Stari grad Visoki
43°58′36.23″N 18°10′34.7″E / 43.9767306°N 18.176306°E
Stari grad Visoki je bio poznati srednjovjekovni grad i tvrđava koji je nastao tokom 14. vijeka na brdu Visočici. U njegovom podnožju, te ujedno podnožju Visočice se danas nalazi grad Visoko. Prvo spominjanje Starog grada Visokog se desilo 1. septembra 1355. godine, u povelji mladog bana Tvrtka I. Kotromanića pod nazivom "in castro nosto Visoka vocatum", što znači da je u vrijeme vladavine njegovog prethodnika bana Stjepana II Kotromanića, u prvoj polovini 14. vijeka, ili sagrađen ili je već postojao.[1] Služio je i kao sjedište visokog feudalca sa titulom velikog kneza bosanskog. Osmanlijskim osvajanjem Bosne grad biva napušten prije 1503. godine jer se ne navodi u tursko-ugarskom ugovoru iz spomenute godine.[1] Godine 1626. Đorđić spominje Visoki među napuštenim gradovima.[1] Danas je Stari grad Visoki nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1]
Položaj i građa
[uredi | uredi izvor]Stari grad Visoki je smješten na vrhu 213 metara visokog brda Visočica na visini od 766,5 m, i oko 300 m iznad doline gdje se razvio sam grad Visoko. Smješten je na istaknutom mjestu sa izvrsnim pregledom na čitavu okolinu, odakle se vide i ostala kraljevska stolna mjesta. Prilaz se nalazi na jugozapadnoj strani, sa ravni koja je 60 metara niže, a podgrađe tvrđave i grada se zvalo Podvisoki. Iako historijski važan, stari grad Visoki nije bio velikih dimenzija, dužine oko 60 m i širine oko 25 m imao je dvije kule koje su ga štitile po cijeloj dužini. Unutar samog grada postoji nekoliko tragova zgrada. Debljina zida je oko 2 m, a uglavnom je građen od pločastog vapnenca lokalnog porijekla koji su grubo otesani, dok je jamski pijesak za mješavinu nejednake čvrstine i dosta grub. Kako je bio običaj u srednjem vijeku oko cijelog grada je iskopan jarak dubok oko 4 m, a širok oko 8 do 10 m.
Historijska važnost
[uredi | uredi izvor]Primarna funkcija starog grada Visoki je bila ona odbrambena, ali također je bilo mjesto odakle su bosanski vladari pisali mnoge povelje i dokumente, a zadnja napisana je bila ona iz 1436. kada je knez Tvrtko Borovinić izdao isprave na Visokom. To je dokaz da je, osim svoje vojne namjene, grad Visoki bio povremeno stolno mjesto, uz obližnje Mile, Moštre, kao i njegovo podgrađe Podvisoki, koje je bilo trgovačko središte, urbano naselje i kraljevski dvor. Prema Anđeliću osnovna funkcija grada Visoki je bila uloga upravnog centra teritorijalno-političke jedinice. Pobrojana mjesta su bila jedna od najranijih župa najranijeg perioda bosanske države od 10. vijeka pa sve do kraja 12. vijeka.
U drugoj polovini 11. vijeka se pominje bosanska biskupija i njeno sjedište civitas Bosna, a sjedište bosanske biskupije je bilo upravo u Visočkoj dolini i njegovim stolnim mjestima, gdje su starješine crkvene hijerarhije, kao i visoki dostojanstvenici bosanske crkve stolovali. Već krajem 12. vijeka Kulin Ban podiže crkvu u Biskupićima, dok je u Moštrima u polovini 14. vijeka bila kuća krstjana, i jedno vrijeme kraljevski dvor, a sve javne poslove crkva bosanska je obaljvala baš u Moštrima. Ako se uzme u obzir činjenica i da je u Milama (današnji Arnautovići) bilo mjesto održavanja sabora, franjevački samostan, a između 1377. i 1461. godine i krunidbeno mjesto bosanskih kraljeva, nije teško zaključiti da je Visočka dolina sa starim gradom Visoki, Podvisokim, Milama i Moštrima bilo rano središte Bosanske banovine, i kasnije kraljevstva.
Iako napušten odavno, dokazi i na kojima se temelji historija starog grada Visoki i ostalih mjesta u visočkoj dolini su pronađeni tokom 1950-tih, 1970-tih i 1980-tih godina sa arheološkim iskopavanjima i nalazima koje su uglavnom javnosti predstavljali Pavao Anđelić, Hamdija Kreševljaković, Đoko Mazalić, Desanka Kovačević-Kojić a najstarija sačuvana literatura je ona od Đorđa Stratimirovića iz 1891. godine. Mazalić je bio prvi, već 1953. godine, koji je dao detaljniji opis ruševina koji je do danas nezamjenjljiv izvor kada se spominje stari grad Visoki. Čak i u teškim vremenima, tokom rata u Bosni i Hercegovini, kada je ARBiH vršila zemljane radove u blizini grada Visoki nađeni su vrijedni nalazi. Na dubini od 1,15 m nađeni su fragmenti arhitektonske plastike, 6 dijelova gotičkog portala i 2 fragmenta dovratnika od kojih je na jednom urezan prikaz konjanika, gdje je ostatak natpisa pisan bosanskom ćirlicom, dok je na drugom dovratniku plitko ugraviran natpis. Nijedan od ovih natpisa nije pročitan, a nalazi su uredno predani Zavičajnom muzeju u Visokom.
Funkciju glavnog predstavnika u srednjovjekovnoj tvrđavi Visoki obavljao je kastelan, vlastelin sa titulom Veliki knez bosanski. Istaknutu poziciju imali su kastelani tvrđave Priboje Masnović, Batić Mirković i Tvrtko Borovinić. Januara 1398. knez Priboje Masnović kastelan Visokog (Comes Priboe Masnouich de Bossna nunc castellanus de Visochi in Bossna) je primljen za dubrovačkog građanina.[2] Aprila 1428. godine Juraj Dragošević iz župe Sana, poslanik Doroteje, kćerke Balše sina hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, prima polovinu novca od zakupa Hrvojeve kuće i zemlje koju je Hrvoje posjedovao na području Dubrovnika. Usput je spomenut Tvrtko Borovinić, kastelan grada Visoki (comiti Tuertichom Borouinich castellano castri Visochi) koji je zajedno sa suprugom Katarinom, Dorotejinom sestrom, uživao polovinu navedenog zakupa od kuće i zemlje.[3]
Tokom rata 1992.-1995. godine, prilikom izvođenja zemljanih radova unutar zidina grada, na dubini od oko 1,15 m ispod današnje razine terena, nađeni su fragmenti arhitektonske plastike: 6 dijelova lunete gotičkog portala[4] i 2 fragmenta dovratnika, od kojih je na jednom urezan prikaz konjanika i dio natpisa pisan bosanskom ćirilicom, a na drugom je samo plitko ugraviran natpis bosanskom ćirilicom. Natpisi nisu pročitani. Nalazi su predani Zavičajnom muzeju u Visokom.
U novembru 2006. godine Akademija znanosti i umjetnosti BiH je izdala poštanske marke sa motivom 11 fragmenata kamenih vrata koje su pronađene 1994. godine pri zemljanim radovima oko područja starog grada. Na drugom stupu kamenih vrata, onom koji izvorno nedostaje, je ubačen motiv sa poveljom Kulina Bana koja simbolično predstavlja vrata Bosne. U gornjem desnom uglu se nalazi heraldički znak dinastije Kotromanić. Markica ima vrijednost od 1,00 KM i dolazi u brošitanom izdanja. Veličina markice iznosi 27,72 x 41,58 mm, sa tiražom od 50.000 primjeraka.[5]
Istraživanje i obnova
[uredi | uredi izvor]Na osnovu ranije odobrenih sredstava od strane Federalne vlade u iznosu od 250.000 KM stvoreni su uslovi za početak arheološkog istraživanja starog grada Visoki. Na čelu tima je arheolog mr. Lidija Fekeža, a tim sačinjavaju stručnjaci i predstavnici Zavoda za očuvanje nacionalnih spomenika, Zemaljskog muzeja iz Sarajeva i Zavičajnog muzeja iz Visokog. Prvi radovi su počeli 15. septembra 2007. godine gdje je tim stručnjaka i radnika započeo čišćenje lokaliteta i nabavku materijala. Nastavak radova podrazumijeva plan zaštite od daljeg propadanja, a koji će uraditi geodeti i crtači. Na osnovu ovih istraživanja, te ranijih iz prošlog vijeka, bit će izrađen elaborat ili projekat pomoću kojeg će se pristupiti daljnim istraživanjima, te restauraciji grada.[6][7] Grad je često mjesto okupljanja domaćih i stranih turista, najviše zbog hipoteze Semira Osmanagića. Evidentirano je da neki turisti na području grada kampuju, lože logorske vatre te da su kameni ostaci Starog grada Visoki sekundarno iskorišteni kako bi se napravili stubići nepoznate namjene.[8] Zidine grada su se najvećim dijelom srušile do blizu temelja. U zemlji ima još oko 1,5 m ostataka zidova. Djelomično su još sačuvani donji dijelovi flankiranih kula. Cijeli lokalitet je zapušten i zarastao u rastinje.[9] Dana 28. februara 2020. na lokalitetu je postavljen jarbol sa zastavom Bosne i Hercegovine, a Gradska uprava Visokog planira i uređenje i izgradnju pristupnih staza, te osvjetljenje jarbola sa zastavom.[10]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b c d "O Starom gradu Visokom na službenim stranicama Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH". Arhivirano s originala, 30. 3. 2012. Pristupljeno 8. 10. 2011.
- ^ „Comes Priboe Masnouich de Bossna nunc castellanus de Visochi in Bossna electus et receptus fuit in nostrum ciuem ciuitatis Ragusii” (3. januar 1398. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Reformationes, Svezak: XXXI, Folija: 28.
- ^ „Captum fuit de habendo Gregorium Dragoseuich de Sana pro vero nuntio domine Dorathee filie Balse olim filii magnifici ducis Cheruoye ad recipiendum, exigendum introitus et reditus et affictus domorum et possessionem dicti olim domini ducis Cheruoye pro dimidia spectante dicte domine Dorothee et etiam per literas patentens latinas testimoniales factas per capitulum ecclesie Zagrebiensis datis in domenica letare 1428. Et similiter pro dicti introitus et affictus pro parte dicte domine Dorothee solui debeant comiti Tuertichom Borouinich castellano castri Visochi pro annis quatuor proxime futuros“ (16. april 1428. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija: Consilium Minus, Svezak: IV, folija 154.
- ^ Šahinović, Nataša, Novi nalazi na srednjovjekovnom gradu Visoki. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, nova serija, (Arheologija), sveska broj 48/49, Sarajevo, 2001., 386-393.
- ^ Obavijest o predstavljanju poštanskih markica
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 13. 12. 2007. Pristupljeno 20. 9. 2007.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 13. 12. 2007. Pristupljeno 20. 9. 2007.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ Visoko.co.ba. "Zavičajni muzej Visoko: Reagovanje povodom skrnavljenja nacionalnog spomenika Stari grad Visoki". Visoko.co.ba. Pristupljeno 19. 5. 2019.
- ^ "Stari grad Visoki – Zavičajni muzej Visoko". Arhivirano s originala, 1. 5. 2019. Pristupljeno 30. 6. 2019.
- ^ "Jarbol sa zastavom BiH visine 14 metara postavljen na lokalitetu kraljevskog grada Visoki". Klix.ba. Pristupljeno 28. 2. 2020.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Proglašavanje starog grada Visoki nacionalnim spomenikom
- Pavao Anđelić, Srednji vijek – doba stare bosanske države. U: Visoko i okolina kroz historiju, Visoko, 1984, 101.-305.