Đuro Đaković
 Ovo je glavno značenje pojma Đuro Đaković. Za tvrtku koja nosi njegovo ime, v. Đuro Đaković Holding d.d.. |
Đuro Đaković (Brodski Varoš, 30. studenoga 1886. - Oštri vrh kod Svetog Duha, Slovenija, 25. travnja 1929.) je bio istaknuti borac za radnička prava, sindikalni vođa i jedan od osnivača KPJ 1919. godine.
| ĐURO ĐAKOVIĆ | |
|---|---|
 Fotografija Đure Đakovića iz 1910-ih. | |
| Datum rođenja | 30. novembar 1886. |
| Mesto rođenja | Brodski Varoš, kod Slavonskog Broda Austrougarska |
| Datum smrti | 25. april 1929. (43 god.) |
| Mesto smrti | Oštri vrh kod Svetog Duha, Slovenija Kraljevina SHS |
| Profesija | metalski radnik, aktivist |
| Član KPJ od | aprila 1919. |
Zbog protivljenja ratu Austro-Ugarske protiv Srbije 1914. je uhapšen i osuđen. Nakon rata hapšen u Kraljevini SHS zbog organizacije štrajkova. Bio je jedan od organizatora Husinske bune 1920. godine. Od 1928. godine do svoj smrti 1929. godine bio je organizacioni sekretar CK KPJ.[1][2] Više puta bio je hapšen i zatvaran od jugoslovenske policije.
Ubijen je za vreme šestojanuarske diktature od strane policije na jugoslavensko-austrijskoj granici, pri navodnom »pokušaju bijega«.[3]
Životopis
uredi
Đuro Đaković je rođen u porodici siromašnog seljaka u Brodskom Varošu, kraj Broda na Savi, 1886. godine.[4] Đaković je posle pohađanja osnovne škole u svom selu izučio bravarski zanat u Slavonskom Brodu.
Od 1905 Đaković živi u Bosni, u Sarajevu, gde se zaposlio u bravarskoj radionici Nazea u Jezero ulici.[4]
Radnički aktivizam
urediOd svog dolaska u Sarajevo Đaković učestvuje u organizovanom radničkom pokretu, naročito u omladinskom. Kao metalski radnik u Sarajevu, već je 1905.-1906. sudjelovao u prvim radničkim štrajkovima u Bosni. Godine 1906. učestvuje u Generalnom štrajku, za vreme kojega dolazi u sukob s nekim lokalnim radničkim vođama zbog njihovog oportunističkog stava.[4]
Bio je član Socijaldemokratske stranke BiH od njezina osnutka 1909. godine.[5] 1910. godine je postao istaknuti omladinski rukovodilac u Sarajevu.[6] Đakovićeva borbenost naročito se ispoljava u štrajku građevinskih radnika u Sarajevu godine 1910, koji je posle sedam nedjelja završen uspehom. Neposredno po završetku ovog štrajka, Đaković je izabran u odbor Saveza metalskih radnika, koji je od 1907-1912 uspešno završio 13 od ukupno 15 vođenih štrajkova.
Na 4. kongresu Glavnog radničkog saveza, održanom 29.06. 1912, Đaković je izabran u Centralnu upravu. Tada je došao u dodir s Dimitrijem Tucovićem.[4]
Prvi svetski rat
urediU vreme priprema i po izbijanju Prvoga svjetskog rata 1914. godine, Đuro Đaković energično pobija socijal-šovinističke stavove jednog dela rukovodstva Socijaldemokratske stranke i Glavnog radničkog saveza u Bosni i Hercegovini i dosledno se bori protiv imperijalističkog rata na liniji socijalističke revolucionarne levice.
Zbog istupanja protiv rata je izveden pred sud i kao "veleizdajnik" osuđen na smrt.[7] Pošto mu je smrtna kazna zamenjena prisilnim radom, upućen je na prisilni rad u Arad i Komoran. Oslobođen je 1917. godine.[7]
Period kraljevine
urediPo povratku u Kraljevinu SHS, bio je član Centralne uprave Saveza metalaca BiH i uprave Glavnog radničkog saveza BiH.
.JPG)
Godine 1919 Đaković je član Glavnog odbora Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine.[4] Učesnik je Kongresa ujedinjenja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), održanog aprila 1919. godine u Beogradu. Posle kongresa ujedinjena, održanog 20.-23. aprila 1919 u Beogradu, Đaković je, povodom organizacije štrajkova, manifestacija i proslava Prvog maja, sa još osmoricom članova Izvršnog pokrajinskog odbora Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti), uhapšen i držan u zatvoru do 24.08.1919.[4] Jedan je od osnivača SRPJ(k) u BiH.
Godine 1920, na Vukovarskom kongresu KPJ, izabran je u Centralno partijsko veće KPJ.[1]
Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920 godine Đaković je izabran kao komunistički poslanik u Sarajevu. Sve dok mu režim, na osnovu Obznane i Zakona o zaštiti države, nije poništio, kao i ostalim komunističkim poslanicima, taj mandat, Đaković je vrlo aktivan član Kluba komunističkih poslanika i jedan od stalnih kandidata za rad u raznim organima Skupštine.[4]
Bio je funkcioner klasnih ravolucionarnih sindikata i jedan od organizatora velikog štrajka husinskih rudara. Godine 1920. angažirao se u sindikalnoj kampanji za oslobađanje uhićenih rudara nakon štrajka i bune.[8]
Godine 1921. bio je delegat na Trećem kongresu Kominterne i Prvom kongresu Crvene sindikalne internacionale u Moskvi. Kada se vratio u Kraljevinu SHS, uhićen je i zatvoren. Nakon izdržane kazne uključen je u rad sarajevskoga oblasnog sekretarijata KPJ. Od 1923. godine interniran je u rodnom mjestu.[7]
U kolovozu 1927. prelazi u Zagreb i postaje tajnik (sekretar) oblasnog odbora Saveza radnika metalne industrije Hrvatske. Bio je jedan od najistaknutijih boraca protiv frakcija u vrhovima KPJ. Potkraj 1927. KPJ ga je uputio u Moskvu na Međunarodnu lenjinsku školu. U lipnju 1928. se vraća na ilegalni rad u Zagreb kao opunomoćenik Kominterne za sprovođenje Otvorenog pisma upućenog članovima KPJ.
Na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu u studenome 1928. godine, kao osoba koja nije angažovana u frakcijskim sukobima, izabran je za organizacijskog sekretara CK KPJ.
Pogibija
urediJedini izlaz iz ove krize za radničku klasu i seljaštvo je oružana borba - građanski rat protiv vladavine hegemonističke srpske buržoazije. Nikakva parlamentarna ni demokratska kombinacija, niti vlade, izbori i pacifistička očekivanja nisu u stanju da ispune ni jedan zahtev radničke klase, seljaštva i ugnjetenih naroda. Za radničku klasu nema solucije osim oružane borbe.[9]
– Poziv KPJ na oružani otpor diktaturi iz januara 1929.
Kada je kralj Aleksandar zaveo otvorenu diktaturu, Komunistička partija Jugoslavije je pozvala narod na oružani ustanak.[10] Prva polovina 1929. godine je obeležena serijom oružanih okršaja između komunista i policije.[11] Malobrojni komunisti su uzalud pokušavali da pokrenu mase na "oružani ustanak" putem izolovanih uličnih borbi.[11] Ova taktika KPJ je izazvala bezobzirne odmazde jugoslovenske policije, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge vođe komunista.[11]
Đuro Đaković je u uvjetima šestosiječanjske diktature radio u Hrvatskoj na organizaciji ilegalnih partijskih ćelija.[7] Uhićen je u velikoj policijskoj raciji u Zagrebu 20. travnja 1929. godine, zajedno sa sekretarom Crvene pomoći Nikolom Hećimovićem.
Nakon 4 dana zverskog mučenja[4], ova dvojica komunističkih vođa su 25. travnja 1929. godine pod stražom žandarma sprovedeni na jugoslavensko-austrijsku granicu i ubijeni po naređenju komandanta žandarmeriskog puka potpukovnika Radivoja Ristića[4] u policijski insceniranom pokušaju bijega.[1][2]
Prema drugoj verziji, Đuro Đaković je poginuo u oružanom okršaju sa policijom.[9]
Porodica
urediĐurin sin, Stjepan Đaković, rođen 1912. godine u Sarajevu, također je bio član KPJ te je kao sudionik NOP-a u Hrvatskoj ubijen od ustaša u Zagrebu, 1942. godine.
Nasljeđe
uredi
U vrijeme Španjolskoga građanskog rata jedan je bataljon 129. internacionalne brigade Španjolske republikanske vojske, u svibnju 1937. godine, po njemu nazvan bataljon "Đuro Đaković".[12]
U Belgiji je tijekom Drugoga svjetskog rata, u sklopu oružanoga pokreta te zemlje, od iseljenika sa područja Jugoslavije formirana jedinica "Đuro Đaković".[13]
Đuro Đaković Holding d.d., strojarska grupacija iz Slavonskog Broda, dobila je ime po njemu, 1947. godine.[14]
Na dvadesetogodišnjicu pogibije, 25. aprila 1949. godine, njegovi posmrtni ostaci su svečano preneti u Beograd i sahranjeni u grobnicu na Kalemegdanu pored posmrtnih ostataka Ivana Milutinovića i Ive Lole Ribara. Ceremonija je obavljena u prisustvu partijskog vrha KPJ i državnog vrha FNR Jugoslavije, među ostalim Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Moše Pijade, Svetozar Vukmanović Tempo, Blagoje Nešković, Boris Kidrič, Ivan Gošnjak, Đuro Salaj, Franc Leskošek, Božidar Maslarić i Ivan Ribar.[15]
1979. godine, arhitekt Fedor Tolja projektirao je Spomen-park "Đuro Đaković" u Brodskom Varošu.[16]
1986. godine u Zagrebu mu je postavljena bista, rad Vanje Radauša.[17]
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 Proleksis enciklopedija: Đaković, Đuro, preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ 2,0 2,1 Župu Krista Kralja Brodski Varoš: O Brodskom Varošu Arhivirano 2015-09-25 na Wayback Machine-u, preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2014-10-14. Pristupljeno 2014-10-06.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 4,8 „Iz povijesti jugoslavenske ljevice”. Arhivirano iz originala na datum 2014-10-13. Pristupljeno 2014-10-07.
- ↑ http://proleksis.lzmk.hr/19000/
- ↑ Službene stranice grada Slavonskog Broda: Đuro Đaković, preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16892
- ↑ (sh) prof. Elvis Bećirović: Husinska buna 1920. godine - Borba za prava rudara Arhivirano 2014-10-14 na Wayback Machine-u, preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ 9,0 9,1 Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 61), Cornell University Press, 1988.
- ↑ Ivan T. Berend, Decades of Crisis: Central and Eastern Europe Before World War II (str. 328)
- ↑ 11,0 11,1 11,2 Geoffrey Swain, "Wreckage or Recovery: A Tale of Two Parties," in Matthew Worley (ed.), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period. Palgrave-Macmillan, 2004; pg. 131.
- ↑ (en) Vjeran Pavlaković (2004): Matija Gubec Goes to Spain: Symbols and Ideology in Croatia, 1936–1939, The Journal of Slavic Military Studies, str. 746., preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ (en) croatianhistory.net: John Peter Kraljic: Ethnic Croatians killed by Nazi and Fasicst Forces during World War II - A Partial list, preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ Đuro Đaković Holding d.d.: 90 godina tradicije Arhivirano 2012-02-08 na Wayback Machine-u, preuzeto 17. prosinca 2011.
- ↑ MIJ
- ↑ Miroslav Mazurek, Devastacija ostavštine. Spomen park "Đuro Đaković" Arhivirano 2013-08-29 na Wayback Machine-u, sbplus.hr, preuzeto 6. ožujka 2013.
- ↑ zagrebacki.info: Đuro Đaković Arhivirano 2019-04-15 na Wayback Machine-u, preuzeto 6. ožujka 2013.
