Mezeji
.svg)
Mezeji ili Maezaei ili Maizaioi ili Mazaioi (grč.: Μαζαῖοι) su bili ilirska "narodnosna zajednica" koja je naseljavala područje sjeverozapadne Bosne. Centri njihovih zajednica su se nalazili od Grmeča do Kozare na sjeveru i Vlašića na jugoistoku. Bili su, dakle autohtono ilirsko pleme, koje je naseljavalo unutrašnjost današnje Bosne i Hercegovine, pretežno u slivu Sane i srednjem toku Vrbasa, oko Vrbanje i Ugra (550. p.n.e - 300. n.e.).[1]
Njihova brojna civitas se sastojala od 269 dekurija i bila je druga najbrojnija civitas na području današnje BiH. Prema Gabričevićevoj formuli pretpostavlja se da je u ovoj pripadnika bilo oko 40.350-53.800 ljudi, a po Mesihovićevoj – prema porodičnim zajednicama – pretpostavljeni broj je veći i kreće se oko 67.000 pripadnika. Mezejska peregrinska civitas se ugasila kada i ostale ilirske samostalne oblasti, najkasnije sa Karakalinom (Caesar Marcus Aurelius Severus Antoninus Pius Augustus) konstitucijom 212. god. n. e., kada je u potpunosti uvedena municipalna organizaciju.
Prvo spominjanje Mezeja u antičkim izvorima se nalazi kod Strabona koji navodi narode Panonije: Breuci (Βρεῦκοι), Andisetii (Ἀνδιζήτιοι), Ditiones (Διτίωνες), Peirustae (Πειροῦσται), Mazaei i Daesitiatae (Δαισιτιᾶται) i da im je vođa Baton (Βάτων). Ovaj Strabonov navod je značajan i za tačno lociranje njihove domovine. Naime, ranije su u spomenuto područje smještani Japodi, ali arheološki nalazi iz doline Sane, koji su upoređeni sa nalazima iz bihaćke okoline, ukazuju da u slivu Sane nisu obitavali Japodi, već neki drugi narod. Identificiranje Panonaca i uključivanje Mezeja u njihovu zajednicu, prije nego su rimske provincije Dalmacija (Dalmatia) i Panonija (Panonia) počele zbunjivati istraživače, jer su od naroda koje Strabon imenuje samo Breuci i Andizeti bili uključeni u Panoniju. Za Strabona, Mezeji su panonski narod, a opet za Kasija Diona bili su dalmatinski narod. To je mogla biti posljedica Kasijevog spominja dalmatinsko u kontekstu ustanka, gdje primarno vidi ono što je sadržavala provincija Dalmacija koja svoje vanjske granice nije mijenjala skoro 290 godina.
Sljedeće spominjanje Mezeja donosi Plinije Stariji koji navodi mezejsku civitas i broj dekurija, a zatim Mezeje spominje i Dion Kasije u djelu "Rimska historija". Tu piše o Germanikovom dolasku u Panoniju, tokom Velikog ilirskog ustanka i o Germanikovoj pobjedi nad Mezejima koji su bili stub otpora na sjeverozapadnom ratištu. Pošto su Mezeji bili brojan i snažan domorodački narod, bili su najotporniji bedem koji je sa sjeverozapada štitio prostor od Dinarida ka unutrašnjosti. Njihova teritorija je jednim dijelom zahvatala i dinarski pojas, odnosno pokrivala neke važne tačke unutrašnjih Dinarida koje su štitile prolaze u dubinu njihove teritorije. Mezeji su inače od naroda koje Plinije Stariji navodi sa brojem dekurija drugi po brojnosti u Provinciji i da suvjerojatno zbog te svoje brojnosti i stupnja razvijenosti, unutarnje kohezije i snage vlastite autonomsnosti bili jedan od važnijih stubova otpora. Nisu usaglašena mišljenja da li su Panonci geografska ili etnička odrednica, iako noviji stavovi podržavaju njihovu teritorijalnu odrednicu.[2][3]
Teritorija i običaji
[uredi | uredi izvor]Ovo područje se na kartama onoga doba označava kao Donji kraji.[4] Neka područja te teritorije su dijelili sa Ditionima, Desidijatima/Desitijatima i Autarijatima. Graničili su se sa Dardanima (istok), Japodima (zapad, oko Une i Krke), Jasima, Kolapijanima i Varcijanima (sjever: Sava – Drava – Dunav), Liburnima i Delmatima (jug), Breucima (sjeveroistok: današnja Semberija - Slavonija) te Deriopima (jugoistok: oko Jajca i Plive).
Kao i ostali Iliri, Mezeji su živjeli u utvrđenim ili poluutvrđenim naseljima, od poljoprivrede, lova i ribolova. Antički pisci (Herodijan, Livije, Plinije, Strabon, Teopomp i drugi) Ilire opisuju kao ljude visokog rasta, jake i dobre ratnike, odane piću. Nisu održavali ličnu higijenu, a živjeli su u patrijarhalnim zajednicama. Preme njima, svake osme godine su dijelili zemlju (teritoriju), razjedinjeni u međusobnim borbama i otporima neprijatelju. Maizaioi su imali 269 sudija.
Među Ilirima "najpoznatiji su Dezitijati, Mezeji, Daorsi, Dalmati, Japodi, Ardijejci, Autarijati, Deuri, Deretini...".[5]
Mezeji na kraju Provincije Ilirik
[uredi | uredi izvor]Prirodni resursi unutrašnjosti Balkana su imali veliki strateški i ekonomski značaj za Rimljane, koji su se dugo pripremali da ih osvoje. Sa druge strane Jadrana za Rim su se nalazile važne trgovačke luke a u unutrašnjosti bogati rudnici, osobito u Istočnoj Bosni. Na toj teritoriji Rimljani su i započeli važan put (Via Egnatia) koji je vodio od Salone i Drača u Albaniji sve do Bizanta, dalje na istok. Gaj Julije Cezar je 59. godine p.n.e. dobio kontrolu nad ilirskim teritorijama i južnom Galijom. Prvo spominjanje Provincije Ilirikum datira iz 35-33. godine p. n. e. a nakon ratova i pobjede protiv panonskih plemena 12-9. godine p. n. e. provincija se proširuje na sjever. Taj podatak nepobitno svjedoči da su se u ta ratna zbivanja bili uključeni i Mezeji.
Iliri su nastavili pružati otpor rimskoj vlasti zbog visokih poreza i prisilne regrutacije pa su od 6-9. godine podigli veliki ustanak. Udružena dalmatinsko-panonska plemena pod Batonom, vođom Dezitijata, i Batonom i Pinesom, vođama Breuka, su prisilili Rimljane na sukob koji je rimski historičar Suetonius opisao kao najteži još od Punskih ratova. Rim je morao angažovati desetak legija sa pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije; ukupno oko 120.000 vojnika. Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Nakon ovog rata, provincija Ilirikum je 10. godine podijeljena na Panoniju i Dalmaciju.
Mezeji i Batonski ustanak
[uredi | uredi izvor]Ratnici Ilirikuma bili su veoma vješti i hrabri pa su ih Rimske vlasti rado regrutovale u svoje legije (npr. Legio I Illyricorum). Čak i nekoliko rimskih imperatora potiče sa ovog područja: Aurelijan, Klaudije II, Konstantin I i Dioklecijan, a kasnije i bizantskih imperatora: Anastazije I i Justinijan I.
Kada su osvojili prve dalmatinske otoke (229. god. p.n.e.), Rimljani su osnovali svoju provinciju Ilirik. Nakon žilavog ilirskog otpora njihovim najezdama u unutrašnjost, konačno su osvojili državu značajnog kralja Gencija (Gentius, 167 ili 168. godine p.n.e.). Čitavo jedno stoljeće, u krvavim borbama, prodirali su u unutrašnjost Ilirika.[6] Postepeno su osvajali unutrašnjost Balkana, u kojoj je bilo i područje Mezeja. Ova višestoljetna ilirska drama okončana je između 6. i 9. godine nove ere, a zbila se u središtu današnje BiH. Bio je to poznati Bellum batonianum – batonski ustanak (nazvan po dvojici vođa – imenjaka: dezitijatskom i breučkom Batonu). Posljednji put su ujedinila mnoga ilirska plemena pa su, prema rimskim hroničarima, Rimom kružile panične priče o 800.000 ustanika, uključujući 200.000 elitnih boraca i 8.000 konjanika.[7] Ustanak je izazvan prisilnom mobilizacijom Ilira u rimsku vojsku.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Wilkes J. J. (1992): The Illyrians, ISBN 0-631-19807-5.
- ^ Mesihović S. (2011). Rimski vuk i ilirska zmija – Posljednja borba. Filozofski fakultet, Sarajevo. ISBN 978-9958-625-21-3.
- ^ Abdić K. (2014). Ilirski narodi sjeverozapadne Bosne i Hercegovine. Filozofski fakultet, Sarajevo.
- ^ Šašel Kos M., Kos P., Talbert R., Gillies S., Elliott T., Becker J. "Places: 197364 (Maezaei)". Pleiades. Pristupljeno 7. 11. 2014.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
- ^ Benac A., Ur. (1986): Bosna i Herzegovina / Bosnia and Herzegovia / Bosnien und Herzegowina. Svjetlost, Sarajevo.
- ^ Šentija J. (1977): Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 3: Foc-Iw. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
- ^ Benac A., Ur. (1986): Bosna i Hercegovina / Bosnia and Herzegovia / Bosnien und Herzegowina. Svjetlost, Sarajevo.