Pravoslavlje

Pravoslavlje (grčki Ορθοδοξία - pravovjerje) je prijevod grčke riječi ortodoksia. To je slavenski prijevod s kraja srednjeg vijeka.

Pravoslavlje je jedno od ogranaka kršćanstva. Korijeni pravoslavlja sežu u početke kršćanstva. Formira se u istočnom dijelu Rimskog carstva. Ono je specifičan oblik kršćanstva nastao u okrilju grčke crkve.

Pravoslavlje se manifestira kroz učenje Pravoslavne crkve.

Osnovna učenja pravoslavlja

Osnovna učenja su koncipirana kroz nauk Pravoslavne crkve koji se zasniva na Simbolu vjere koji je usvojen na Vaseljenskim saborima (ekumenskim saborima) u prvim vjekovima kršćanstva i bili su obavezujući za cijelu Crkvu. Pravoslavna crkva priznaje samo prvih sedam sabora. Kasnije je došlo do promjene dijelova Simbola vjere od strane zapadnog dijela Crkve. To će, uz druge manje dogmatske razlike a ponajviše kulturne, uticati na definitivan razlaz između zapadnog i istočnog kršćanstva 1054.

Vjeruje se u jednoga Boga. On se uopće naziva Ocem. On je nebeski otac svih ljudi, koje je stvorio i stara se o njima. Ali, Bog se naziva Ocem kao prvo lice Svete Trojice. Naime, Bog je jedan po suštini (biću), po ovom nauku, a trojičan po licima: "Otac, Sin i Sveti Duh". Sva tri božanska lica čine Trojicu "jednobitnu i nerazdjeljivu". Sva tri lica su jednaka među sobom i čine jedinstvo.

Isus Krist, sin božiji, došao je na zemlju i primio tijelo čovječije radi spasenja ljudi - da bi ljudsku prirodu povrijeđenu grijehom, obnovio, sjedinio s Bogom, i ljude spasio od grijeha, zla, prokletstva i vječne smrti (pakla).

Isus Krist rođen je od Presvete Bogorodice - Marije. Ona se naziva uvijekdjevom (prisnodjevom) zato što je poslije natprirodnog rođenja Isusa, ostala i dalje djevojkom. Svojom moralnom čistotom i bogatstvom vrlina, ona je nadvisila sva stvorenja i postala najbliža Bogu.

Boga se ne možepotpuno poznati - on je nedostižan za čovječiji razum, jer on beskonačno prevazilazi čovjekovu moć shvaćanja. O njemu se zna onoliko koliko je potrebno za ljudsko spasenje. On se ljudima objavljuje i pokazuje: - u božijim djelima u svijetu, tj. - u poretku u svemiru i zakonima koji u njemu vladaju, - u čovjekovoj duši koja osjeća Boga, mahsuz u savjesti kroz koju nam govori glas njegov, a najviše u božijem otkrovenju (objavljivanju), i najpotpunije u Isusu Kristu, sinu božijem, koji se radi toga i javio na zemlji.

Najznačajniji cilj kršćanskog života jeste zadobijanje vječnog spasenja. Za to je potrebno ispunjavati sljedeće vrline, a to su: čvrstina vjere, čistota duše, čestitost života i pripadnost Pravoslavnoj crkvi. Članom crkve tj. pravoslavnim kršćaninom se postaje krštenjem. Pravoslavni dogmati ističu da nekršteni ne mogu ući u kraljevstvo nebesko (raj). Sredstva koja čovjeku pomažu u dostizanju prethodnoga su post i molitva. Oni imaju za cilj da čovjeku pomognu da lakše savlada sve teškoće koje pred njega dolaze i da zasluži Kraljevstvo Nebesko. Molitve se uznose Bogu, a Presvetoj Bogorodici i svecima se moli kao ugodnicima pred Bogom, da se zauzmu za ljude pred Bogom. U Pravoslavnoj crkvi ima sedam svetih tajni (sakramenata) koje svaka za sebe stavlja pečat na zajednicu Boga i čovjeka:

Značajna odlika Crkve jesu sveci koji su svojim životom i djelima doprinijeli mnogo dobrobiti Crkve. Oni su još ovdje na zemlji svojim usavršavanjem u kršćanskim vrlinama postali bliski Bogu i zaslužili spasenje i Kraljevstvo Nebesko. Mnogi od ovih svetaca su još za života činili čuda, iscjeljivali teške bolesnike i mnoge utješili i na ispravan put izveli. Neki su i poslije smrti činili čuda preko svojih netruležnih moštiju. Tako se mnogima od njih za pomoć obraćaju i ljudi drugih konfesija.

Najvažnija uloga pravoslavnih hramova je da služe kao mjesto gdje živa Crkva - vjernici, uznose Bogu svoje molitve a najvažniji dio crkvenog života jeste Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedjeljom i drugim praznicima u hramovima. Na Svetoj Liturgiji vjernici se pričešćuju kruhom i vinom za koje se tvrdi da mistično, za vrijeme liturgije, postaje tijelo i krv Isusova. Bez primanja istih nije moguće spasenje (prema riječima Isusovim iz Novog zavjeta (Luka 22,19; Ivan 6,53). Za liturgiju vjernici se pripremaju postom, molitvom, ispovijedanjem svojih grijeha i opraštanjem onima koji su se o nih ogriješili. Primanje Svetog Pričešća se poredi s duhovnom hranom, kao što tijelo tzreba hranu da bi živjelo, tako i duša - budući da je od nebeske suštine, treba se hraniti nebeskom hranom (tijelom i krvlju Isusovom kao spomenom na žrtvu Isusovu za iskupljenje ljudi). Osim liturgije, vrše se jutarnje i večernje molitve, časovi i bdenija, koja ujedno imaju poučni karakter - tzv. kateheza. Liturgiju služi svećenik uz prisustvo vjernog naroda, a uz pomoć pjevnice koja nije neophodna ukoliko narod zna da odgovara na liturgiju.

Postoje tri stepena svećeničke službe: đakon, svećenik (jerej), episkop. Episkop može vršiti sve svete tajne osim da postavlja drugog episkopa, za to su potrebna tri episkopa. Svećenik može vršiti skoro sve svete tajne, osim što ne može da rukopolaže druge svećenike, uloga đakona je još manja nego svećenika - on je na neki način pomoćnik svećeniku.

Najznačajnije djelo na kojem se zasniva liturgija jeste Sveto pismo koje čini Stari i Novi zavjet, kao i Sveto predanje. Za pravoslavlje je posebno značajan Novi zavjet koji predstavlja život i učenje Gospoda Isusa Krista.