjevernu stranu. Razvodnica je između savskoga i dravskoga porječja i dijeli bilogorsku Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Na jugu Bilogore njezini pristranci pružaju se sve do Moslavačke gore.

Dijelovi Bilogore

Istočno krilo

Zapadno Bilo
Središnje Bilo
Istočno Bilo

Zapadno krilo

Kloštarsko humlje
Sv. Ivanjsko humlje
Marča

U vezi s visinskim oznakama bilogorskih ispona treba istaknuti, da se u raznim publikacijama i topografskim kartama nalazi prilična zbrka s oznakama visina Bilogore. Napose to vrijedi za najviši vrh, što je posljedica nekadašnjih oznaka u stopama i njihovih preračunavanja u metre, jer sve stope nisu jednake, a prethodno nije bilo označeno, da li se radi o stopama austrijskim, njemačkim, britanskima ili kakvim drugima. Pa ni u najnovijim specijalkama (vrsta karte) nema još dovoljno pouzdanih podataka usprkos nastojanjima, da se temeljitim reambulacijama uz savjesnu primjenu najsuvremenijeg geodetskog instrumentarija isprave stare pogreške. Zbog toga jedan savjet: nemojte se uzbuđivati ni ljutiti kad nam se visinski podaci Bilogorja (pa i ostalih planina) ne slažu za dva-tri metra.

Vrhovi Bilogore

Rajčevica – 309
Koševac – 302
Bilo – 294
Babina gora, spojnica s Papukom – 293
Viš, kod Male Črešnjevice – 288
Bačko brdo, Babina gora – 278
Kerbulin – 274
Mestrićev jarak – 273
Zakletišće – 268
Dugi Brezek – 267
Kostajnik – 266
Planina – 266
Haršan, kod sela Sedlarice (Lipica) – 262
Velika Zrinjska Šuma, kod sela Sibenika – 262
Vijenac – 261
Repušnja – 260
Trklje – 258
Brezine – 257
Lanište – 257
Cernakova – 256
Kamenik – 256
Velebit, iznad Glogovca – 255
Gradina – 254
Borova – 252
Starina brijeg – 252
Halbot (Bedeničko humlje) – 248
Klupi – 242
Mačak – 241
Mladine (Bedeničko humlje) – 241
Lestak (Šandrovačko humlje) – 240
Staro brdo – 240
Mujadinski brijeg – 238
Radolić, k zapadu Špišić Bukovice – 238
Veliko brdo – 237
Kostanić brijeg – 236
Kravljak, Babina gora – 236
Stari brijeg – 236
Trimeđak, na izvoru Grđevice – 236
Poljana, Babina gora – 234
Bjelovarsko-đurđevačka cesta prijevoj – 231
Sveti Križ (Heiligenkreuz) – 230
Bogaz – 228
Kapela – 224
Križno drevo – 224
Struklin jarak, ispod Virovitice – 224
Prokon (Zrinjsko humlje) – 222
Tomaški brijeg – 222
Vićenski brijeg – 222
Severin – 221
Grabovac – 217
Lončarica – 216
Solarsko brdo – 216
Vinograd – 214
Zrinjska brda – 212
Konjačina – 211
Boričec brijeg, kod Katalene – 210
Bjelovačka grbina (Borovo brdo), pored Bjelovara – 208
Dakino brdo – 204
Vilovska kosa; Lipova, Dugačka, Ravna kosa – 200
Idino brdo – 199
Pustara – 198
Jazmak šuma – 196
Tri Kralja – 195
Bačkovica – 194
Grabrovnica – 193
Semovečka grbina – 193
Stankovec – 190
Marča – 189
Črešnjevica – 173
Bedenik – 162

Biljni pokrov

Cijela je površina pokrivena biljnim plaštom. Niži su pristranci pod vinogradima, voćnjacima, i kukuruzištima, a iznad njih je šuma, pretežno bjelogorična. Po sastavu spada u nizinske hrastove šume. Uz manje komplekse hrasta kitnjaka i graba ima i nešto hrasta lužnjaka, a na sjevernim padinama pod grebenom i malo bukve.

Na tom silnom prostoru ima i slaborodnih krajeva, koje označava breza, bujad, vrijes, borovnica, neki lišajevi i mahovine, ali ima na pijesku i cvatućih biljaka. Tako cvate u breziku u Vukosavskoj đolti Hypericum veronense, Geranium columbinium, Daucus carota (posve sitna), Fragaria vesca (jagoda, sitna), Euphorba cyparissias, Scabiosa ochroleuca, ali najkrasniji je ures karanfil Dianthus armeriastrum, u kojega su cvjetovi žarko crveni.

Za puste pjeskovite krajeve značajna je Artemisia scoparia (vrsta pelina), Cytisus austraiacus, Hieracium echiodes, Plantago arenaria, Gypsophila muralis, Sedum maximus, Berteroa incana, Oenothera biennis (biljka selica), od trava Cynodon dactylon i Bromus sterilis, no najznačajniji je za puste pjeskovite krajeve Eryngium campestre.

O Bilogorcima

Općenita je oznaka toga kraja i bilogorske mikroregije da je čitav taj prostor lako prohodan, izukršten brojnim cestama i puteljcima, a od davnih je davnina naseljen do najviših svojih glavica i hrbata. Na sjevernoj i zapadnoj strani tog gorja uglavnom žive podravski kajkavci, a na jugu i jugoistoku su većinom štokavci.

Naziv gore

O imenu Bilogore postoji nekoliko pretpostavaka, premda to ne bi trebao biti neki naročiti problem. To gorje isprepleteno je brojnim bilo, dakle gorskim kosama, hrptima ili proplancima, pa je tu lako naći odgovor na pitanje o imenu gore. Više kao kuriozum zapisao je Hranilović, da »ime ovoga gorja potječe valjda od bijeloga i sivoga tla, što ga lapori i pijesci tvore te bi imao naglasiti Bijela gora ili Bjelogora« što dolazi od ikavskoga oblika pridjeva bijelo, slično kao i Bjelovar. Po Bilogori se naziva dijelom Bjelovarsko-bilogorska županija i koprivničko poduzeće Bilokalnik.

Literatura

Opća enciklopedija
Prirodni zemljopis Hrvatske., Knjiga prva: Lice naše Domovine., uredio Dragutin Hirc, Zagreb, 1905., Tisak i naklada Antuna Scholza, dio iz knjige pod naslovom »Bilo-gora« napisao Hinko Hranilović.
Prof. dr. Vladimir Blašković: Bitne oznake Bilo-gorja, PD »Zagreb-Matica« objavio u »Bilogorski planinar«, god. VIII (IV), travanj 1983. br. 10.
Božena Loborec: Bilogora, PD »Bilo« Koprivnica objavila u Naše planine 33 (1981) br. 3-4.
Mrežno mjesto HPD "Bilogora", Bjelovar