Pozorište
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
 | Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
.jpg)
Pozorište (grč.: theatron izvedeno od riječi theásthai; gledati) ili teatar je skupno ime za sve vrste scenske umjetnosti koje se izvode na pozornici u prisustvu publike. Pozorište je kolaborativni oblik izvedbene umjetnosti koji koristi izvođače uživo, obično glumce i glumice, da predstave iskustvo stvarnog ili zamišljenog događaja pred publikom uživo na određenom mjestu, često na pozornici. Izvođači mogu prenijeti ovo iskustvo publici kroz kombinacije gesta, govora, pjesme, muzike i plesa. Elementi umjetnosti, kao što su oslikana scenografija i scenski rad, kao što je rasvjeta, koriste se kako bi se poboljšala fizikalnost, prisutnost i neposrednost iskustva.[1] Specifično mjesto izvedbe također je nazvano riječju "pozorište".
Moderno zapadnjačko pozorište dolazi, u velikoj mjeri, iz pozorišta antičke Grčke, iz kojeg je pozajmilo tehničku terminologiju, klasifikaciju u žanrove i mnoge svoje teme, osnovne likove i elemente radnje. Pozorišni teoretičar Patrice Pavis definira teatralnost, pozorišni jezik, scensko pisanje i specifičnost pozorišta kao sinonimne izraze koji pozorište razlikuju od ostalih scenskih umjetnosti, književnosti i umjetnosti općenito.[2]
Vrste pozorišta
[uredi | uredi izvor]Drama
[uredi | uredi izvor]Drama je specifičan način fikcije predstavljen u izvedbenom obliku.[3] Termin dolazi od grčke riječi koja znači "radnja", a koja je izvedena od glagola δράω, dráō, "činiti" ili "djelovati". Izvođenje drame u pozorištu, koju glumci izvode na sceni pred publikom, pretpostavlja kolaborativne načine produkcije i kolektivni oblik recepcije. Na strukturu dramskih tekstova, za razliku od drugih oblika književnosti, direktno utječe ova zajednička produkcija i kolektivna recepcija.[4] Rana moderna tragedija Hamlet (1601), koju je napisao William Shakespeare i klasična atinska tragedija Kralj Edip (oko 429. p.n.e.), koju napisao Sofokle spadaju među remek djela dramske umjetnosti.[5] Nešto savremeni primjer je Dugo putovanje u noć, Eugenea O'Neilla (1956).[6]
Nekada doživljavano žanrom poezije, dramsko pozorište je bilo u suprotnosti sa epskim i lirskim modusima još od Aristotelove Poetike (oko 335. godine p.n.e.). Upotreba riječi "drama" u užem smislu za označavanje određene vrste predstave datira iz 19. stoljeća. Drama se u tom smislu odnosi na predstavu koja nije ni komedija ni tragedija – na primjer, Zolina Tereza Rakin (1873) ili Čehovljev Ivanov (1887). U staroj Grčkoj, međutim, riječ drama je obuhvatala sve pozorišne predstave, tragične, komične ili bilo šta između.
Drama se često kombinuje sa muzikom i plesom: drama se u operi gotovo u potpunosti pjeva; mjuzikli općenito uključuju i govorne dijaloge i pjesme; a neki oblici drame imaju usputnu muziku ili muzičku pratnju koja naglašava dijalog (npr. melodrama i japanski Nō teatar). U određenim periodima historije (starorimski i Romantizam) neke drame su pisane ciljano kako bi se čitale, a ne gledale.
Tragedija
[uredi | uredi izvor]"Tragedija je, dakle, podražavanje ozbiljne i završene radnje koja ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djeluju a ne pripovedaju, a izazivanjem sažaljenja i straha vrši se pročišćavanje takvih afekata." - Aristotel, O pjesničkom umijeću[7]
Aristotelova fraza "za svaku vrstu u pojedinim dijelovima" je referenca na strukturalno porijeklo tragedije. U njeoj su govorni dijelovi napisani na atičkom dijalektu, dok su horski (recitovani ili pjevani) na dorskom dijalektu, te nepodudarnosti odražavaju različito religijsko porijeklo i poetičke mjere dijelova koji su spojeni u novu cjelinu, pozorišnu dramu.
Tragedija se odnosi na specifičnu tradiciju drame koja je odigrala jedinstvenu i važnu ulogu historijski u samodefinisanju zapadne civilizacije.[8] Ta tradicija je bila višestruka i diskontinuirana, ali se izraz često koristio za prizivanje snažnog efekta kulturnog identiteta i historijskog kontinuiteta. Od njenog nejasnog porijekla u atinskim pozorištima prije 2.500 godina, od kojih je preživio samo djelić djela Eshila, Sofokla i Euripida, preko njenih jedinstvenih artikulacija u djelima Shakespearea, Lopea de Vege, Racinea i Schillera, do novijih naturalističkih tragedija Strindberga, Beckettovih modernističkih refleksija na smrt, gubitak i patnju i Müllerovih postmodernističkih prerada tragičkog kanona, tragedija je ostala značajna za kulturno eksperimentiranje, pregovore, borbe i promjene.[9]
Komedija
[uredi | uredi izvor]Komedija je pozorišna vrsta koja u smiješnom ili podrugljivom tonu obrađuje društvene ili psihološke sukobe razrješavajući ih na vedar način. Za razliku od tragedije, koja se na ozbiljan način bavi nerješivim proturječjima ljudske sudbine i naginje metafizičkom uopćavanju, radnja i likovi komedije ironičnom relativizacijom ljudskih slabosti izravnije se vezuju za društvene navike određenog doba. Komedija i tragedija imaju dvosmislen međusobni odnos, kao što, među ostalim, pokazuju dvolični primjeri Shakespeareova Mletačkog trgovca ili Čehovljevog Višnjika, mnogobrojni mješoviti primjeri, da se i ne govori o tragikomediji. Sadržaj pojma komedija, njezini naglasci (na zapletu, običajima, značajima, situacijama, što vodi podjeli u različite vrste komedije) te njen status među dramskim vrstama mijenjaju se i tokom povijesti i u različitim kulturama.[10]
Ostali oblici
[uredi | uredi izvor]Pored tradicionalne podjele pozorišta na tragediju, komediju i dramu u užem smislu, postoje i drugačije podjele. Klasična podjela na teatarske forme bila je podjela na dramu, operu i balet. Savremene podjele na teatarske forme su fleksibilnije, pa se pod glavnim pozorišnim formama često podrazumijevaju dramsko pozorište, plesno pozorište (plesni teatar, moderni ples), muzičko pozorište (mjuzikl, opera, opereta), lutkarsko pozorište itd. Ali i ova podjela nije konačna. Bogatstvo i raznolikost pozorišnih formi i tradicija, kako evropskih tako i vanevropskih, savremenom gledaocu nudi ogroman broj formi, stilova i vrsta raznih pozorišnih oblika, njihovih mješavina i hibrida.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- ^ Carlson, Marvin (1. 9. 1986). "Psychic Polyphony". Journal of Dramatic Theory and Criticism (jezik: engleski): 35–48. ISSN 0888-3203.
- ^ Pavis, Patrice (1998). Dictionary of the theatre : terms, concepts, and analysis. Internet Archive. Toronto : University of Toronto Press. ISBN 978-0-8020-4342-9.
- ^ Elam, Keir (1988). The semiotics of theatre and drama. Internet Archive. London ; New York : Routledge. ISBN 978-0-415-03984-0.
- ^ Pfister, Manfred (1988). The theory and analysis of drama. Cambridge [Cambridgeshire]: Cambridge University Press. ISBN 0-521-32060-7. OCLC 17262645.
- ^ Fergusson, Francis (1949). The idea of a theater : study of ten plays; the art of drama in changing perspective. Internet Archive. Princeton : Princeton University Press.
- ^ Burt, Daniel S. (2008). The drama 100 : a ranking of the greatest plays of all time. Internet Archive. New York : Facts On File. ISBN 978-0-8160-6073-3.
- ^ Aristotel (2008). O pesničkoj umetnosti. Prevod: Đurić, Miloš. Beograd: DERETA.
- ^ Banham, Martin edt (1995). The Cambridge Guide to Theatre. Internet Archive. Cambridge ; New York : Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-43437-9.
- ^ Williams, Raymond (1966). Modern tragedy (1st paperback ed izd.). London: Chatto & Windus. ISBN 0-7011-1260-3. OCLC 898825609.
|edition=sadrži dodatni tekst (pomoć) - ^ "komedija | Hrvatska enciklopedija". www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 18. 12. 2021.